NEKO TE ZOVE IZ VJETRA

Najednom se prisjećaš svog prvog iskustva s tim u vezi. Bio si sam na trgu, a sasvim jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u jutarnjem zraku. Osvrnuo si se i potom okretao na sve strane, ali zaista nikog nije bilo. Glas je mogao doći jedino odozgo. A iznad je bila džamija. Kakvo iskušenje

Čuo si. I nije to prvi put da si čuo.

Star si, a čuješ kako te majka zove da se vratiš kući.

Njen je to glas.

Čiji bi drugi bio?!

 

Violina?

 

Izišao si u grad i onda si opet čuo.

Zvukovi.

Ipak, bilo je to tvoje ime.

 

Vjetar se voli igrati u starom gradu, kroz uske ulice u kojima škripe kostobolne kuće i gradnje pokraj njih.

Vjetar je nevidljivo gudalo.

Tad ljudima govore prostori u kojima žive.

I njihovi popravljani i prepravljani krovovi.

 

Sve je u vjetru, kako iščitavamo u mnogim pjesmama andaluzijskog barda.

 

Zastao si na ulici, ne znaš što da učiniš. Ako se okreneš, vjerovatno nikog nećeš vidjeti. Uostalom, oni koji prozivaju i tako su uvijek skriveni.

Zato nastavljaš koračati dalje.

Čitav tvoj život vrti se u toj maloj igri.

Pitaš se ko si?

Obični prolaznik kroz zemne iluzije u kojima si se toliko puta zapetljao da je trebalo vremena dok si se iz njih iskobeljao.

I šta sad?

Neko te zove.

Neko ko se igra s tvojom potrebom da se odazoveš.

 

Najednom se prisjećaš svog prvog iskustva u vezi s tim. Bio si sam na trgu, a sasvim jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u jutarnjem zraku.

Osvrnuo si se i potom okretao na sve strane, ali zaista nikog nije bilo.

Glas je mogao doći jedino odozgo.

A iznad je bila džamija.

Kakvo iskušenje.

Na šerefi je provirilo lice dječaka koji je išao s tobom u razred. Nestašno. Veselo. Kako se samo uspentrao gore?

I tako si razriješio dugu nedoumicu koju nikad nisi zaboravio.

 

Gdje je sad onaj dječak sa šerefe?

Znaš da je u Švedskoj. Vidio si ga jedanput u ljetovalištu na jugu i nisi ga pitao sjeća li se još uvijek onog davnog prozivanja.

A pričali ste satima. O svemu što se dogodilo. I svemu čega se sjećate iz djetinjstva.

Čak i o japanskom stablu u dvorištu vaše škole koje je postalo dio igre.

I gledali kako se vaše misli mrse s valovima.

Svako je svoje prepoznavao.

 

Hodaš tako i pitaš se ko te zove, iako znaš da to nikako ne može biti istina.

Istina?

Nije li to nešto od čega nas iskustvo neprekidno udaljava?

 

Ko zna koliko su nas često zvali, poznati i nepoznati, ali njihovi glasovi nisu dopirali do nas.

Ne zna se kako, niti zašto, ali ti glasovi ostali su negdje, izgubljeni… Jave se, ko zna koliko kasnije, s iznenadnim vjetrovima.

Ništa više u njima ne možemo prepoznati osim svog imena.

Zovu te, baš tebe i žele ti nešto kazati.

 

Sve si zaboravio, ali pokušavaš se sjetiti.

Je li u pitanju neka nevolja?

Radosna vijest koju nikad nisi saznao?

Ili ljubavna priča?

Pokušavaš se sjetiti onoga čega bi se volio sjetiti.

Glas ti, međutim, ništa ne otkriva.

 

– Sjećaš li se – pitaš nepoznati glas – zašto si me zvao?

Glas ostaje gluh.

Ništa poznato nisi prepoznao u njemu.

Pomišljaš da je magija razotkrivena i da je to samo nova igra u kolopletu svakidašnjih zabluda.

– Zar se ti ne sjećaš? – najednom ti odgovara glas.

I iščezava u vjetru koji se nastavlja igrati dalje.

Vrijeme koje mjeriš svojim koracima nastavlja te pritiskati svojom nejasnoćom.

Koračaš nezgrapno kao da umjesto nogu imaš veliku i malu kazaljku.

Damari poput bubnjara udaraju u sljepoočnicama i ritmički prate tvoj hod.

Zar si zaista razgovarao s vjetrom?

 

I, tako, dok uzaludno osluškuješ i pokušavaš razaznati glas u simfoniji vjetra, postaješ svjestan da iz dalekog djetinjstva dozivaš sam sebe.

 

Stvar je u tome što poželiš da se odazoveš.

 

 

 

Sljedeći članak

Do granice i nazad

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!