Neko je morao reći istinu pod krovom UN-a

Erdoğan je napao islamofobiju i korištenje sintagme “islamski terorizam”, primijetivši očigledno da budisti ubijaju Rohinje pa nikome ne pada napamet da to nazove “budističkim terorizmom”. To je bila poruka Trumpu, s kojim se sastao nekoliko sati kasnije, a koji ne propušta priliku da poveže islam i terorizam. “Budite ono što jeste” snažna je poruka s tog skupa

U datim okolnostima sam odlazak predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana na zasjedanje 72. Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku jeste na neki način bio uspjeh. No, ne treba sumnjati u snagu utjecaja lobističkog novca na medije da potamne, prešute ili gurnu trivijalnosti u prvi plan, a novca za propagandni rat protiv Turske ne nedostaje, kako, naprimjer, pokazuju e-mailovi ambasadora Ujedinjenih Arapskih Emirata u SAD-u Yousefa Al Otaibe.

Šta su date okolnosti? Zategnutost odnosa između SAD i Turske jeste višeslojna, međutim, možda se najlakše vidi u svojevrsnom ratu kojim američko pravosuđe pokušava uhvatiti u nišan Erdoğana. Proces koji je, sada otpušteni, američki javni tužilac Preet Bharara (njegove veze s gülenistima valjda su bile posramljujuće čak i za Trumpovu administraciju) pokrenuo 2016. godine hapšenjem tursko-iranskog biznismena Reze Zarraba zbog navodnog kršenja američkih sankcija Iranu jeste jedno od žarišta. Američko pravosuđe u od početka politiziranom slučaju, s istim ciljevima kao što je bio pokušaj FETÖ pravosudnog puča od 17. do 25. decembra 2013. godine (izmišljenim korupcionaškim skandalom), podiže letvicu vrlo jasno tempiranim koracima. U aprilu ove godine (mjesec uoči Erdoğanove posjete Bijeloj kući) u New Yorku je uhapšen funkcioner turske državne Halk banke, a početkom septembra (nekoliko nedjelja prije zasjedanja Generalne skupštine UN-a) izdat je nalog za hapšenje bivšeg turskog ministra ekonomije Zafera Çağlayana. Poruke ne mogu biti jasnije.

SUVERENITET JE SVETINJA DOK TRUMP NE ODLUČI DRUKČIJE

Nalozi za hapšenje 12 Erdoğanovih tjelohranitelja zbog nereda nastalih (najblaže rečeno) brljotinom američkog (ne)osiguranja njegove majske posjete Washingtonu samo su dodali napetosti. Da bi se jasno vidjela spomenuta brljotina, samo treba preokrenuti situaciju – da kojim slučajem rulja dođe u blizinu predsjednika SAD-a s koje može dobaciti projektil, pa bila to samo i flaša vode, pucalo bi se u meso. Činjenica da su na spisku tjelohranitelja viđenih za hapšenje u SAD-u i ljudi koji tada nisu bili na licu mjesta govori za sebe.

O političkom kamenju spoticanja ili izvorima napetosti, kao što je američko naoružavanje sirijskog ogranka terorističke PKK ili turska kupovina ruskog protuzračnog sistema S-400, da ne govorimo.

Date okolnosti čak su inspirirale neke lumene turskog novinarstva koji nikako da zaborave (ili prežale?) davno premašeni Zapadu podređeni status Turske, da diskretno natuknu kako nije uputno za predsjednika da putuje u New York. No, da se vratim sjednici Generalne skupštine UN-a.

Obraćanje predsjednika SAD-a Donalda Trumpa svijetu bilo je oličenje kognitivne disonance (na steroidima) – pa je, kao takvo, logično, izrešetano kontradiktornostima. “Suverenitet je svetinja”, praćeno serijom prijetnji suverenim državama, samo je jedna od mnogih kontradiktornosti. S obzirom na to da je Iran na spisku zemalja kojima se prijeti, nije čudo da je govorom bio oduševljen premijer Izraela.

Trumpova ekonomičnost držanja izbjeglica van Amerike, “sredstvima za naseljavanje jedne izbjeglice u SAD mi možemo asistirati naseljavanju deset izbjeglica u njihovoj domovinskoj regiji” (šta god mislio pod time), uz darežljivost, “(…) iz dobrote srca mi nudimo finansijsku pomoć zemljama koje udomljavaju izbjeglice (…)” (apostrofirana zahvalnost Jordanu, Turskoj i Libanu), još je jedna kontradiktornost koja će biti eksponirana (onima koji pažljivo slušaju) malo kasnije Erdoğanovim govorom.

Naime, govoreći o udomljavanju 3,2 miliona izbjeglica na koje je Turska potrošila 30 milijardi dolara, Erdoğan je jasno istakao da je EU od obećanih (3 + 3 milijarde eura) poslala svega 860 miliona, a da je ukupna međunarodna asistencija preko UN-a svega 520 miliona dolara.

Uopće uzevši, bilo je osvježenje čuti kraći, jasno strukturiran Erdoğanov govor koji je dotakao i ono što bi inače bilo prešućeno pod krovom Ujedinjenih nacija. Jer, ko bi pomenuo pitanje Palestine kao “zjapeće rane svijeta”? Ko bi posvetio skoro osminu govora Rohinjama i njihovoj sudbini u Mijanmaru? I na kraju, uz sve natuknice drugih o potrebi za reformom Ujedinjenih nacija, niko osim Erdoğana nije izašao s konkretnim prijedlozima o strukturi Vijeća sigurnosti, u skladu s doktrinom da je “svijet veći od pet” (referenca na stalne članice Vijeća).

“Bez obzira na boju naše kože i boju naših očiju, naše su suze iste. Pozivam vas da preduzmete akcije da zaustavite suze koje teku u različitim dijelovima svijeta”, kazao je Erdoǧan. Kada se zna da je Turska po izdvajanju 0,8% bruto nacionalnog dohotka za humanitarne svrhe prva u svijetu, a da je po sumi novca (6 milijardi dolara) druga, sa svega 314 miliona dolara manje nego SAD, onda je jasno da ona, kao 17. ekonomija svijeta, čini proporcionalno mnogo više od drugih da se suze zaustave.

ZATEGNUTI MEĐUDRŽAVNI ODNOSI

Međutim, uspjeh boravka u New Yorku ne mjeri se samo odličnim govorom u Ujedinjenim nacijama. U njega spadaju mnogi bilateralni sastanci, nastupi na drugim platformama i intervjui.

Obraćanje američkim muslimanima bilo je jedna od tih platformi. Erdoğan ju je iskoristio da frontalno napadne islamofobiju i korištenje sintagme “islamski terorizam”, primijetivši očigledno da budisti ubijaju Rohinje pa nikome ne pada napamet da to nazove “budističkim terorizmom”. To je bila poruka Trumpu, s kojim se sastao nekoliko sati kasnije, a koji ne propušta priliku da poveže islam i terorizam. “Budite ono što jeste” snažna je poruka s tog skupa.

Kratko saopćenje (tri rečenice) s pedesetominutnog sastanka Erdoǧana s predsjednikom SAD-a Trumpom o saglasnosti poboljšanja kooperacije da se riješe regionalni problemi i nastavi borba protiv svih terorističkih organizacija ne bi bilo vrijedno papira na kome je napisano (s obzirom na to da je 3.000 kamiona naoružanja i municije isporučeno od strane SAD jednoj takvoj organizaciji), da treća rečenica nije o referendumu Regionalne kurdske uprave i protivljenju SAD i Turske “koraku koji će imati ozbiljne posljedice”. Dok odnos dvojice lidera izgleda prijateljski i topao, Trump je prije sastanka nazvao Erdoğana “dobrim prijateljem”, odnosi dviju zemalja ne mogu biti zategnutiji.

Istog tog dana (21. septembar) Vijeće sigurnosti UN-a izdalo je saopćenje za štampu u kojem “izražava brigu” zbog referenduma. Vrlo mlaka reakcija na potencijalno nelegalno (protuustavno) mijenjanje međunarodnih granica.

Referendumska kriza svakako je najvruća tema u Turskoj i ona je diktirala vratolomni raspored političkih aktivnosti nakon New Yorka. Već u petak, 22. septembra, Vijeće nacionalne sigurnosti Turske sastalo se i ocijenilo da je referendum o nezavisnosti iračkog Kurdistana nelegitiman i neprihvatljiv, te da direktno prijeti nacionalnoj sigurnosti Turske. Regionalna kurdska uprava pozvana je (još jednom) da odustane od namjere. Istog dana Vlada Republike Turske dostavila je Velikoj narodnoj skupštini Republike Turske prijedlog o produženju ovlasti za intervencije u Iraku i Siriji.

U subotu, 23. septembra, u Parlamentu Turske taj je prijedlog usvojen. Opozicione stranke, Narodna republikanska partija (CHP) i Partija nacionalističke akcije (MHP), najavile su unaprijed da će podržati prijedlog. No, ovom jedinstvu ne treba poklanjati suviše pažnje. CHP ne smije ići dublje u ostavljanju utiska biračima da je peta kolona. Demokratska partija naroda (HDP), političko krilo PKK-a, naravno, bila je protiv.

Pomjeranje produženja ovlasti za četrdesetak dana unaprijed (prethodno usvojena ovlast važi do 30. oktobra) jeste, zapravo, posljednji poziv Barzaniju da odustane od referenduma. Nažalost, on je već rekao da je “suviše kasno”.

Ovlast svakako ne znači da će se uskočiti u neku vojnu avanturu. Turska ima dosta poluga, prije svega ekonomskih, kojima može pritisnuti Erbil. Međutim, činjenica da je Barzani do sada ignorirao tu stranu jednačine čini dalji slijed događaja potpunom enigmom.

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!