Nekima je umrijeti kao vode se napiti

Ali, nije samo priroda vrijedna spomena u Glamoču. Veličanstveni su i glamočki nišani. Stari su pisci, s razlogom, svoju zemlju nazivali majkom, a svoj grob otačstvom. Danas se toga iznova treba prisjećati jer se o majci govori stidljivo, a oca se zaboravlja. Od zemlje jesmo i u zemlju nam je leći. Šta bi čovjek bio bez svoje zemlje? “Šta bi Bosna bila bez mene?” Pitao se ne tako davno jedan sunarodnjak i na isto pitanje odgovor dao: “Ravnodušna krava ili ni to; šta sam ja bez Bosne? Dim”

“Kakva neprocjenjiva sreća za nas što smo mogli odozgo gledati Bosnu, zemlju iz bajki. Zemlja je bila divna i naizmjenično šumovita. Ta krasota panorame što se otvarala ispod i ispred nas, divota doline Bosne, ta istinski veličanstvena ljepota šuma i planina. Bili smo ušli u raj.”

Ovaj opis nastao je s početka prošlog stoljeća kao rezultat putovanja trojice Austrijanaca koji su balonom napunjenim vrućim zrakom iz ptičije perspektive sejrili i upoznali Bosnu, zemlju koja i šapuće i pjeva prirodnom ljepotom. Isti se opis može primijeniti, uprkos razlikama, na prirodu koja je okitila Biograd, ili kako su ga Turci još za svog vakta zvali Belgradčik, ili kako se u srednjem vijeku zvao Dlamoč.

Dlamoč, ili nama danas poznati Glamoč, dobio je ime po ilirskoj riječi “dalma”, što označava ovcu. Ondje su nekada živjeli ovčari Dalmati i bavili se stočarstvom. Bosanski ban Stjepan Kotromanić 1326. godine Gospodnje obogati Bosnu pripojivši joj Duvno, Livno i Dlamoč. Od tih župa nastala je srednjovjekovna bosanska oblast Zapadne strane ili, kako se to još zove, Završje.

Gledavši tu prirodnu ljepotu, gledavši Glamočko polje, divivši joj se kao što joj se divio stranac, gledavši prostrane pašnjake i trave koje se njišu na laganom povjetarcu, pomisliš kako bi taj komad zemlje bio sasvim dovoljan da prehrani čitavu zemlju, ili barem nje pola. Uprkos tome, nigdje nikakvog stada, tek ravnodušno pase pokoja usamljena krava. I bez toga, veličanstvena je glamočka prirodna ljepota. A gdje je ljepota, tu nije ništa drugo nego raj.

Ali nije samo priroda vrijedna spomena u Glamoču. Veličanstveni su i glamočki nišani. Stari su pisci, s razlogom, svoju zemlju nazivali majkom, a svoj grob otačstvom. Danas se toga iznova treba prisjećati jer se o majci govori stidljivo, a oca se zaboravlja. Od zemlje jesmo, i u zemlju nam je leći. Šta bi čovjek bio bez svoje zemlje? “Šta bi Bosna bila bez mene?” Pitao se ne tako davno jedan sunarodnjak i na isto pitanje odgovor dao: “Ravnodušna krava ili ni to; šta sam ja bez Bosne? Dim!”

KAMENI NIŠAN ČUDO BELGRADČIKA

Šta bi se o tom nišanu koji se nalazi, kako je zapisao Evlija Čelebi, u “mjestu u kutu, nikom na putu” moglo reći a da već nije rečeno, pa makar on bio poseban i ni po čemu običan?! Ali, najbolje su priče koje nam kazuju ono što i sami znamo, neke su nenadmašne, kao što je, uprkos prohujalim godinama, i ovaj i dan danas odgovarajući Čelebijin opis Glamoča. U haremu Jakir, s desne strane puta od Livna, a na ulazu u Glamoč, nalazi se nišan Omer-age Bašića. Isklesan je 1798. godine i sigurno je najveći nišan na Balkanu.

Mehmed Mujezinović piše da je “visok 4,35 m, a samo njegov turban, s mudževezom (završnim dijelom), visok je dva metra, a izbočenje turbana iznosi 25 cm, pod kojim se može skloniti osam ljudi da ne pokisnu, kako to narod priča”. Bašića mašet, kako ga mještani nazivaju, staroosmanskog je oblika, klasičnog izgleda i velikih dimenzija. I ne treba samo gledati visoke grane stabla niti kameni turban nišana, treba gledati korijen koji je duboko u zemlji. U tom korijenu je snaga: – Da bi nišan uspravno stajao, a stoljećima stoji, isto toliko koliko je iznad zemlje morao je biti ukopan i u zemlju.

Omer-aga je napravio kameni nišan sebi za života. Prije nišana izgradio je most kako bi se kamen mogao dopremiti na željeno mjesto. Tako da se ne može reći kako je nišan rezultat i posljedica omaža potomaka prema svom pretku. Ali može se reći kako insan ne treba ni od čega zazirati, ničeg se ne treba bojati i treba svemu ići u susret, samo ako ima barem malo hrabrosti i ako nije kukavica. Tako je radio i Omer-aga pripremajući sebi postelju za neizbježni trenutak.

I nije uvijek tačno da se smrti ne ide u pohode, niti je tačno da je niko ne dočekuje, niti je tačno da je se svako boji. Niti je tačno da je ona kolijevka svakog vjerovanja, kako su često neki nazovimo mudri voljeli reći. Niko joj se nije radovao kao iskreni robovi jedinog Boga, što se može vidjeti iz njihovih života. Takvima je umrijeti isto kao napiti se vode. A šta je to smrt, šta je to život, i gdje je ta linija, molit ću lijepo, što dijeli jedno od drugog? Čovjek je živ sve dok je živ glas o njemu i dok ima svoje mjesto pod plavim nebom, pa makar ležao pod kamenim nišanom.

Kamen korišten za ovaj rijetki, ogromni i netipični nadgrobni spomenik iz obližnjeg je majdana. Rijedak je, a ono što je rijetko kao da ga i nema, i rijetkost je to što mu podiže vrijednost ne određujući mu cijenu. Nišan je bogato ukrašen topuzom ili buzdohanom i orijentalnom ornamentikom. A šta je junak bez oružja ljuta? U nekadašnjem Odžaku Filipovića, na džadi od Glamoča prema Banjoj Luci, postoji nišan Omer-aginog “brata” Hasan-bega Bašića, koji pade kao šehid braneći Odžak. Njegov je nišan istog oblika i za nekoliko centimetara je niži. Ko zna je li za života imao velikih djela, ali je sigurno da je umro pokušavajući učiniti jedno takvo. I ako je platio glavom, nije dušom, onaj koji ga je ubio nije ga ubio, to mu se samo tako pričinilo, on ga je učinio vječnim i Božijem zadovoljstvu bliskim. Kažu, što je čovjek bogatiji – nišan je bio veći. Zlonamjernik bi rekao kako je ovo bio način da se i u smrti pokaže kako smo različiti, veliki i mali, bogati ili siromašni, te kako ovakav znamen nije po islamskim propisima, koji, kada je u pitanju nadgrobni spomenik, zagovaraju skromnost i jednostavnost. Treba ulagati u žive i život, a ne u mrtve i smrt, ali treba isto tako znati kako ljudi nisu isti u životu, ali i u smrti, i nikada neće ma koliko se trudili takvima biti.

Ali, kako propisi nisu jednaki za svaki prostor, za svako vrijeme i za svakog ponaosob, tako postoji i pokoji opravdan izuzetak koji se može pripisati i ovom velikom nišanu.

Daleko bijaše Stambol, a tu pred nosom serhat i s njim mejdan i nevolja, a s nevoljom nasilje i oštrica što reže konac o kojem visi nit života. U svijetu koji nema sluha za natprosječno, svaka veličina smatra se nasiljem, ali možda je baš veliki Omer-agin nišan odgovor na to nasilje. Svjedočeći o nekadašnjem životu, ali i o smrti, izuzeo je sebe od jednog i drugog i postao znak i trag. Možda se u njemu jučerašnjem, osim olovnim zrnima oštećenog teksta, a napisanog pismom neshi, koje glasi: “Kronogram smrti umrlog i upokojenog Omer-age Bašića je godina 1213. Za njegovu dušu neka je Fatiha”, može iščitati i dodatna poruka za nas današnje. I šta to na njemu, ako ga se bolje zagleda, piše, ako nije to da se u vlastitim životima moramo preko noći pretvoriti u veliki čvrsti kamen, jer nama mehkišima, niskima i ispodprosječnima na zemlji opstanka nema.

I šta bi to insana moglo pogurat da dođe, čuje, vidi i gleda šta to osta iza Omer-age? Je li razlog bizaran, možda ljubav prema smrti? Stručnjaci za ljudsku dušu kažu kako se takva sklonost može prepoznati kod osoba koje čitaju novine od traga, gledajući u njima s nasladom ko je napustio svjetlo dana, te ko više nije među živima. A ko to među nama čita novine od početka, i ko to ne čita od kraja, i ko to osim Boga zna šta je to ljudska duša i šta je to u ljudskim prsima? U svemu treba tražiti dobra i ne postoji knjiga u kojoj nema bar malo dobra. Baš iz jedne takve, ma koliko hrđava bila, ukazao se ovaj nišan. Rekao bih kako ni zlo nije do balčaka zlo, niti je pjesma koja slijedi za svakoga na isti način doživljena pjesma:

Od kolijevke pa do tamnog groba
Prava svakom veličina teče,
A od nogu pa do vrha glave
U pametnih mjeri se visina.
Nije moje što stekao nisam
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio
Trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok ko na visu stoji,
Nit je velik ko se velik rodi,
Već je visok ko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad pane golem grob mu treba.

KO JE DANAŠNJI OMER-AGA

Mnogo je dokaza, na tisuće, na hiljade, koji kazuju kako je davno, davno živio po bosanskim vrletima, šumama, poljima, planinama i prostranstvima jedan narod. Bili su to dobri ljudi, a nema ko u taj narod nije upirao prstom, i nema kakvog mu imena nisu dali, bili su bezbožnici, bestidnici, kletvoprestupnici, skrnavitelji, zločinci, grabežljivi vuci, psi, lažni proroci, neprijatelji Krista… i nema ko mu sa svih strana svijeta o glavi radio nije.

A kada bi ko od njih umro, metali bi mu na veliki grob po jednu veliku bijelu stijenu. I baš jedan takav, posljednji bosanski bogumil što danas leži ispod velike bijele stijene, i što se za svog života vjenčao za planinu Prenj i s njom porodio Bijedu i Samoću, gledao je kako ispod jednog bijelog nadgrobnog kamena, a prilikom izgradnje nekog puta, otkopavaju lobanju bezimenog bogumila. U toj lobanji, u tim starim i šupljim kostima, posljednji bosanski bogumil, slikar Lazar Drljača, gledajući, prepozna svoj lik. Kriknuo je na sav glas, kao sumanut, kao da je pitanje života:

“To sam ja, to sam ja!”

Odnio je lobanju kući i dugo je radio na njenom portretu. Ta tuđa lobanja ostala je, kako ju je vidio i kako je tvrdio, jedini njegov autoportret.

U tim tuđim šupljim kostima Lazar Drljača prepoznao je sebe, kao što svako dodirujući vlastite kosti može osjetiti ili vidjeti kosti svojih predaka. Eto, zato treba doći, vidjeti, gledati veliki nišan Omer-age Bašića. Gledajući njega, jučerašnjeg, kako danas stoji u zemlji iz bajki, u srednjovjekovnom Dlamoču, osmanlijskom Belgradčiku i sadašnjem Glamoču, kao da se gleda u jučerašnjeg, današnjeg i sutrašnjeg sebe… I dok je tu, dok ga ima, dok ga u i na svojoj zemlji gledam, kao da gledam u oči istini koju ću jednog dana ponijeti u vlastiti grob: – Živ sam, tu sam u prelijepoj zemlji stočara, nisam ravnodušna krava, i nisam dim…

PROČITAJTE I...

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!