NEKI DAN U SEMIZOVCU

– Profesor si. Možda bi mi ti znao objasniti. – Slušaj... kako ono tebe zovu? – Gelender, profesore. Zaista, Gelender mi je to ispričao. – Slušaj, Gelenderu, ne znam o čemu je riječ, a i ne zanima me. Neke druge stvari su mi na pameti. – Vidio sam da ste prelistali novine... – Svi ih listamo. Iako u njima nema ništa

Razgovor s nekim ljudima nije nimalo jednostavna stvar.

Jedno mu kažeš, odgovara ti kao da si ga pitao nešto drugo i još drhti od huje što nisi spomenuo ono što je očekivao.

Ko ne razumije očigledno, nije upoznao mog starog komšu profesora Gabulu (kažu da je to ime zaradio u mladosti, što je i razumljivo, kad je bio posve drukčiji; ipak ne bi bilo prilično da o tome kažem nešto više).

Inače, živi je on sveznadar.

Hodajući enciklopedist.

I više voli govoriti nego razgovarati.

 

Neko mi je nedavno nešto ispričao. U “Išaretu”, gdje bi drugdje. Nije to jednostavno zaboraviti.

Ispred Bošnjačkog instituta taj neko ugledao je profesora.

Zadubljen u svoje misli, profesor ga je jedva prepoznao.

Stajali su, međutim, jedan do drugog i čekali da im zeleno svjetlo omogući prelazak.

– Šta kažeš?!

– Ništa.

 

Išli su istim putem. Pokraj Katedrale, te u gužvu ka Baščaršiji. Dogodilo se da su i dalje išli jedan do drugog.

– Ti to mene pratiš?

– Ne, samo idem u istom smjeru.

– Znaš kamo ja idem?

– Ne znam. Gdje ja idem vrlo dobro znam.

– Takav nam je život…

– Mogu se ja udaljiti.

– Nemoj. Mogli bismo popiti nešto?

– Ako baš želite…

Smjestili su se odmah tu, pokraj stakla, na mjestu koje ih je dozivalo otvorenih vrata.

Profesor je izgledao odobrovoljen. Trajalo je to trenutak-dva.

– Svijet je pun gadosti – najednom reče nekako s gorčinom.

Čovjek je pokušao shvatiti o čemu govori i nije kazao ništa.

– Zaista, kad bolje pogledaš, sve gad do gada… – nastavljao je profesor misliti naglas.

Možda da mu ispriča ono što je pročitao, pomisli čovjek. Bio bi to prilog profesorovom razmišljanju.

– Neki dan u Semizovcu…

– Šta si kazao?

– Ništa.

– Neka, neka, nastavi.

– Neki dan u Semizovcu…

– To si pročitao u crnoj hronici?

– Ne, nego…

 

– Poznato mi je. Znam takve naslove. Obećavaju nešto neobično. Kao Iznenada prošlog ljeta. Misli se na onaj mračni izlet. Na jug. U hispanoameričke prostore…

– Kakvi naslovi?! Kakvo prošlo ljeto?! Neki dan bilo. I u Semizovcu.

Profesor je izgledao zaista uzrujan.

– Profesor si. Možda bi mi ti znao objasniti.

– Slušaj… kako ono tebe zovu?

– Gelender, profesore.

Zaista, Gelender mi je to ispričao.

– Slušaj, Gelenderu, ne znam o čemu je riječ, a i ne zanima me. Neke druge stvari su mi na pameti.

– Vidio sam da ste prelistali novine…

– Svi ih listamo. Iako u njima nema ništa.

 

– Tu je bitan onaj ritam. Osjeti se to u filmskoj interpretaciji. Elizabeth Taylor neprestano ponavlja u svojoj priči te riječi. Tako moćno. Tako sudbinski. Ne možeš vjerovati. Nešto je bilo u tom Tennesseeu Williamsu. Hoćeš-nećeš, bio je to ipak dobar pisac. Osjećao je sve u tekstu. Na svoj način, doduše, ali svi imamo pravo na to.

Govorio je očigledno o Iznenada prošlog ljeta.

Gelender pomisli da je možda bolje više ne spominjati Semizovac. Ko zna na što to podsjeća profesora? Možda mu se nekad nešto tamo dogodilo čega se baš ne voli sjećati?

 

– Koliko sam samo puta vidio taj natpis. I prošao kroz to mjesto. Ali nikad u njemu nisam bio, razumiješ? – najednom je izgovorio profesor kao da je čuo Gelenderove misli.

Zvučalo je kao da se pravda.

– Razumijem. Mjesto kao mjesto. Žive ljudi. Svoj život žive. Kao i bilo gdje.

– Vjeruješ u to?

– Kako bi bilo drukčije?

 

Profesor se zamisli. Nije izgledalo da misli o riječima koje je čuo.

Gelender je šutio.

Nije znao šta bi kazao.

Bilo je samo pitanje trenutka kad će ustati i otići svaki na svoju stranu.

 

Zašto se to dogodilo?

I zašto u Semizovcu?

Ni sam više nije znao šta je želio ispričati.

Zna, dogodilo se nešto strašno.

Ali, ko zna zašto, više se nikako nije mogao sjetiti.

 

Priznajem, ne sjećam se ni ja.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!