Neke se ljude na hljeb moglo mazati

Većina nas “fine gradske djece” odgajani smo sedamdesetih godina da budemo učtivi i obazrivi, da se ne namećemo, da ne upadamo u riječ, da ne budemo agresivni, ukratko, da budemo pasivni i neupadljivi, da se, ne d’o Bog, nekom ne zamjerimo, ili, još gore, da se ne “provalimo” među rajom

Rijetko kad kupim Coca­‑Colu. I to kupim onu bez kofeina, s lažnim šećerom. Kofein me baca previše i prejako, srce preskače, panika se javlja. Kafu nisam popio ima deset godina – neopisiva je to patnja. A tako je to kad se nagomila teret, a planine smeća skupljene u glavi nije moguće tek tako na otpadu istovariti “Tamićem”. Coca‑Cola me vraća u mladost, u dane razbibrige i tinejdžerskog “tamnovanja” između želja i mogućnosti. A nisam bio jedini, bilo nas je dosta s istim problemima. Većina nas “fine gradske djece” odgajani smo sedamdesetih da budemo učtivi i obazrivi, da se ne namećemo, da ne upadamo u riječ, da ne budemo agresivni, ukratko, da budemo pasivni i neupadljivi, da se, ne d’o Bog, nekom ne zamjerimo, ili, još gore, “provalimo” među rajom.

S djevojkama je bila noćna mora. Hodali smo oko njih bezuspješno, kao mačci oko vruće kaše. Prodavačice su nam otimale kusur, a mi se nismo žalili. Ispilili smo se kao neka čudna razmažena generacija kojoj nije bilo jasno gdje se nalazi i kamo je pošla.

U neka doba, kad smo se približili fakultetu, više nije bilo zezancije, trebalo je krenuti u ozbiljan život, a niko od nas na to nije bio spreman. Htjeli smo da se i dalje zezamo i živimo od roditeljskog džeparca.

Kao zamjenu i pokriće za totalnu lošost pojavila se droga, koja je preko noći prerasla u epidemiju. Nikom nije bilo stalo da se gura s “tamo nekim papcima” za mjesta na fakultetu ili u firmama bilo je lakše ne raditi ništa i nizašta nemati bilo kakvu odgovornost. Rad je bio sramota, nešto na šta se malo ko odlučivao, a i to samo ako je baš morao. Dani i godine prolazili su, a pritisak se povećavao. Ko će isplivati, a ko će potonuti?

Moj prijatelj Saša bio je poznat kao šeret, ljenčina, flegman, mogao si ga “na hljeb namazati” koliko je bio dobar i fin. Svi su ga voljeli. Bio je, naravno, pasivan, povučen, radije bi izvadio novu tavu i ispekao jaja nego oprao onu koju je koristio prethodni dan. Nju je stavljao u pun puncat sudoper sa svim ostalim tavama koje je prethodno iskoristio, a koje su već odavno zvale da budu oprane. Kada bi tava nestalo, vadile su se šerpe i lonci, čak i oni najveći za kuhanje bestilja, da bi se u njima ispeklo jedno jedino jaje. Pranje suđa bilo je svetogrđe, to je bio posao za nekog drugog, čekalo se da roditelji dođu s puta ili da se neko od posjetilaca sažali.

Roditelji su mu bili na nekom putovanju pa sam svratio do njega na kafu. Dok smo u totalnom neredu pekli kafu, krajičkom oka primijetih moju ploču od “Rolling Stonesa” koju sam mu posudio da je presluša. Koristio ju je kao dasku za rezanje kruha i putera. Nisam mogao ništa uraditi osim pozdraviti se s pločom koju više nikada neću moći slušati.

Saša je bio jedini srednjoškolac u Sarajevu koji je redovno prespavljivao prvi sat na popodnevnoj nastavi. Malo je kome to polazilo za rukom. U početku profesori nisu mogli vjerovati u takav izgovor, ali su s vremenom shvatili s kim imaju posla. Štaviše, znalo se svaki dan ko će ići probuditi Sašu, napraviti mu lonac kafe, držati ga budnog koliko je god to više moguće dok se kafa ne popije, da bi konačno obukao cipele i krenuo u školo. A ondje mu je išlo kao i svima nama. Ocjene su uglavnom bile loše jer se nikome ništa nije radilo. Gledalo se samo kako kroz sve proći sa što manje napora.

Saša nikada nije imao djevojku. Izgledao je dobro, djevojke su ga zagledale, ali bio je smotan, iz njega su se riječi morale kliještima vaditi. Sigurno je bio zaljubljen u mnoge, ali stisnuti petlju i prići im, a zatim započeti konverzaciju, bila je naučna fantastika. Eventualno bi se otišlo negdje na kolače, popio se sok i onda svako na svoju stranu. Stvar se vukla u nedogled, sva ta neodlučnost i nesigurnost, gnušanje prema odgovornosti i ozbiljnom životu. Ali jednog dana desilo se čudo.

Lidija, jedna od najljepših djevojaka u gradu za kojom su trčale armije momaka i rezale vene, koja je Sašu poznavala iz gimnazije, pitala ga je da negdje izađu. On je mislio da je riječ o nečemu u vezi sa školom, da joj možda može pomoći iz matematike ili nekog drugog predmeta. Ali sastanak se pretvorio u nešto što Saša nije očekivao. Lidija je tjerala vodu na sasvim drugi mlin. Saša joj se zaista dopadao pa ga je pitala da li bi se htio s njom zabavljati. Pogođen udarom munje, Saša je prolio kafu po stolu “Parkuše”, izvinio se i slagao kako kući ima neodložna posla, da mora oprati suđe i usisati stan. Pobjegao je brže-bolje u sigurnost Velikog parka, a onda pravac kući. Ko bi mogao povjerovati da je tako nešto moguće?

“To mora da je neka šala”, govorio je sebi u bradu dok je ubrzano hodao. “Garant mi se sad smiju iza leđa. Prokleta bila, neće se ona sa mnom zajebavati!”

Lidija je ostala šokirana. Momak koji joj se zaista dopadao, s kojim se iskreno htjela zabavljati pobjegao je sa sastanka. Saša se vratio u sigurnost svoje sobe, u stan svojih roditelja. Na gramofon je stavio ploču “Rolling Stonesa”.

Dok je krckala pokrivena mrvicama i ispresijecana nožem, sebi je u bradu ponavljao: “Neće se niko sa mnom zajebavati, NIKO…”

Prethodni članak

Iz Rusije s ljubavlju

Sljedeći članak

Prno sam u čabar

PROČITAJTE I...

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!