“Neke se bitke dobijaju na juriš”

Tu smo se sastajali! A dobro mjesto za tajne sastanke: sa stubišta, kroz velike, zatamnjene prozore, vidi se cijelo dvorište i niko neopažen ne može prići ulazu, a, ako i priđe ili se čuju koraci s gornjih spratova, ja bih hitro preskočio na suprotno stubište i lijeno se uspinjao, u posjeti sam, kao, nekakvoj

Kao i obično, Reza i ja sjedimo u parku i gledamo na uzavrelu ulicu. Ali, ovog puta ne šutimo. Priča mi o Parande, djevojci u koju je bio smrtno zaljubljen i kojom se trebao oženiti. Pripaljuje novu cigaretu, duboko uvlači dim, pa veli:

– Kad sam je vidio, obnevidim od zaljubljenosti. Zapostavim predavanja, učenje, počnem i pjesme pisati, pa cijelu noć škrabam izljeve nježnosti i pomahnitale ljubavi. Ujutro sve pocijepam, vidim smiješno, plitko, infantilno.

Jednom, tako, pošaljem joj divnu Rumijevu pjesmu, kriomice i preko posrednika, jer direktan susret muškarca i žene u to vrijeme nije bio moguć, a meni, opet, i nije bilo krivo zbog toga – plašio sam se da će me ismijati, ili, još gore, ravnodušno prijeći preko svega.

Ali, narednog dana, preko istog posrednika, dobio sam odgovor – svijetloplavu ceduljicu presavijenu u kvadrat i namirisanu ružinom vodom. Pisalo je: “Hvala za divnu pjesmu. Iskreno sam dirnuta. Nadam se da ćemo se uskoro upoznati.”

– Koja je to Rumijeva pjesma bila?

– A, nije to ni bila ljubavna pjesma. Aškullah je to Rumijev zaodjenut u formu klasične ljubavne pjesme. Ide ovako:

Ponekad se pitam, moja najdraža ljubavi,

jesi li ti samo puki san u zimskim noćima,

san o proljeću i zlatnoj svjetlosti

koja širi svoje zrake na smrznuta srca,

san o vinu koje ispunjava oko opijenog… I tako dalje!

– Krasna pjesma! Nastavi!

– Ma, ne mogu, preduga je! Ali, eto, pomogla je da se upoznamo. Jednog popodneva sjedim u holu njenog fakulteta, ona prolazi, očima mi signalizira da krenem za njom. Izlazimo iz zgrade, diskretno je pratim i gledam kako ulazi u taksi a da se nije ni okrenula ka meni. E, tu me je zbunila! Pitam se, šta je ovo? Kakvu igru igra? I šta ću? Uskočim u auto i za njom.

Konačno, njen taksi stade na Besatu. Gledam, žurno korača, ne osvrće se, skrenu u jednu od bočnih ulica. Pružim korak, skrenem u istu ulicu i vidim je stoji, lista knjigu, kao traži nešto. Kad me je ugledala, nastavi dalje i uđe u veliki ulaz, na tunel liči, a s lijeve i desne strane tog ulaza vijugava stepeništa koja vode na dva krila zgrade. Uđem u ulaz, a na lijevoj strani, na međuspratu, stoji ona, knjige stavila na grudi, smije se, čeka me. Preletim ono nekoliko stepenika, ukopam se metar ispred nje, drhtavica prostruji kroz mene, predstavim se, a glas slabašan, tanak, kao da nije moj. I ona reče svoje ime i blago se nasmiješi. Šuti, smješka se i čeka. Čeka, kao što i jeste red, da počnem prvi i kažem ono što se u takvim prilikama treba reći. I, eto, tako!

– Šta tako?

– Pa, tu smo se sastajali! A dobro mjesto za tajne sastanke: sa stubišta, kroz velike, zatamnjene prozore, vidi se cijelo dvorište i niko neopažen ne može prići ulazu, a, ako i priđe, ili se čuju koraci s gornjih spratova, ja bih hitro preskočio na suprotno stubište i lijeno se uspinjao, u posjeti sam, kao, nekakvoj, a ona bi požurila do svog stana.

Dva mjeseca poslije, zaprosim je. Pristade odmah i reče: “Konačno! Pobojala sam se da mi to nikad nećeš reći!”

Narednih dana, sanjarim, maštam… Uh, čovječe! Sanjarim, a zloslutna misao hoću li se uopće moći oženiti javi se najprije ispotiha, bezazleno, potom ojača, razbukta se i razvi se u pravi pravcati strah. I, tako, otrijezni me od ljubavnog pijanstva sumnja zloslutnica, ne spavam, ne jedem, da mogu, a ne mogu, vratio bih vrijeme unazad, onaj trenutak kad sam je zaprosio i rekao joj da prebijene pare nemam, ni kuću, ni posao, ništa! A njeni… Njeni, i ako pristanu, pitat će isto: imam li kuću, posao, kako ću i čime izdržavati porodicu, a i mehr će tražiti, u Iranu bez mehra nema ženidbe. Zlato moram imati, mnogo zlata, i nakita skupocjenog i novca, mnogo novca.

Na koncu, odlučim joj sve to reći i predložiti da odgodimo vjenčanje za neko drugo, bolje vrijeme. I kažem, prvom prilikom, od riječi do riječi, ništa nisam sakrio niti prešutio. Ona zanijemila. Šuti, spustila pogled, u vrhove cipela gleda, donju usnu snažno grize, ljutnju valjda obuzdava da ne provali iz nje. Napokon, podiže pogled, a i obrve, vidim, jako je ljuta, i reče, suho, meni dotad nepoznatim glasom, kako sam je, blago rečeno razočarao, kako joj je moje stanje poznato, a i roditelje je, veli, obavijestila i nemaju ništa protiv. Rekli su, reče, kako nije sve u novcu i da će za prvo vrijeme i sami pripomoći. I još reče, ako nisam siguran šta želim i ako moja ljubav prema njoj posustaje pred strahom od zlata, nakita, kuće, onda… Onda, jedva izusti, nemamo više o čemu razgovarati i zamoli me da joj se ne javljam.

Tada zadrhta usnama, pogleda me očima punih krupnih suza, i ja shvatih da je sve gotovo, da druge i bolje prilike za vjenčanje neće biti. Eto, to je to!

– I? Nisi se borio?!

– Kako to misliš?

– Za nju! Njenu ljubav! Tek tako si odustao?!

– A šta sam mogao?

– Mnogo, mnogo toga! E, moj Reza! Nego, hajmo kući prije no što se i ja naljutim kao Parande!

– Ali, nije me htjela, čovječe!

– Hajmo, Reza, hajmo!

PROČITAJTE I...

Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!