“Neke se bitke dobijaju na juriš”

Tu smo se sastajali! A dobro mjesto za tajne sastanke: sa stubišta, kroz velike, zatamnjene prozore, vidi se cijelo dvorište i niko neopažen ne može prići ulazu, a, ako i priđe ili se čuju koraci s gornjih spratova, ja bih hitro preskočio na suprotno stubište i lijeno se uspinjao, u posjeti sam, kao, nekakvoj

Kao i obično, Reza i ja sjedimo u parku i gledamo na uzavrelu ulicu. Ali, ovog puta ne šutimo. Priča mi o Parande, djevojci u koju je bio smrtno zaljubljen i kojom se trebao oženiti. Pripaljuje novu cigaretu, duboko uvlači dim, pa veli:

– Kad sam je vidio, obnevidim od zaljubljenosti. Zapostavim predavanja, učenje, počnem i pjesme pisati, pa cijelu noć škrabam izljeve nježnosti i pomahnitale ljubavi. Ujutro sve pocijepam, vidim smiješno, plitko, infantilno.

Jednom, tako, pošaljem joj divnu Rumijevu pjesmu, kriomice i preko posrednika, jer direktan susret muškarca i žene u to vrijeme nije bio moguć, a meni, opet, i nije bilo krivo zbog toga – plašio sam se da će me ismijati, ili, još gore, ravnodušno prijeći preko svega.

Ali, narednog dana, preko istog posrednika, dobio sam odgovor – svijetloplavu ceduljicu presavijenu u kvadrat i namirisanu ružinom vodom. Pisalo je: “Hvala za divnu pjesmu. Iskreno sam dirnuta. Nadam se da ćemo se uskoro upoznati.”

– Koja je to Rumijeva pjesma bila?

– A, nije to ni bila ljubavna pjesma. Aškullah je to Rumijev zaodjenut u formu klasične ljubavne pjesme. Ide ovako:

Ponekad se pitam, moja najdraža ljubavi,

jesi li ti samo puki san u zimskim noćima,

san o proljeću i zlatnoj svjetlosti

koja širi svoje zrake na smrznuta srca,

san o vinu koje ispunjava oko opijenog… I tako dalje!

– Krasna pjesma! Nastavi!

– Ma, ne mogu, preduga je! Ali, eto, pomogla je da se upoznamo. Jednog popodneva sjedim u holu njenog fakulteta, ona prolazi, očima mi signalizira da krenem za njom. Izlazimo iz zgrade, diskretno je pratim i gledam kako ulazi u taksi a da se nije ni okrenula ka meni. E, tu me je zbunila! Pitam se, šta je ovo? Kakvu igru igra? I šta ću? Uskočim u auto i za njom.

Konačno, njen taksi stade na Besatu. Gledam, žurno korača, ne osvrće se, skrenu u jednu od bočnih ulica. Pružim korak, skrenem u istu ulicu i vidim je stoji, lista knjigu, kao traži nešto. Kad me je ugledala, nastavi dalje i uđe u veliki ulaz, na tunel liči, a s lijeve i desne strane tog ulaza vijugava stepeništa koja vode na dva krila zgrade. Uđem u ulaz, a na lijevoj strani, na međuspratu, stoji ona, knjige stavila na grudi, smije se, čeka me. Preletim ono nekoliko stepenika, ukopam se metar ispred nje, drhtavica prostruji kroz mene, predstavim se, a glas slabašan, tanak, kao da nije moj. I ona reče svoje ime i blago se nasmiješi. Šuti, smješka se i čeka. Čeka, kao što i jeste red, da počnem prvi i kažem ono što se u takvim prilikama treba reći. I, eto, tako!

– Šta tako?

– Pa, tu smo se sastajali! A dobro mjesto za tajne sastanke: sa stubišta, kroz velike, zatamnjene prozore, vidi se cijelo dvorište i niko neopažen ne može prići ulazu, a, ako i priđe, ili se čuju koraci s gornjih spratova, ja bih hitro preskočio na suprotno stubište i lijeno se uspinjao, u posjeti sam, kao, nekakvoj, a ona bi požurila do svog stana.

Dva mjeseca poslije, zaprosim je. Pristade odmah i reče: “Konačno! Pobojala sam se da mi to nikad nećeš reći!”

Narednih dana, sanjarim, maštam… Uh, čovječe! Sanjarim, a zloslutna misao hoću li se uopće moći oženiti javi se najprije ispotiha, bezazleno, potom ojača, razbukta se i razvi se u pravi pravcati strah. I, tako, otrijezni me od ljubavnog pijanstva sumnja zloslutnica, ne spavam, ne jedem, da mogu, a ne mogu, vratio bih vrijeme unazad, onaj trenutak kad sam je zaprosio i rekao joj da prebijene pare nemam, ni kuću, ni posao, ništa! A njeni… Njeni, i ako pristanu, pitat će isto: imam li kuću, posao, kako ću i čime izdržavati porodicu, a i mehr će tražiti, u Iranu bez mehra nema ženidbe. Zlato moram imati, mnogo zlata, i nakita skupocjenog i novca, mnogo novca.

Na koncu, odlučim joj sve to reći i predložiti da odgodimo vjenčanje za neko drugo, bolje vrijeme. I kažem, prvom prilikom, od riječi do riječi, ništa nisam sakrio niti prešutio. Ona zanijemila. Šuti, spustila pogled, u vrhove cipela gleda, donju usnu snažno grize, ljutnju valjda obuzdava da ne provali iz nje. Napokon, podiže pogled, a i obrve, vidim, jako je ljuta, i reče, suho, meni dotad nepoznatim glasom, kako sam je, blago rečeno razočarao, kako joj je moje stanje poznato, a i roditelje je, veli, obavijestila i nemaju ništa protiv. Rekli su, reče, kako nije sve u novcu i da će za prvo vrijeme i sami pripomoći. I još reče, ako nisam siguran šta želim i ako moja ljubav prema njoj posustaje pred strahom od zlata, nakita, kuće, onda… Onda, jedva izusti, nemamo više o čemu razgovarati i zamoli me da joj se ne javljam.

Tada zadrhta usnama, pogleda me očima punih krupnih suza, i ja shvatih da je sve gotovo, da druge i bolje prilike za vjenčanje neće biti. Eto, to je to!

– I? Nisi se borio?!

– Kako to misliš?

– Za nju! Njenu ljubav! Tek tako si odustao?!

– A šta sam mogao?

– Mnogo, mnogo toga! E, moj Reza! Nego, hajmo kući prije no što se i ja naljutim kao Parande!

– Ali, nije me htjela, čovječe!

– Hajmo, Reza, hajmo!

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!