Neka pobijedi dobra strana duše

Saudin Cokoja je vjeroučitelj, iznimno aktivan na društvenim mrežama, podučava i predaje u BiH i inostranstvu. Autor je triju knjiga koje je publika dobro prihvatila. U međuvremenu je počeo pisati i četvrtu knjigu posvećenu odgoju duše. Reporter Stava posjetio ga je na njegovom imanju kod Gornjeg Vakufa

Nerijetko se među koricama knjiga zvučnog naslova krije malo toga vrijednog. Nerijetko se desi i da zapisi koji vrijede prođu nezapaženo, bez promocije, zahvaljujući i skromnosti autora. Izgleda da je tako bilo i kada je u pitanju Saudin Cokoja, pisac i vjeroučitelj iz Gornjeg Vakufa.

Rođen je 1979. godine u Prozoru. Bio je trogodišnjak kada je morao napustiti rodno selo Šćipe i preseliti u Hrasnicu kod Gornjeg Vakufa. Djetinjstvo mu je prekinula agresija na BiH i sukobi u srednjoj Bosni. Cokoje su postali muhadžiri u Bugojnu. Tu Saudin završava prvo osnovnu, a zatim i srednju tehničku školu. “To mi je bio totalni promašaj”, kaže nam. Odrastao je s muhadžirskom djecom, izbjeglicama iz Jajca, Šipova, Mrkonjić-Grada… “Mislio sam da će rat trajati zauvijek, zato sam čvrsto odlučio da se, čim okončam školovanje, priključim Armiji BiH.” Odrastao je u vjerničkoj porodici, u kojoj se uvijek znao identitet, ali se poštovao drugi i drugačiji. Nije, stoga, bilo nimalo čudno što je odlučio, zahvaljujući i svojim profesorima vjeronauke, podučavati druge vjeri. Upisao je Islamsku pedagošku akademiju u Bihaću. Međutim, na samom početku studija iznenada mu je ponuđeno da školovanje nastavi u Medini. Pristao je, otišao na prijemni ispit u Mađarsku i čekao godinu dana. “Mislim da, kada mi je javljeno da sam primljen, niko od mene nije bio sretniji”, priča Saudin.

AUTOR TRIJU KNJIGA

Studij u Medini ipak nije počeo dobro. Nostalgija ga je morila, padao je u krize, razmišljao o povratku kući. “Znao sam često otići do Uhuda, posebno pred akšam, ponijeti sa sobom kahvu te polahko u mislima otputovati do Bosne, u kuće, bašte… Falili su mi moji najmiliji, bosanske zime, jeseni i proljeća. Najradosniji sam bio za vrijeme hadža, kada bih napokon ugledao francuzicu kod naših deda, njihove majstorske težačke ruke i dimije naših nena. Živjelo se za te dane.”

Saudin u Medini upisuje Fakultet dav'e i usulu-d-dina, Odsjek sira i historije islama, upravo ono o čemu je, priča nam, kao dječak najviše čitao i slušao. Uvjeren da ga je ta čista dječačka ljubav prema Poslaniku, mevludu i džamiji i odvela u njegovu blizinu. U Medini je rođeno i njegovo dvoje djece, Sumejja i Bilala. S posebnim žarom priča o osjećaju blizine Poslanikovog, a.s., mezara i svakodnevnog klanjanja u njegovoj džamiji. Ljubav prema domovini i roditeljima je nekako uvijek bila na prvom mjestu. Studij u Medini  okončao je 2006. godine, kada se s diplomom, suprugom i dvoje djece vraća u Bosnu. Dobio je posao u OŠ “Gornji Vakuf”, gdje i danas radi kao nastavnik vjeronauke. “Allah me je nadahnuo i nagradio poslom koji jednostavno volim. Rad i druženja s djecom, posebno uz predmet Vjeronauka, za mene su užitak i odmor za dušu. Poseban užitak u ovom poslu jesu trenuci kada se prema djeci ophodite kako je to činio Poslanik, a.s., moj učitelj i uzor.”

Odmah po povratku iz Medine s prijateljima osniva humanitarnu organizaciju. Piše tekstove i kolumne u kojima pokušava dati odgovor na pitanja koja u tim trenucima pred vjernike postavlja neka određena situacija, pokušava skrenuti pažnju na teškoće koje nosi ovdašnja svakodnevica. Piše uglavnom za vjerske časopise i internet-portale, drži predavanja i organizira tribine. Rado je viđen gost u zemlji i inostranstvu. Priprema štampanje drugog, dopunjenog izdanja jedne od svojih triju knjiga. Živi skromno, sretan sa svojom suprugom i danas s troje djece, na svojoj maloj farmi u Hrasnici kod Gornjeg Vakufa.

“Aktivan sam na društvenim mrežama i rezultat tog angažmana su na desetine tekstova koje sam preveo i napisao”, priča nam Cokoja. “Na kraju sam ih sabrao u Oživimo srca, oplemenimo duše i Neka pobijedi dobra strana duše, moje dvije knjige.” Oba djela svojim sadržajem daju nemjerljiv doprinos u usmjeravanju vjernika kroz vrijeme teških iskušenja današnjice. Na jednoj od tribina u Münchenu održao je predavanje o Poslanikovoj smrti. Interesiranje koje su ljudi pokazali, ambijent i atmosfera nadahnuli su ga da napiše i treću knjigu Posljednji dani Allahovog Poslanika, oproštajni hadž, bolest i preseljenje.

Prvo izdanje štampano je na 235 stranice, a tiraž je bio 1.000 primjeraka. Kako je u međuvremenu pronašao dodatnu literaturu, fotografije i skice, odučio je da ove godine objavi njeno drugo, dopunjeno izdanje. Knjiga će biti dostupna čitaocima već u decembru. U međuvremenu je počeo pisati i četvrtu knjigu posvećenu “rakaiku”, odnosno odgoju duše. “Davetski ili misionarski angažman itekako nam je potreban. Nažalost, naše je društvo  izloženo ‘ubitačnim’ pojavama koje teško narušavaju harmonično stanje, prije svega, u našim porodicama. Obaveza je svakog građanina, bez obzira na vjeru i naciju, da poziva na dobro, a da odvraća od zla. Svako zlo je isto i ono ne bira ni vjeru niti naciju. Uzvišeni Allah je u Kur'anu lijepo  objasnio važnost naređivanja dobra među ljudima, a zabranjivanje zla”, naglašava Saudin.

NERAZUMIJEVANJE VJERNIKA I ATEISTA

Omladina je, kaže, najranjivija, izložena svakodnevnim izazovima i često talac nemorala i kriminala. “Svi mi, ne samo vjerske zajednice, iako su one najpozvanije da se aktivno uključe, nego svako udruženje i organizacija kojoj je stalo do zdravog i moralnog života, trebamo mladosti posvetiti pažnju. Bitno je da od mladih izgradimo čestite osobe koje će da preziru zlo, kriminal, mržnju i nemoral…” O društvenim mrežama Saudin nema puno riječi hvale. Upozorava na informativne medije koji imaju senzacionalistički pristup te na prozelitizam kroz širenje govora mržnje. “Neki ljudi svoje slabosti i kukavičluk ‘istresaju’ putem društvenih mreža. Nacionalnu, vjersku, rasnu i druge mržnje stalno možemo pratiti tamo. Kad čovjek vidi i pročita komentare na neku vijest, zapita se kakvi su to ljudi. Često je i uređivačka politika takvih portala obojena odbojnošću ili mržnjom prema nečemu. Ili je dobro plaćena od nekoga, da radi takvo nešto!? Rijetko kod njih možemo pročitati ili vidjeti neku pozitivnu vijest.”

Upozorava i na one vjernike koji kilometarskim raspravama, a bez dovoljnog poznavanja materije, često vrijeđaju islamske autoritete, znanje i običan narod. “Musliman vjernik svojim islamskim ponašanjem treba i mora ostaviti lijep trag kod svog sagovornika”, kaže. “Islam, kao vjera od Uzvišenog Boga, itekako pazi na međuljudske odnose, traži da se svačije pravo poštuje i cijeni, bez obzira na vjersku, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost.”

Multietnička zajednica, smatra, može biti napredna i zdrava jedino ako njeni članovi imaju zdrav odgoj i dijalog i u tome uvijek naglašava Kur'an kao uputu.

“U Kur'anu stoji: ‘A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti.’ Ovaj ajet jasan je  dokaz da je Allah, dž.š., stvorio ljude različitog shvatanja, razmišljanja i da je različito vjerovanje normalna posljedica njihovog stanja. Zbog toga je u potpunoj zabludi onaj koji negira drugog ili mrzi drugog samo zato što je druge vjere”, smatra Saudin.

Primjećuje i sve češće nerazumijevanje vjernika i ateista, sukobe mišljenja, grubosti u dijalogu, pri čemu se veoma često pokušava, bez nekog posebnog razloga, ugroziti pravo određene društvene zajednice. “Zar nije osnova, da bismo imali harmoničan i zdrav život, da pozivamo na ljudskost i urođene pozitivne vrijednosti, bez obzira bili vjernici ili ateisti. Hajde da budemo ljudi prije svega. Zašto bi jednom ateisti smetala džamija, crkva ili nečije oblačenje? S druge strane, zašto bi jednom vjerniku smetao ateista koji je izabrao da bude ono što jeste? Hajde da se uvažavamo, poštujemo, poslovno surađujemo. Da li je došlo vrijeme da je zaista teško biti fin, odgojen i kulturan!? Zašto da ne pobijedi dobra strana duše!?”

 

 

PROČITAJTE I...

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!