Neizvjesna sudbina Alžira

Za njegove kritičare, Buteflika je bio autokrat bez hrabrosti da se pozabavi reformama koje je zahtijevala ekonomija zemlje, što je zemlja previše ovisna o energentima, što nije uspjela iskoristiti godine rasta cijena nafte i što se nije znao povući na vrijeme.

Neizvjesna je sudbina najveće zemlje u Africi, države na sjeveru kontinenta koja najviše ulaže u naoružanje i koja prodaje ogromne količine plina evropskim zemljama. Svih 41 milion stanovnika Alžira s nestrpljenjem iščekuje vijesti o zdravstvenom stanju predsjednika Abdelaziza Buteflike, kojeg mnogi nazivaju Mumija zbog njegovog zdravstvenog stanja u kojem se nalazi nakon moždanog udara kojeg je doživio 2013. godine.

Čovjek koji je prije nekoliko dana napunio 82 godine nije održao govor u javnosti od maja 2012, ali je ipak izrazio otvorenim pismom nakanu da se opet kandidira na predsjedničkim izborima zakazanim za 18. april.

Dok su stotine hiljada ljudi izašle na ulice glavnih gradova kako bi izrazile svoje negodovanje zbog pete kandidature Buteflike, vođa je ostao u bolnici u Ženevi, gdje je otišao podvrgnuti se onome što iz njegovog kabineta nazivaju “rutinskim liječničkim pregledom”.

Buteflika je na vlast došao prije 20 godina, međutim, čini se da je Alžircima dosta ovog veterana tamošnje politike. “Imam 30 godina. Znam samo za 10 godina terorizma i 20 godina Buteflike”, bio je jedan od transparenata viđen tokom protesta koji su uglavnom protekli mirno, izuzev onog u Alžiru, kada je jedna osoba izgubila život, a 183 ih je ozlijeđeno tokom sukoba sa snagama sigurnosti.

Alžirci od 2014. godine krive Butefliku za nesnalaženje nakon pada cijena nafte od koje dolazi 97% svih prihoda od izvoza. Protesti traju od prošle godine, najčešće na nogometnim stadionima. Mladi kritiziraju nesposobnost i korumpiranost režima koji ih tjera u egzil, a sve je eksplodiralo na društvenim mrežama 22. februara ove godine.

Alžirska historija pamti Butefliku kao čovjeka koji je donio dva desetljeća mira u zemlji koja je živjela u ratu za nezavisnost (1954–1962) i građanskom ratu (1992–1999), koji su rezultirali s više od 100.000 mrtvih. Nakon takozvanog “crnog desetljeća”, Buteflika je uspio amnestirati mnoge džihadiste, inkorporirajući neke od radikalnih islamista u političku i ekonomsku sferu i tako ih slabeći.

Kada je došao na vlast 1999. godine, prvi cilj bio mu je donijeti mir i održavati ga. Riječ stabilnost podigao je na pijedestal štiteći se njome od kritika. No, historija ga može pamtiti i kao državnika koji se nije želio odreći dužnosti čak i kada je pretrpio moždani udar, što mnogi vide kao potez oligarhije koja radi sve što može kako bi sačuvala svoje privilegije, što ne bi bilo moguće bez višegodišnje prešutne potpore Francuske, ali i Španije, koja 57 posto svih potreba za plinom hrani uvozom iz Alžira.

Čak i Buteflikini protivnici priznaju njegovu pronicljivost manipuliranja javnim mnijenjem, kao i svojim saveznicima i suparnicima. Taj sitni čovjek, koji jedva da zna išta drugo osim vojske i politike, godinama se lagano nametao klanovima u vojsci i svemoćnim tajnim službama.

Godine 2011, kada je “Arapsko proljeće” zahvatilo gotovo sve autokrate u Sjevernoj Africi, Buteflika nije sišao s vlasti. On je koristio metodu koja je jednostavna i učinkovita, mladim, nezaposlenim Alžircima omogućio je kredite s niskom kamatom i odgodom vraćanja.

Pomoglo mu je i to što je zemlja bila umorna od nemira koje je pretrpjela devedesetih. Međutim, mir koji Buteflika održava je relativan.

Buteflika je rođen 1937. u marokanskom gradu Uchda, pet kilometara od granice s Alžirom. Kada je počeo rat za nezavisnost, imao je 17 godina. Godine 1956, s 19 godina, prešao je granicu iz Maroka kako bi se pridružio Nacionalnoj oslobodilačkoj fronti (FLN), koja je dvije godine ranije započela oružanu borbu protiv Francuske. Na kraju sukoba, sa samo 25 godina, imenovan je ministrom za mlade, sport i turizam.

Buteflika je bio jedna od ključnih osoba u mirnom prevratu kojem je prvi predsjednik zemlje Ahmed Ben Bella zamijenjen Houarijem Boumédièneom. Nakon što je optužen za pronevjeru, 1983. je otišao u izgnanstvo tokom kojeg je živio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Francuskoj i Švicarskoj. Krajem osamdesetih vratio se u zemlju, a 1990, u dobi od 53 godine, oženio se.

Pobjeda Islamske fronte spasa (FIS) u prvom krugu parlamentarnih izbora 1992. pokrenula je vojni udar koji je podržao Zapad. Uslijedio je rat nakon kojeg je vojna hijerarhija željela popraviti imidž zemlje u svijetu i tu dužnost povjerila Butefliki. Na izbore je izašao kao nezavisni kandidat, ali svi su znali da je on čovjek kojeg je izabrala vojska. Pobijedio je na tim izborima kao i onima 2004. godine. Zatim je ukinuo član Ustava koji je ograničio ovlasti predsjednika na dva mandata od pet godina.

Nakon četiri uzastopna mandata, Buteflika je postao predsjednik koji se najduže zadržao na najvišem položaju u zemlji otkad je Alžir postigao neovisnost.

Oni koji ga brane tvrde da Buteflika nije bio samo čovjek koji je uspostavio mir nego i onaj koji je promicao izgradnju velikih infrastrukturnih projekata, stavio Alžir na kartu međunarodnih odnosa, znao održavati dobre odnose s Francuskom, Rusijom i SAD i sačuvao socijalnu politiku koja je uvijek favorizirala najsiromašnije. I sve to bez zaduživanja u inostranstvu.

Za njegove kritičare, Buteflika je bio autokrat bez hrabrosti da se pozabavi reformama koje je zahtijevala ekonomija zemlje, što je zemlja previše ovisna o energentima, što nije uspjela iskoristiti godine rasta cijena nafte i što se nije znao povući na vrijeme.

 

PROČITAJTE I...

Na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja

Tužilaštvo kojim rukovodi Gordana Tadić podiglo je u vrijeme njenog v. d. mandata optužnice protiv trojice generala Armije BiH i jednog komandanta specijalnih policijskih snaga MUP-a RBiH. Nije u pitanju samo dojam javnosti nakon svih tih slučajeva, pravni stručnjaci sada već izravno govore o tome kako se radi o direktnim pokušajima revizije historije i izjednačavanja odgovornosti za sve ono što se dešavalo na početku i tokom agresije na BiH. Posebice zato što se u nekim optužnicama nalaze teške kvalifikacije kakva je “udruženi zločinački poduhvat”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!