(Ne)hrvatski nacionalizam

Do današnjih dana korifeji ultrahrvatstva u svojim imenima i prezimenima, pa i porijeklu, ne nose ništa hrvatsko, osim plama opijajuće ideje

Nosioci nacionalističkih ideologija u Hrvatskoj i među Hrvatima od samog su početka uglavnom bili ne-Hrvati. Naime, oni Hrvati od 17. do 19. stoljeća, koji se danas smatraju prvacima nacionalne misli, poput Junija Palmotića ili Bartula Kašića, nisu niti u primislima nosili ideju “hrvatstva”, već su samo tražili instrument rekristijanizacije pokorenih i osvojenih krajeva Like, Dalmacije i Slavonije, nad onim muslimanskim pukom Bosanskog pašaluka koji nije ubijen ili protjeran već je pristao na asimilaciju, prije svega prevjeravanje. I našli ga u “posudbi” baš njihova jezika kojim se govorilo širom Bosne još od Stjepana Kotromana, u čijem su sastavu bili stoljećima, sve do poraza Osmanlija u Velikom ratu, i nekoliko mirovnih sporazuma koji su rezultirali teritorijalnim dobicima Venecije i Habsburga, odnosno Mađara. Ili Andrije Kačića Miošića iz Zaostroga, franjevačkog manastira Bosne Srebrene, koji je pisao kako je naš najljepši jezik bosanski. Da ne spominjemo drugog bosanskog fratra iz 16. stoljeća – Matiju Divkovića, za koga i danas ne mogu slagati da je pisao i govorio jezikom kojega je sam nazivao bosanskim.

Sve se njih u hrvatskom nacionalnom imaginariju i panteonu kao i nacionalističkoj ideologiji bez ostatka smatra “nacionalno” ili barem etnički Hrvatima, bez obzira na to što je Kašić napisao Rječnik latinsko-ilirski, a ne latinsko-hrvatski, što je Kačić Miošić na pijedestal uzdizao bosanski jezik, što je Junije Palmotić sanjao o ujedinjenju Južnih Slavena, koje je uzgred nazivao Ilirima, kao i njihov jezik, pod svetom materom (katoličkom) Crkvom. Baš taj “ilirski” jezik kasnije je, krađom bosanskog i nekim alternacijama iz crnogorskog i dubrovačkog, postao umjetan i nikada postojeći srpsko-hrvatski jezik, tamo od slavističkog kongresa u Beču 1850. i dogovora hrvatskih i srpskih nacionalista (Vuk Karadžić i Vatroslav Jagić) o formiranju zajedničkog jezika za ujedinjenje Hrvatske s ostalim južnoslavenskim krajevima u sastavu Habsburške monarhije i male autonomne kneževine Srbije s velikim pretenzijama na teritorije braće Južnih Slavena do Jadrana i Egeja, preko Dunava i Drine.

Imena prvaka Ilirskog pokreta, pokreta za ujedinjenje Južnih Slavena, poteklog iz dijela današnje Hrvatske, tada poluautonomne oblasti Mađarske, mnogo otkrivaju. Naziv ilirski vlasti su ubrzo zabranile, pa je usvojena hrvatska nominacija i u hrvatskoj se mitologiji Ilirski pokret smatra hrvatskim nacionalnim pokretom, tzv. hrvatskim narodnim preporodom kojim započinje politička povijest, osnivanje prvih stranaka i borba protiv mađarske dominacije. Osniva se Hrvatska narodna stranka biskupa Strossmayera, Ilirca, prosvjetitelja i osnivača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Vlasti su naziv ilirski zabranile jer je realno bio puno opasniji od hrvatskog, koji se tada smatrao regionalnom odrednicom, nešto poput današnjeg istarskog regionalizma koji se iz Zagreba, posebno onog desnije orijentiranog, gleda s podozrenjem.

Uzgred, Istra doista nikada, baš kao ni Dubrovnik, nije bila u sastavu nikakve, pa ni politički reducirane Hrvatske kao mađarske pokrajine. Sve do partizana. Dakle, Josip Juraj Strossmayer, Ljudevit Gaj (pravim imenom: Ludwig Gay), Vatroslav Lisinski (Ignatius Fuchs), Petar Preradović, Stanko Vraz, Dimitrije Demetar, dakle dva Nijemca, Jehudija, Srbin, Slovenac i Grk nosioci su, naravno, primarno južnoslavenske ujediniteljske misli, ali i hrvatske nacionalne u njezinu sklopu koja je kasnije evoluirala u malo manje oduševljeno jugoslavenstvo. No, ove su “ljuti Hrvati” nepomirljivi s bilo kakvom idejom ujedinjenja, odnosno poslušnosti političkim centrima izvan onoga (a to je bilo jako veliko) što su smatrali Hrvatskom, prezirali, pa su osnovali Hrvatsku stranku prava s neutemeljenom i opasno glupom ideologijom hrvatskog državnog prava, kojom se “legitimirala” pretenzija na čitavu Bosnu (tadašnja je uključivala Novopazarski sandžak s nekoliko nahija na današnjem Kosovu), dijelove tadašnjih osmanskih provincija na Jadranu, Crnu Goru i mađarsku “srpsku” Vojvodinu.

Glavna poluga te legitimizacije bila je alternacija južnoslavenskog koncepta ujedinjenja u državni hrvatski koncept jedinstva Hrvata “svih vjera” na velikim područjima Južnih Slavena. Osnivač te ekstrahrvatske stranke Ante Starčević bio je sin srpske majke, a njegov nasljednik, čija je politika dovela do prve i očito trajne podjele te stranke te ideoloških prijepora koji traju do danas, Josip Frank bio je Jehudija. On je reducirao državno hrvatstvo katolika, pravoslavnih i muslimana na samo katolike i muslimane i neizravno proizveo kasniji najgori derivat ove nakaradne i osvajačke političke ideologije – ustaštvo. Tu su redukciju, iz ne baš posve jasnih razloga, preuzeli neki nosivi stupovi bošnjačkog kulturnog preporoda i pripomogli, baš poput Franka, nesvjesno, učešću dijela Bošnjaka u ustaškim tvorbama, različitih stepena toksičnosti i smrtnosti.

I tako do današnjih dana. Korifeji ultrahrvatstva u svojim imenima i prezimenima, pa i porijeklu, ne nose ništa hrvatsko, osim plama opijajuće ideje. Zlatko Hasanbegović, neka Bruna Esih (njem. essig – sirće), najnovija ikona hrvatske desnice potekla iz istog Jurčevićevog legla. Josip Jurčević istraživač je na Institutu “Ivo Pilar”, bio je savjetnik skandaloznog ministra Crnoje. Ima toga još, ali je, barem zasada, nebitno. Istim žarom, riječju i djelom bore se za svete ideale hrvatske nacije i države, istom gorljivošću podupiru stare i nove hrvatske mitove, istim metodama nastoje uvesti reda u hrvatskoj kulturi, biti njezinim kulturtregerima. Kulturni i narodni prosvjetitelji, Ilirci novoga doba, frankovci, ali s narodnjačkom orijentacijom HDZ-a (sic!). Zanimljiv neki mentalni sklop nacionalno osviještenog birača u Hrvatskoj.

PROČITAJTE I...

Nakon stoljeća čekanja, muslimani Siska više se neće okupljati u kući na periferiji grada koja je decenijama bila središte njihovog vjerskog i kulturnog života. Postavljen je kamen temeljac za novi Islamski kulturni centar, u kojem će, osim džamije, biti i omladinski klub, dvorana, učionice, knjižnica s čitaonicom, stanovi za imame, sobe za goste, uredske prostorije... Gradnja počinje na proljeće, koštat će oko deset miliona maraka, a u Sisku se nadaju kako će Islamski centar privući investitore iz islamskih zemalja da ulažu u gospodarstvo grada u kojem muslimani čine oko pet procenata stanovništva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!