Nedžadova pjesma muslimanka

Dušobrižnicima, koji nisu znali kome zapravo denuncirati njegovo muslimansko nadahnuće, najlakše je bilo iznovice otkrivati njegov već odbačeni tubitak svjetovnjaštva – iako time nikoga nije oštetio, nego, pretpostavljamo, samo sebe sama

Prenosi se od hadži Ervina, koji prenosi od hafiza Mehmeda, a on je čuo od mutevelije iz Zenice, koji je opet to prenio od hadži Ahmeda iz llijaša da je neki insan u jednoj bosanskoj džamiji, na nekom sijelu, zamolio književnika hadži Nedžada Ibrišimovića da se prigodnim riječima obrati okupljenim džematlijama. Ovim lancem prenosioca, vjerodostojan on bio ili ne, prenosi se hikaja o Nedžadovim pjesmama muslimankama.

Prenosi se da je Nedžad Ibrišimović bio nemalo zbunjen ovom molbom jer nije nakanio tu večer išta govoriti. Neko vrijeme se meškoljio na mjestu. “Hm, pa ne znam, ja… šta bi, pa, nisam ja hodža… ” No, suočen sa znatiželjnim pogledima džematlija koji su očekivali da im se obrati veliki književnik, Nedžad se odvažio i krenuo pripovijedati:

“Ne znam ja da li je baš tačno tako, ali čitao sam ja neki hadis, Boga mi ne mogu se sjetiti koji, da je naš Poslanik, s.a.v.s., išao iz Mekke u Medinu u pratnji svojih ashaba. Pa je na tom dugom i iscrpljujućem putu tražio od njih da mu recituju pjesme predislamskog arapskog pjesnika.

Ashabi su mu izrecitirali jednu, pa je on tražio još jednu, i onda još jednu i tako dalje. A oni se naši ashabi svi redom ibretili što se to naš Poslanik, koji je poslan kao Milost svim svjetovima, nadahnjuje pjesmama nekog nevjernika. Jedan od ashaba se odvaži pa upita Muhammeda, a.s.: ‘Allahov Poslaniče, a što ti se toliko sviđaju pjesme jednog nemuslimana i nevjernika.’ Na to Poslanik odgovori: ‘Možda on jest nevjernik, ali njegove pjesme su muslimanke!”

Ova hikaja je samo jedna od mnogobrojnih koje kruže po raznim neformalnim književnim domjencima, ali, očito, i onim neformalnim džamijskim. Po cijeloj Bosni se prepričavaju dogodovštine dobrog Nedžada Ibrišimovića koji je na bolji svijet preselio 15. septembra 2011. godine, prenose se brojni utisci i sjećanja na jednu od najbriljantnijih osobnosti koja je hodala ovom zemljom. Hikaja o pjesmama muslimankama sasvim se uklapaju u pretpostavke Nedžada Ibrišimovića da svaki autor piše inspiriran šejtani ili ruhani inspiracijom. To jest, piše inspiriran svojom nižom prirodom koja dolazi od šejtana ili onom višom ruhanijetskom koja dolazi od Boga. Bilo je zanimljivo promatrati medijske napise nakon preseljenja na bolji svijet jednog od najvećih bošnjačkih književnika. Naime, neki koji su mu do jučer okretali glavu, nazivajući ga “bošnjačkim fašistom” (u svome neznanju, pritom prosuđujući, vrlo grubo, da je riječ o osobi ideologiziranoj islamom), uskraćivali mu (nemuštim metodama dekonstruirali) gdje god su stigli i umanjivali stvarnu književnu veličinu – a javljali su se netom nakon njegove smrti sladunjavim tekstovima punim sućuti i s obzirom na svoje stalne podrivačke rabote usiljenim i iskupiteljskim ln memoriam tekstićima.

No, to nam je već poznato, i nažalost, svjedoci smo takvih cikličkih, post mortem ucviljenih tekstovnih idolatrija, koje su zakasnile zbog institucionalnih književnih ziheraša. Ostaje ipak monument Ibrišimovićeva djela i pripovjedačko poetska opijenost magijom riječi. Dušobrižnicima, koji nisu znali kome zapravo denuncirati njegovo muslimansko nadahnuće, najlakše je bilo iznovice otkrivati njegov već odbačeni tubitak svjetovnjaštva – iako time nikoga nije oštetio, nego, pretpostavljamo, samo sebe sama. Potvrđuje se ono što je gotovo protestno napisao jednom zgodom: Samo Bog zna otkada je on bio musliman i kakav je bio musliman. Svaki drugi napis nalik je na zlurado podmetanje.

Uostalom, iz hadisa koji je šaljivo prepričao, saznajemo da se može biti i nevjernik, a pritom pisati muslimanske pjesme. Stvar je inspiracije, rečenog izvornog nadahnuća, a toga Nedžadu nije uzmanjkalo. Također, oni koji su mu do podmetali, odmah nakon preseljenja na bolji svijet nadmetali su se kao njegovi kroničari i poštovatelji, ne da bi promovirali djelo Nedžada Ibrišimovića nego da bi iz toga ušićarili neku osobnu korist. Da budu u žiži književne povijesti, ali ne kao vječnici Ibrišimovići, već kao truhli književni mejti. Nedžadova popularnost, međutim, ponajviše među vlastitim narodom, bez obzira na sve pokušaje prešućivanja i obezvrijeđivanja, može se pripisati velikoj ljubavi toga autora prema Bosni i njenim stanovnicima. Iz toga proizlazi da je ta ljubav bila obostrana. Uostalom, ne pripada li njegovo djelo upravo njima, njegovim čitateljima ma gdje oni bili i bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost.

Sjećam se da sam 2009. godine u časopisu Behar na korici objavio njegovu pjesmu “Bosna”, međutim, pjesma je bila skinuta s nekog internetskog sitea i nije bila u obliku u kojem je izvorno pisana. Tada sam spoznao da Nedžad itekako drži do svojih pjesama – posebice do onih koje imenuje ruhani muslimankama. Pjesma “Bosna” je, vjerovali vi ili ne, muslimanka. Tada mi je jedini izlaz bio da obećam da ću mu pjesmu muslimanku tiskati ponovo i uz ispriku.

To smo i ispravili i objavili pjesmu u njenom izvornom obliku u tematskom broju Behara koji je izašao netom nakon njegovog preseljanja i u kojem je objavljen njegov posljednji intervju. Što se same pjesme tiče, bez obzira što je Bošnjaci koriste u raznim prigodničarskim i patetiziranim inačicama, i bez obzira na one koji tu pjesmu smatraju izrazom bošnjačkog fašizma (zbog ćilima kojim je Bosna zastrta), ona se uzdiže pred nama toponimski draguljna, hidronimski umivena, floristički mirisna i u arhetipu majke kao sigurno utočište i kao najdublji sklad ljubavi za sve one “koji granice Bosne osjećaju kao granice vlastite kože”.

BOSNA

Bosna, to je jedna dobra zemlja
kad plače klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti

U Bosni ima jedna tišina
u toj tišini jedna njiva
u toj njivi obeharalo stablo

Bosna zimi po svu noć srebrom zvoni

Bosna ima Bosanca
Kad Bosanac liježe na počinak
on polahko glavu spušta na zemlju
da zemlju ne povrijedi

Bosna ima majku
Majka se popne na brdo iznad pruge
pa mahne mašinovođi
Majka mahne mašinovođi
a lokomotiva krisne

Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o Džennetu

Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta

 

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!