Neće nas uvjeriti u to da se izvinjavamo za ono u što vjerujemo

Ni Stav nije odgovarao mnogima pa, čim je lansiran, a ovim izdanjem obilježavamo dvije godine izlaženja i stoti broj, bio je etiketiran i napadan. Predviđali su nam vijek od dva mjeseca i desetak brojeva, s nama su se ismijavali, prozivali su nas nacionalistima, fašistima i radikalima, iako mi nikada nismo bošnjački identitet promatrali jednoobrazno prihvaćajući podjelu na “zelene” nacionaliste i “crvene” antifašiste

Biti u posjedu povlaštene informacije izvor je moći. Nije to više nikakva tajna, štaviše, mnogi će mediji naglašavati svoju vodeću poziciju frazama o pravodobnoj, brzoj, a provjerenoj informaciji kao izvoru moći i utjecaja. Dakle, više nije znanje moć, već puka informacija. No, svi ti napirlitani manekeni koje viđamo po medijima zaboravljaju da su oni na toj ljestvici na posljednjem mjestu jer im se zanimanje svodi na to da sve svoje informacije grozničavo prenesu drugima. I da to čine svaki dan, neprestano, pa im izvor moći curi poput prolaznosti pijeska i traži da se obnavlja, da se troše do te mjere da je strah svakog novinara opravdan – na ovome poslu teško se može dočekati starost.

Ne znam šta mi je bilo pa sam uoči pisanja uvodnika za stoti broj Stava krenuo prelistavati stare bosanskohercegovačke časopise, a među njima i Ljiljan, kojeg se u kolektivnoj memoriji danas sjećamo kao jednog u nizu propalih bošnjačkih projekata. No, mi bismo rekli da je Ljiljan iscrpio razloge svog postojanja u onom trenutku kada je prestao vjerovati u svoju misiju, kada tu misiju nije imao snage iznutra nadograđivati i oplemenjivati. Da je bilo drugačije, nastavio bi ga pod drugim imenom, uostalom, kao što kaže stara mudrost – Oduzmi ruži ime, isto će mirisati. No, nešto me je drugo zapanjilo prelistavajući posljednjih pet godišta Ljiljana.

Od tada je prošlo petnaest godina, a bez obzira na vremenski razmak, svjedočimo iste muke oko negiranja bosanskog jezika, Dragana Čovića, koji kreće u političke ofanzive za ostvarivanje ekskluzivnog hrvatskog prostora, ideološke podjele između “zelenih” i “crvenih” Bošnjaka, genocida i procesuiranja ratnih zločinaca, kulturnjaka koji se svađaju oko sinekura u fondovima za izdavaštvo i kinematografiju, odbrane bošnjačkih pisaca od pisanja Dana i Slobodne Bosne, kontinuiranih političkih problema u Mostaru, klišejiziranih teza da BiH ide polahko ali sigurno prema EU, za koju nema alternative, svađa oko sudskih procesa po nacionalnom ključu, osnivanju novih socijaldemokratskih opcija (izgleda da je ljevica u stalnom osnivanju), nadalje, pucalo se po džamijama, povratnici su bili maltretirani, kulturnim institucijama prijetilo je zatvaranje, radovi na Koridoru 5C bili su nedopustivo spori, a posebno je interesantna naslovnica Ljiljana od 2. decembra 2002. godine, na kojoj se zagonetno smiješi Fahrudin Radončić u svojoj klasičnoj napoleonskoj pozi odozdo, da se valjda iz žablje perspektive građana učini većim.

Tada je Ljiljan, u očito naručenom tekstu, podržao Radončića u tvrdnji da ga je Zlatko Lagumdžija želio hapsiti zbog pisanja Avaza ne bi li pobijedio na Kongresu SDP-a. I to nije sve, istraživački tim Ljiljana, prema tvrdnjama Avazovih najodgovornijih ljudi, otkriva da je Radončića planirao likvidirati specijalni policajac Zoran Čegar. Treba reći da je Radončić ostao vjeran ovom konceptu do današnjeg dana, samo je kao bezbroj puta do sada promijenio političku optiku – s Lagumdžije na visokopozicionirane članove SDA. Gotovo identična preslika današnjih medijskih napisa vidljiva je i u onodobnim dramatičnim upozorenjima da će se SDA raspasti uslijed frakcijskih borbi, i sve tako redom dok Radončić na koncu nije kupio i preuzeo Ljiljan. Od njega je napravio osušeni bodljikavi kaktus na kojega je nabio estradne silikonske sise, koje odjednom preuzimaju mjesto koje su nekada zauzimali bošnjački književnici i intelektualci.

Petnaest je godina praznine u kojoj bošnjački intelektualci i književnici nisu mogli transparentno artikulirati svoj glas, pa se on na kraju pretvorio u vapaj ili ostrašćeno kritizerstvo. Petnaest godina mišije rupe, petnaest godina medijske septičke jame u kojoj su Bošnjaci medijski bestijalizirani, petnaest godina u kojemu se fokus na ono bitno što ih identitarno uobličuje i državotvorno okuplja s druga dva naroda pretvorio u posvemašnju medijsku razrokost i dezorijentiranost.

Možda je zato i bio naš izbor da među prvima s kojima ćemo razgovarati u novopokrenutom sedmičnom časopisu Stav budu, nažalost sada već rahmetlije, prof. dr. Munib Maglajlić i prof. dr. Mustafa Imamović. I ne samo oni, već i svi drugi naši intelektualci, kulturni radnici, književnici, znanstvenici koji su stajali negdje u prikrajku, nijemi i razočarani, shvaćajući da ono kako promišljaju pitanja bosanstva i bošnjaštva ne odgovara postojećim medijskim konceptima.

Ni Stav nije odgovarao mnogima pa, čim je lansiran, a ovim izdanjem obilježavamo dvije godine izlaženja i stoti broj, bio je etiketiran i napadan. Predviđali su nam vijek od dva mjeseca i desetak brojeva, s nama su se ismijavali, prozivali su nas nacionalistima, fašistima i radikalima, iako mi nikada nismo bošnjački identitet promatrali jednoobrazno prihvaćajući podjelu na “zelene” nacionaliste i “crvene” antifašiste, iako mi nikada nismo bosanskohercegovački identitet promatrali kao ekskluzivni prostor samo Bošnjaka. Bilo je uzalud, umjetno nametnuta podjela na vjernike i sekulariste, “zelene” i “crvene”, što god da smo pisali, određivala je i našu poziciju na medijskoj sceni. I neka je, ali neće nas uvjeriti u to da se kompleksaški izvinjavamo za ono u što vjerujemo i za ono oko čega, pobogu, imamo vlastiti stav, niti će nas natjerati da se mimo vlastite savjesti pretvorimo u ono što su nam umjetnom podjelom predodredili.

Ako prihvatimo tezu da se Bošnjaci vrte u začaranom krugu, a prema arhivi Ljiljana vidimo da to jeste tako, mi nećemo pristati na to da su se razlozi za našu medijsku misiju iscrpili, da ćemo odustati. Nećemo, bolan! A oduzmete li nam ime, uzalud vam trud, ruža će i dalje mirisati.

 

 

PROČITAJTE I...

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!