Nebojša Šerić Šoba: Nova godina u ratnom Sarajevu

Gledao sam kako se kazaljke približavaju broju 12. Linije su se budile. Počeše pojedinačni pucnjevi. Onda krenuše i s vatrom iz mitraljeza. Uslijedile su eksplozije tromblona i bombi. Upalio se njihov tenk na Blagovcu, izađe i poče rokati po našim kućama. Prelijetale su nas VBR-ove rakete ispaljene na Sarajevo. Nas su zasuli minobacačkim granatama. Sakrio sam se u bunker kod Mitketa, odnio je đavo šalu. Napolju je sve poludjelo. Pravo veselje

Izašao sam iz zgrade. Utabani snijeg škripio je pod vojničkim čizmama. Sumrak je preuzimao dužnost. Zrak je “odisao” spaljenim parketom kojeg je raja ložila da bi se ugrijala i nešto skuhala. Sretnici su vukli kese s pićem i klopom nabavljenim za velike pare. Svako je htio dočekati Novu u “što ljepšem okruženju”. Moja je raja već sjedila u nekoj jazbini, kršila cugu i “Slovence” (mesne nareske) uz glasnu muziku i urlikanje. A ja? Ja sam krenuo na liniju. Tako me zapalo.

Put od Džidžikovca do Donjeg Hotonja bio je opasan, ali ko te pitao za zdravlje. Kao po dogovoru, ekipa se uvijek sastavljala sama od sebe. Nalijetali smo jedni na druge, pa bi se formirala grupa boraca iz iste jedinice koja bi uz viceve i kojekakve priče poduzimala dug i nepredvidiv put do linije. Neko je nosio sjekiru, neko pilu. Valjalo je u ničijoj zemlji, u minskim poljima, nacijepati i narezati drva. Svi smo pušili iste cigarete. Dobijali smo ih umjesto plaće. Pakirane su u ambalažu od papira iz neuvezanih knjiga, jer u Fabrici duhana drugog papira nije bilo mnogo. Pušiti marširajući prema liniji nije bilo preporučljivo, jer se iz daljine optikom snajpera mogao primijetiti žar, koji bi metak odveo direktno u pušačevo lice. Ali šta je, tu je – ideš dalje i nadaš se da nećeš biti te sreće.

Put na novogodišnje slavlje

Pokraj pijace na Ciglanama vidjeli smo preostale švercere kako sklanjaju neprodanu robu. Nailazili su i rijetki sretnici s panjevima na saonicama. Odvaljivali su ih u parku pa teglili kućama ne bi li se malo ugrijali. Poluljudi-poluzombiji, umotani u humanitarnu ćebad, molili su prolaznike da im udijele bilo šta. Neko bi od njih dobio cigaretu, a neko i komad starog kruha namazanog uščulim margarinom. Svi su bili dio iste bijede i čemera. Svima je bilo hladno bez obzira na blizinu vatre. Ratna zima imala je svoj “šarm” koji se ničim nije mogao odagnati.

Prolazak pokraj groblja na Barama bio je najopasniji dio puta. Za njega smo se svi spremali. Razvukli bismo se kao po komandi pa osluškivali prateći šta rade oni ispred. Jedan dio ispred samog ulaza u groblje bio je pokriven kontejnerima (izbušenim mecima, a i tenkovskim granatama), a na drugom dijelu bile su plastične folije služeći kao vizualna zaštita. Sve je bilo izbušeno i rasparano. Kad bi pucnjava bila žestoka, morali smo ići kroz groblje, pa smo se zaklanjali iza spomenika i nišana. Ako te šta pogodi, samo se izvališ tu gdje jesi i mirna Bosna.

Kad bismo se uspjeli dovući do prvih kuća koje su pružale zaštitu od metaka (ne od minobacačkih granata, kojim su nas na toj lokaciji znali redovno počastiti), osjećali smo se sigurnije. Hod bismo usporili, hladan zrak ne bi više rezao pluća. Opet bismo se grupisali i nastavljali uz priču i viceve, koji su jedini mogli skratiti vrijeme, odagnati crne misli i blizinu vrebajuće smrti.

Vježbali su letenje iznad jada i bijede

Došli bismo, zatim, do prijevoja na Kobiljoj Glavi. Ondje smo nailazili na sretnike koji su se vraćali sa smjene. Svako je nešto nosio. Kako su se obrisi grada počinjali nazirati u daljini, tako bi oni ubrzavali korake. Čekale su ih familije i toplota doma.

Na prijevoju je bila rampa vojne policije koja je kontrolirala ko prolazi i povremeno tražila dokumenta. Razorena džamija, koju su razvalili tenkovskim granatama koliko su mogli, bila je negdje na pola našeg puta. Trebalo je potom krenuti nizbrdo, niz “Dumaču”, klizati se niz led i snijeg, padati i podizati se sve dok se ne bi ponovo izašlo na drum prema Vogošći. S vremena na vrijeme pala bi poneka granata. U ruletu koji smo igrali samo se život mogao izgubiti. Poneki Golf-dizel bez stakala na prozorima, trošeći trafoulje, protutnjao bi kraj nas natovaren drvima. Vozači su riskirali na dijelu puta na kojem je borbena linija bila izuzetno blizu. Ko ne riskira, taj ni ne profitira.

Kako smo se približavali Donjem Hotonju, našoj zoni odgovornosti, ukazivale su se kuće iz kojih se izvijao dim. Ljudi koji su živjeli nedaleko od linije, nisu imali izbora. Cijeli kraj bio je u poluokruženju. Sjenička kosa djelovala je sablasno. Svašta se tu izdešavalo. S druge strane ceste dominirali su Vis i Golo brdo, kote koje je brigada oslobodila uz ogromne napore i žrtve. U mraku su se nazirali i obrisi Mujkića brda, koje usprkos svemu nismo uspjeli uzeti. Ispod se uočavala zgrada Saobraćajnog fakulteta, svojevrsna tvrđava koju smo držali svim silama.

Sve vrijeme tog romantičnog putovanja u mraku od grada do linije čuli smo povremene rafale s linija. Neki su se malo unervozili signalizirajući drugima da se drže podalje, a neko je ispalio tromblon. Odjeknulo je, a onda zavlada tišina. S visine se začulo prelijetanje NATO aviona. Vježbali su letenje iznad jada i bijede. Oni će sigurno za koji minut sletjeti negdje u Italiji. Piloti će večerati njoke u umaku od gorgonzole, otvoriti flašu Chiantija i nazdraviti s prijateljima svojoj uspješnoj karijeri.

Na samom ulazu u Donji Hotonj bile su zgrade u kojima su živjeli radnici “Pretisa”. Već smo svi bili uspuhani i mokri, najradije bismo sjeli.

Ušli smo u naselje koje je izgledalo kao scena iz horor filma. Svaka kuća bila je više puta pogođena. Sve je bilo razvaljeno. Gazili smo kroz blato. Vrata naše “pripreme”, odnosno spavaonice koja se nalazila u podrumu, bila su otvorena. Unutra k’o u kafani. Prolamali su se smijeh i graja. Oni što su završili smjenu pakirali su se užurbano pri ćoravom svjetlu kandila. Raspitivali smo se o situaciji na liniji, o neprijateljskim aktivnostima. Srećom, ništa nije upućivalo na ozbiljno sranje. “Priprema” je u jednom trenutku bila puna k’o šibica, a onda su ozarenih lica izašli svi koji su krenuli kućama. Ostali smo u tišini. Neko je ubacio cjepanicu u peć, neko izvadio karte i započeo pasijans, većina nas je legla u krevete. Prva smjena raspoređena je u rovove. Sve je došlo na svoje.

“Hajde, Šoba, smjena!”

Negdje sam nabavio baterije za vokmen pa sam tražio najbolju poziciju da mogu čuti “Radio Zid”, da upratim najnovija osvježenja iz svijeta muzike, koji mi je bio blizu a tako daleko. Glava mi je klonula na prljavi jastuk, pokrio sam se još prljavijom dekom i zaspao.

Trgnuše me u neka doba: “Hajde, Šoba, smjena!” Pogledah na sat, približavala se ponoć. Obuo sam čizme, nabacio pancir, uzeo šljem, izvadio kutiju cigareta iz ranca i sendvič, pokupio neku pušku iz soške i izašao. Hladan zrak me presjekao, pa opsovah. Baš mi se nije išlo iz toplog. Ali, ko te pita.

Znao sam već gdje idem, provlačio sam se kroz rupe u zidovima kuća u kojima su nekad živjeli ljudi i odgajali djecu, gazio kroz tranšeje da dođem do bunkera u kojem ću provesti sljedećih nekoliko sati. Tu je već bio Mitke. Kikotao se gurajući noge ispod pećice iz koje je probijala svjetlost vatre. Izašao sam da osmotrim situaciju. Zapalio sam cigaretu skrivajući žar dlanom, otpuhivao dimove i gledao u kristalno čisto nebo. Pedesetak metara dalje, s druge strane linije, isto su tako čamili. Oni su barem imali klope i pića, nije im bio problem nacijepati drva, a imali su i struju. A onda je neko od njih pijan urliknuo, likujući što su nam zavrnuli vodu u gradu:

– Balije, čime sada perete dupe?! Hahahaha!

– Knjaz Milošem!!! – odgovorio je neko s naše linije.

Pijanac je zarafalao, bacio bombu prema nama i to je bilo to. Ali kako se približavala ponoć, osjećala se neka nelagoda u zraku. Ko zna šta nova godina može donijeti? Rat je ionako trajao hiljadu godina, jedna više činila se neizbježnom. Gledao sam kako se kazaljke približavaju broju 12. Linije su se budile. Počeše pojedinačni pucnjevi. Onda krenuše i s vatrom iz mitraljeza. Uslijedile su eksplozije tromblona i bombi. Upalio se njihov tenk na Blagovcu, izađe i poče rokati po našim kućama. Prelijetale su nas VBR-ove rakete ispaljene na Sarajevo. Nas su zasuli minobacačkim granatama. Sakrio sam se u bunker kod Mitketa, odnio je đavo šalu. Napolju je sve poludjelo. Pravo veselje.

Trajao je taj idilični pandemonij nekoliko minuta. Ljepota. (Neka me neko poslije rata podsjeti da prvog prodavača petardi na kojeg naletim spucam šakom u nos.) Prestade pucnjava, tenk se ugasi, utišaše se puške, ohladiše minobacači. Izađoh iz bunkera i opet se zagledah u zvjezdanu noć, pitajući se šta smo Bogu zgriješili pa moramo prolaziti kroz sve ovo. Nešto sigurno jesmo, inače ne bismo bili tu gdje jesmo.

“SRETNA NOVA GODINA!”, urliknuh. A onda s gnušanjem zagrizoh hladan sendvič s “Ikarom”.

PROČITAJTE I...

Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!