Nebeski išaret

Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od ulcinjskih plaža da li ići na džumu. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer, po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu (bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira)

Zaustavi me poznanik nakon džume u Medresi, vodi tri sina, divna djeca, poznajemo se s plaže u Ulcinju, gdje smo se lijepo družili.

“Od sad samo tebe slušam kad su ove vjerske stvari u pitanju. Strogo minimalno”, šapće mi ispod dlana.

“Što, brate moj lijepi?”, pitam ga zaista iznenađeno. (Baš me trznuo, jer, kako kaže jedan moj student, jedan divan selefija, mene treba saslušati kad pričam fore i filozofiram o beskorisnim knjigama, ali o vjeri – ovdje se student nasmijao i odmahnuo rukom. Inače, pametan dečko.)

Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od donjosthojevskih plaža (bijaše li “Lux Beach” ili “Adriana Beach”) da li ići na džumu. Većina provizornih muslimana bila je već otišla u čaršiju a da nisu ni pomislili da ostanu ležati na plaži u svetom i svečanom vremenu džume, i to ne iz straha da bi ih neki cunami satrao već zato što se to podrazumijeva. Ali, već je u jedanaest mozak kuhao na zvjezdanom kolu i bijahu ispod nekoliko suncobrana izneseni stidljivi argumenti da se ipak ne ide. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu.

Zašto opovrgavati velikog Ebu‑Hanifu? Zašto se praviti pametan? Zašto ne uvažavati našu staru ulemu? U ovom sam predmetu bio za apsolutni taklid i protiv svakog idžtihada. (Bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira.) I još sam se bio nadovezao (zaista se ne sjećam) kako islamu treba prići minimalistički, samo ono što je Bog naredio i Poslanik pokazao, zašto klanjati nekakvih deset rekata nakon džume, zašto ne skraćivati na putu namaz, zašto se ne mrsiti kao musafir, čemu ukočenost i okamenjivanje, zašto pretjerivati kao ova današnja omladina koja se ugrizla u nafile i koja se, izgleda, ne uzda u Božiju milost već samo u se i u svoje kljuse?! Čak sam navodno i citirao Singera: “Sve može postati strast, čak i služenje Bogu.” (Spomenuti mi citat liči na mene, dušu sam mu iscijedio.)

Ovaj me poznanik, nažalost, nije poslušao, krenuo je za svojim bolećivim muslimanskim instinktom i po onoj vatri otišao na džumu. Ali čim su izašli na čaršiju s famozne džume, dijete mu udari motor. Nije bilo nikakvih lomova, hvala Bogu, ali jeste sekiracije, morali su otići u bolnicu, sačekati policiju…

“Nebeski išaret”, kažem mu ushićeno, jer sam prepoznao dobru priču.

“Tad sam rekao da si u pravu, samo ono minimalno, samo što se baš mora, a ako se nešto ne mora – onda se ne mora i tačka. A zna se, brate, šta se mora.”

Nisam mu rekao da sam i ja bio na džumi. Da mu ne solim ranu.

Ovoga se jasno sjećam: zaista nisam bio raspoložen da idem na džumu, bio sam izgorio kao čimbur, djeca su me već do doručka bila izludjela, auto mi je krntija bez klime, valja naći parking, ostaviti ženu da sama čuva maksumčad kraj silne vode itd. A bila je ta olakšica i bile su nabrojane otežavajuće okolnosti i bio mi je ajet na pameti kako Bog ne želi da vjernici imaju poteškoće i hadis da je islam lahka vjera, i još svašta nešta. (O, Ibn Hanbele, o Ibn Tejmije, o Ibn Abdulwehhabe, koliko ste samo bili u pravu! Kad se jednom razum razulari, više ga niko ne može zauzdati.) Ali onda je naišao rođak i pozvao me da idemo njegovim novim Passatom i tako me stjerao uza zid, jedino da sam mu rekao: “Neću, nikako.” Bilo je dramatično, skoro dogmatično, ali u biti groteskno ili-ili, ili mumin ili ćafir, ili u džamiju ili pod cunami. I odemo na džumu, rođak ushićeno najavljuje da će u Mornarskoj džamiji hatib biti efendija N.N., a mene kao da handžarom probode, samo mi je još efendija N.N. trebao i njegova gorljivost, pitam ga hoće li da me ubije, vozi u drugu džamiju. Odemo na suprotni kraj čaršije, kad ondje na vratima veliki plakat s likom efendije N.N., bilo je na albanskom i nismo razumjeli šta piše, ali čim tu stoji, znači da su ga prebacili iz Mornarske u ovu džamiju. “Dragi Bože, oprosti mi, nikad više neću raspravljati o džumi, samo mi danas izbavi dušu.”

I okrenemo se po onoj gužvi, po onom kijametu, nazad prema Mornarskoj džamiji. Kasnili smo petnaestak minuta, kad tamo N.-efendija N. već štema zvučnike, ali više se nije moglo nazad. Na plakatu je bila najava za Mornarsku džamiju, ali panika i uskogrudnost i nepoznavanje jezika učinili su me i glupim, a sveukupno sam kažnjen zbog svojih dijalektičkih drskosti, zbog zapadanja u izdajničku ideologiju olakšica i minimalizma. “Veliki Bože, raširi prsa moja, učini izdržljivijim moje uši! Unaprijedi mi strpljenje, tu moju najbjedniju vrlinu! Podari mi mir, sačuvaj me da budem munafik! Spasi me beskorisnih rasprava i jalovog idžtihada! Učini da budem zahvalan, pa makar mi svaki dan bio petak!”

Sruči se hutba na mene kao vrela kiša. Lice se osu biserima spoznaje. Srce propade u bešuman prostor kajanja i iznemoglosti pokušavajući da svari svoju izdaju i sramotu.

Preživjeh nekako. Požurismo prema autu, ostale su svega dvije‑tri ulice do željene katarze, ali bila je velika gužva i, potpuno baldisan, gubio sam nadu da ću se ikad kutarisat, da ću ikad dotaći obalu hlada, da ću ikad uhvatiti slamku neke sjenke. Stvarnost mi se rasu u mnoštvo fluidnih slika i glasova, ljudi postaše rasplinute mrlje. Skrenusmo u bočnu ulicu, a ja u potištenosti i izmučenosti ugledah nasred trotoara – sto eura! Sijaju kao sunce. Stvarnost ponovo postade jedna postojana cjelina. Hajd se sad sjeti šta Šerijat kaže o pronađenim stvarima. O, da, treba oglašavati nekoliko dana. Oglašavati? Da vrištim u onolikoj gužvi: “Ko je izgubio sto eura?” Da dam u oglase: “Neka se javi ko je izgubio sto eura.” Smiješno. Zapravo i nije, još bi me neko mogao prebiti i dodatno opljačkati. Stvarno moramo modificirati stare knjige i malo bolje riješiti određena pitanja.

Ako ih ja ne uzmem, hoće neko drugi. Najgore je što ih taj drugi može potrošiti na haram. Alkohol, droga. Ili može platiti seks, može ih oročiti na banci i uzimati kamatu, može ih ostaviti u kladionici. Stavih lovu u džep i pomislih kako svaka žrtva bude nagrađena.

“Daj ih kao sadaku”, savjetuje mi rođak u autu.

“To nije tvoj problem”, kažem mu u dosta boljem raspoloženju.

PROČITAJTE I...

Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Elvir M 09.02.2017.

    Samedine, majstor si. Ovim si mi uljepšao dan.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!