Ne zaboravi da svirala govore

A priča koju je zapisao Vuk (možda i ovo bestijariju o kojem govorimo daje novo značenje?!) kaže da Trojan ima kozije uši. Čudno mi je to uvijek bilo. Znači, car ima tajnu, skriva je od javnosti i, naravno, pokriva svoje uši kapom

Iza ovog teksta poznata je nikada dokraja rasvijetljena priča koja često ima svoju ulogu u svakidašnjoj frazeologiji. Jednom sam čak u ne baš bajkovitom i basnovitom “Išaretu” čuo: “Znači, to su njegove kozije uši!” Tako je to. Nikad ne znaš gdje ćeš nešto čuti.

Oduvijek su je čitali i tumačili doslovno. Tako su je i scenski predstavljali, s minijaturnim korekcijama. I slikali. A predstava i slikovnica zaista ima golem broj. I poruka je uvijek nedvosmislena. Sve što se skriva saznat će se jednog dana.

Ne znam zašto, ali ja sam u tom pripovijednom prostoru, umjesto Trojana (ko bi on bio i zašto, iz Troje?!) uvijek vidio rimskog cara Trajana, jednog od takozvanih pet dobrih rimskih careva koji je proširio Rim najviše dotad. I pritom donio Dačanima pogrom. O svemu tome svjedoči Trajanov trijumfalni stup koji se nalazi u Rimu i na kojem je isklesana priča koja se dogodila.

I Trajanov forum. I Trajanov most. I Trajanov put.

Tako je i prijestolnica Dakije Sarmigetuza postala Ulpia Traiana. I o svemu je tome ispisana/isklesana priča u kamenu. Nije je pisao istrebljeni i prognani narod. Ako se pažljivo zagleda, možda bi se moglo pronaći i neko ljudsko uho nalik na kozije. Uostalom, u kamenu su i čovjekovo i jarčevo pismo vrlo slični.

A priča koju je zapisao Vuk (možda i ovo bestijariju o kojem govorimo daje novo značenje?!) kaže da Trojan ima kozije uši. Čudno mi je to uvijek bilo. Znači, car ima tajnu, skriva je od javnosti i, naravno, pokriva svoje uši kapom. Otvoren je put za jedno demonijsko istraživanje. Zašto kozije uši? I jarac je kozijeg roda. Zapravo, njegov najizrazitiji predstavnik. I rogom i uhom.

Kozija brada. Koziji rog. Jarčeva obratnica. Kozorog. I onaj divojarac zlatorog.

Koliko je u antičkoj mitologiji jarac bio dio nesputane životne filozofije, toliko je s novim vremenima i novim pogledima na svijet postajao sve veći demon i na kraju inkarnacija glavnog. U središtu Danteova Pakla, na kraju svih krugova, nalazi se orijaška spodoba, nalik na crnog jarca i drži sve paklene konce svojim kandžastim prstima. Ovakva analiza kazuje da je priča o Trojanu zapravo vrlo ozbiljna optužba, takva da bi i inkvizitorij pao u bandak.

Obilježen je bio Trojan. Međutim, svako je jutro želio biti svježe izbrijan. I tako se u priči pojavljuje trojanski brijač iliti rimski berberin (ovisno o licu priče) i, nakon brijanja, slijedi neizbježni kratki razgovor.

– Jeste li primijetili nešto?

– Da, imate kozije uši – odgovara berberin i ostaje bez glave.

Ne zna se koliko ih je tako stradalo dok nije došao učenik majstora na kog je stigao red. A majstor se, naravno, hitro razbolio.

– Jeste li primijetili nešto čudno?

– Ne, ništa – odgovara hitro momak.

Tako je učenik postao Trojanov trojanski brijač.

Niti sam car, niti mi uši liče na kozije, ali, u posljednje vrijeme, kadgod odem kod brijača – šutim. Kaže on tako nešto, usput, da vrijeme ne prođe samo u rezuckanju i brijanju, a ja – šutim. Pita me hoće li otfikariti dlake koje vire iz obrva, a ja – i u posljednji čas odlučim da se tome usprotivim jer se uvijek sjetim rođaka koji je čupao obrve i na kraju imao guste i nakostriješene kao kakav narogušeni demon. Što je sigurno, sigurno je. Da mi jednog dana svirala ne zatrube: “U njega obrve k'o stare metle.” Ili nešto slično. Nikad se s tim ne zna.

Kao ni s brijačima. Onaj iz Sevilje, zna se. Ovaj iz Troje, zna se. A i sarajevski, zna se. Šta ako je car imao kozije uši? Zar to nije njegova stvar? Zar su zato krivi toliki obezglavljeni berberini?

Zamislite sad izbezumljenog brijačkog učenika koji ne može izdržati breme tajne i kopa rupu u zemlji te u nju govori tri puta: “U cara Trojana kozije uši.” Zatim je brižljivo zatrpava i osjeća se malo bolje. Zamislite sad kako na tom istom mjestu izbija i raste zovna zova koja mami sve prolaznike da o njene kore načine trubu, a od grančice sviralu.

Zamislite sad kako iz svake svirale načinjene od tog stabla zbori zemlji najdublje povjerena tajna. Zamislite, i tako ste u ovoj zapisanoj priči. Zamislite ustrašenog mladog brijača i Vuka koji je sve to zapisao.

Zamislite sve što je ovdje napisano.

Zamislite.

Zamislite.

Bilo kako bilo, bio Trojan ili Trajan, ne zaboravi da svirala govore. Govore skrivenu istinu.

Prethodni članak

Boj se ovna

PROČITAJTE I...

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!