Ne vrijeđajte bošnjačku žrtvu namećući joj nekakvu “ulogu”

Pomirenja i pravde nema bez katarze

Nije Međunarodni sud u Hagu radio na pomirenju među narodima, nego na presuđivanju ratnim zločincima. Niti jedna presuda, bez obzira kome je izrečena, nije donesena sa svrhom da nekoga pomiri, već da osudi za učinjena ratna zlodjela. Zato je krajnje neprimjereno ustvrđivati da haške presude neće pomoći pomirenju među narodima u BiH, što je nemušto poručivao Dragan Čović. Tranzicijska pravda ili pomirenje jesu logičan epilog nakon presuda, ali su nemogući ako izostane katarza, koja je u ovom trenutku nemoguća i među Srbima i među Hrvatima. I to će biti tako sve dok njihov politički i vjerski vrh insistira na negiranju presuda u Hagu, a ratnim zločincima pridaje mesijansku i svetačku aureolu. U Bibliji se navodi da je Isus objasnio kako prepoznati prave ili lažne mesije: “Poznat ćete ih po njihovim plodovima.” I lažnog mesiju Srba, genocidnog zločinca a ne narodnog heroja, prepoznali smo po plodovima. To nisu njegove žrtve jer bi ih tim imenovanjem uvrijedili, a uvjereni smo da naši šehidi uživaju u hladovinama džennetskih perivoja.

Mladićevi plodovi pokazali su se na njegovom prvom saslušanju u Hagu, gdje je pokazao svoje herojstvo. Srpski junak, vitez, knez, vojskovođa i “neka mu je vječna slava”, pišu Srbi na bilbordima po Banjoj Luci i Beogradu, a taj nepokolebljivi patriota, borac za vjekovnu otadžbinu i terminator strašnih Turaka i dahija na početku suđenja u Hagu, da prostite, usrao se u gaće. No, Srbi se i dalje ponose svojim uneređenim “đeneralom”, kao što se i Hrvati ponose kukavičkim samoubilačkim činom Slobodana Praljka. Ako bi s bilo čime mogli uspoređivati ovaj postupak jednog osuđenog ratnog zločinca koji je odgovoran za konclogore, protjerivanja, silovanja, ubijanja, mučenja, rušenja i slična zlodjela, onda bi mu srodnike mogli naći u ustaškim oficirima koji su 1945. godine, baš po uzoru na svoje nacističke kolege, na vijest o kapitulaciji izvukli revolver i ispalili si metak u sljepoočnicu. Praljak, ipak režiser po zanimanju, svoj kukavičluk i strah od suočenja s istinom i sramotom ispoljio je ispijanjem otrova pred svjetskim auditorijem.

Dakle, bez katarze nema ni pomirenja, nema ni pomaka u našim kompliciranim odnosima. Nikoga ne možete prisiliti na katarzu, a to je znao i samoubica Praljak studirajući na fakultetu dramskih umjetnosti i učeći o Aristotelu, koji teoretski definira da katarza treba izazvati strah i sažaljenje te tako “pročistiti” osjećaje gledalaca. Kao i svaki drugi ratni zločinac, zao i naopak po prirodi, Praljak je to izvrnuo i svojim činom praktički dezinformirao hrvatsku javnost o svom istinskom statusu koji glasi: presuđeni ratni zločinac.

S druge strane, ima među Bošnjacima onih koji bi se samopročišćavali od navodno nametnute “uloge” žrtve. Ona nije nametnuta i ona nije uloga, ona je stvarna, proživljena, opisana i presuđena. Naime, Srbi i Hrvati reći će naizmjence da Hag nije doprinio istini. Pa kako je to moguće ako je sudio za konkretne događaje? Pa nije ocjenjivao dramsku upečatljivost Praljkove uloge samoubice i lažne žrtve. Naravno, ako se misli da nije dobro da Bošnjaci budu jedino i isključivo u mentalnom stanju žrtve, onda je to dobra konstatacija jer bi u tom slučaju razvijali pogubni štokholmski sindrom, što bi vodilo u ponavljanje genocida ili potpunu asimilaciju i podređenost, a u drugom bi kraku razvijalo histerični mitomanijski žrtvoslovni narativ. Opetovano proživljavanje onoga što se naziva “bošnjačkom ulogom žrtve” ustvari je izazvano negiranjem genocida nad njima, koji se u znanosti naziva i posljednjom fazom genocida. Bošnjačka žrtva, dakle, imat će neizdrživu potrebu da govori o onome što je preživjela sve dok ne nađe svoj smiraj nakon što izvršioci ili njihovi sljednici priznaju i pokaju se za zločine, odnosno prođu kroz proces katarze. To je tako i ne može biti drugačije. I zato, ne vrijeđajte bošnjačku žrtvu namećući joj nekakvu ulogu jer je to krajnje uvredljivo.

A ko je bio najveća žrtva u ratovima devedesetih i kakav je karakter tog rata bio, govore i same presude te broj osuđenih Srba, Hrvata i Bošnjaka. Za Bošnjake je bitno i to da su po prvi put u svojoj historiji, u kojoj bilježe više genocida i protjerivanja, dobili presude kojima se to i potvrđuje. Bez obzira na srpsko i hrvatsko nijekanje udruženih zločinačkih poduhvata i genocida, to će biti jedini relevantni izvor za objektivno sagledavanje događaja devedesetih godina na tlu bivše Jugoslavije. Bošnjaci, iako se tvrdi da su bili favorizirani i zaštićeni od strane suda, ne likuju i ne slave, osim što mogu reći da su uspjeli biološki opstati i spasiti državu. Borba za BiH nije završila, a zaista je velika šteta da u borbi za očuvanje države Bošnjaci nemaju partnere među Hrvatima.

Ono što je ohrabrujuće za odnose Hrvata i Bošnjaka jeste da se, u medijskom pozicioniranju prema Mladiću, zajednički i jasno određuju kao prema zločincu. Uostalom, za vrijeme srpske agresije u Hrvatskoj i BiH u političkim strukturama Srbije gotovo da i nije bilo zagovaratelja mira i onih koji bi javno osudili i kritizirali politiku vlastite zemlje. Za vrijeme hrvatske agresije na BiH veliki broj hrvatskih političkih oporbenjaka, ali i intelektualaca, osudio je napad. I na koncu, bez obzira na sukobe devedesetih, ne postoji niti jedna masovna grobnica u kojoj su zajednički zakopani Hrvati i Srbi. Postoje samo masovne grobnice u kojima se nalaze zajedno Hrvati i Bošnjaci. To Čovića ne zanima, no, da mi ipak kažemo dok se on s Dodikom sastaje u Banjoj Luci – grobnici je ime Tomašica.

PROČITAJTE I...

Omladina je bezidejna, prepuštena samoj sebi i uglavnom je u razmišljanju “fiksni kec, dvica, iz keca u dvicu, iks-dva...” Rijetkima polazi za rukom ostvariti svoje potencijale, a mnogi ih uguše kako bi do kraja ostali podobni i lojalni te tako opstali. Sve je to još upadljivije u manjim sredinama

Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!