Ne trzam se više na zvuk petardi

Pred nama je stajala povisoka žena s ogromnim grudima. Ne znam u šta je moja žena gledala, ja sam se bio zagledao u grudi. Zamišljao sam sebe kako nosim toliki teret. A onda, kao da je neko dao znak, žena krenu prema nama

 

Kao da je neko dao znak, počelo je rokati sa svih strana. Rafalna i pojedinačna paljba, eksplozije. Drama na sve strane. Malo je falilo da se bacim pod sto. U Amsterdamu doček Nove godine shvaćaju ozbiljno, ne znam gdje svi nađu toliko pirotehnike. U ulici u kojoj sam se zatekao, u stanu kod prijatelja, bilo je baš loše. Prošlo je samo nekoliko godina od rata, preživljavao sam pravi pravcati flešbek i nije mi bilo nimalo prijatno. Psovao sam u sebi proizvođače petardi i vlast koja tolerira upotrebu svog tog smeća. Sve je zvučalo kao klasični pješadijski napad. Fuj! Očigledno sam s tim samo ja imao problem, ostali su se zabavljali i veselili dočeku Nove godine. Hladan znoj me oblio, morao sam otići da se pljusnem vodom.

A samo koji dan prije sjedili smo moja supruga Leslie i ja na klupi ispred muzeja “Van Gogh” i umorni blejili u prazno. Pred nama je stajala povisoka žena s ogromnim grudima. Ne znam u šta je Leslie gledala, ja sam se bio zagledao u grudi. Zamišljao sam sebe kako nosim toliki teret. A onda, kao da je neko dao znak, žena krenu prema nama. Prišla je i upitala: “Oprostite, poznajemo li se odnekud?” Potonuh iste sekunde od stida, eto lekcije koja mi je u tom trenutku najmanje trebala. Ali, umjesto očekivane frke, krenu srdačan razgovor. Zvala se Leslie, kao i moja supruga. I ona je Amerikanka. Živi tu u Amsterdamu godinama. Pričali smo naširoko i nadugačko o umjetnosti. Reče da je slikarica. Čekala je rodicu koja je kupovala neke drangulije u prodavnici. Nikad se ni s kim brže nismo sprijateljili. Pozva nas na doček Nove godine u njenom stanu, kaže da je u tom dijelu grada jako veselo.

Sutra smo se našli na dogovorenom mjestu, gdje je navodno najbolji kolač s jabukama u Amsterdamu. Bila je gužva, ali smo se nekako uvalili. Pojavio se i Joris, momak naše novopečene prijateljice. Omanji i proćelavi Belgijanac spljoštenog nosa lijepo se predstavio. Bio je za glavu niži od nje. I on je umjetnik.

Kako smo sjeli za sto i naručili kolače, njih dvije počeše “ženske” priče, a nas dvojica opletosmo po fudbalu. Teme su se mijenjale. Pričao je da je bio dugogodišnji bokser i kako mu je dobro išlo dok nije napravio neku svinjariju. Bio je mlad i nestašan kada ga je policija uhvatila u švercu oružjem. U zatvoru je valjda došao k sebi i odlučio da šverc i boks zamijeni za umjetnost. A onda je opleo o svom selu i farmi na kojoj je odrastao, o brutalnosti djetinjstva i tučnjavama u kojim je učestvovao. Osjetilo se kajanje u njegovom glasu, čovjek je proćerdao mladost u kojekakvim glupostima.

Pitao me šta znam o Wimu Delvoyu, belgijanskom umjetniku koji je tetovirao svinje. Čuo sam za njega, ali nisam znao ništa konkretno. Joris se zapjeni, poče mahati rukama i objašnjavati kako je ovaj njega pokrao, da je on navodno bio taj koji je prvi počeo tetovirati svinje i to pretvarati u umjetnička djela. A onda je opisivao svoje druge radove koji su bili na tom tragu. Pomislih kako veći komad budale odavno nisam vidio. Zatim sam ja pričao o svom djetinjstvu i o svojim pizdarijama, o godinama provedenim u ratu i o vlastitom artu, na šta je on garant pomislio kako veći komad budale od mene odavno nije vidio.

Sljedeći dan Joris nas je čekao u svom čamcu s velikim osmijehom na licu. Ukrcali smo se i krenula je magija. Plovili smo satima amsterdamskim kanalima – posmatrati grad iz te perspektive bilo je nevjerovatno – pomislih kako bi super bilo da u Amsterdamu ostanemo što duže.

Prilika se ukazala sasvim slučajno. Na jednom partiju upoznah Hedwig, kustosicu koja radi organizaciju za “Manifesta”, putujuće evropsko bijenale umjetnosti koje se dešava svake dvije godine na drugom mjestu, na kojem sam i učestvovao tog ljeta. Onda me ona upoznala s direktorom postdiplomskog odjeljenja akademije “Gerrit Rietveld” koji me pozva da dođem vidjeti njihove prostorije. Ne znam kako se to desilo, ispred sebe sam imao papire koje je trebalo popuniti. Ako bi bili odobreni od savjeta, bio bih automatski primljen u njihov program na dvije godine. Popunih papire iz pristojnosti. Sljedeći dan igrom slučaja popunih identične papire na “Rijksakademie”, za sličan program, na drugoj strani grada. Nakon mjesec, dođe na Džidžikovac obavijest da sam primljen na oba mjesta.

Kada sam popunjavao te papire, nisam bio svjestan šta to znači. Nije mi se išlo iz Sarajeva. Na samom kraju devedesetih bilo je baš “vruće” u gradu, svašta se dešavalo, bilo je sve samo ne dosadno. Ali odluka je sama od sebe pala. Ne znajući šta me čeka, pakirao sam se za život u nekom drugom gradu, na komunikaciju na nekom stranom jeziku. A bio sam se spreman zakleti kako nikad neću napustiti Sarajevo. Sa sobom sam ponio samo ono esencijalno, ne vjerujući u stvarnost definitivnog odlaska koji to nije ni trebao biti. Nosio sam u sebi stvarnu želju za povratkom, misleći da će dvije godine brzo proći, da ću se vratiti u svoj rodni grad.

I jesu brzo prošle, ali umjesto povratka, uslijedio je novi odlazak, ovaj put preko okeana, iz Amsterdama u “New Amsterdam”, kako su nekada zvali New York.

Sinoć smo Leslie i ja napravili večeru, zavalili se u sofu, dan prije odlučili da dočekamo Novu godinu uz TV program, uz uobičajeni prijenos s Times Squarea, 7.192 kilometra daleko od Sarajeva. Ko će znati kako se to desilo, oboje smo nakon obilne klope klonuli i zaspali, nismo čuli petarde i buku. Dvadeset godina ranije, u hladnom Amsterdamu, bilo je potpuno suprotno, pljuskao sam se vodom u WC-u, pokušavao doći sebi od silne pucnjave, opčinjen tim novim-starim gradom.

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!