Ne treba Sidranu P.E.N., nego P.E.N. nasušno treba Sidrana

Nesuvislo mi zvuče izjave kako je dosta ratnih filmova. Mi smo, zapravo, samo zagrebali tu temu, a već nas opominju kako ima važnijih. Holokaust ima čitavu izvanrednu kinematografiju koja se produžava u beskraj”

Zlatko Topčić, bosanskohercegovački književnik i scenarist, rodio se 1955. godine u Sarajevu. Višestruki je laureat brojnih domaćih i inostranih nagrada i priznanja za romane, drame i scenarije. Bio je pokretač i glavni urednik lista za književnost Slovo te priređivač panorame bosanskohercegovačke ratne priče na engleskom jeziku Forgotten Country. Jedan je od osnivača Društva pisaca Bosne i Hercegovine, a od 1993. do 2001. godine i prvi generalni sekretar ove važne institucije. Od 2001. do 2011. godine bio je direktor i umjetnički rukovodilac Kamernog teatra 55. Tri godine proveo je na poziciji direktora TVSA, a trenutno je direktor Biblioteke Sarajeva. Za Stav govori o svom književnom djelu prevedenom na dvanaest jezika, o svom zatočeništvu na Grbavici, o savremenoj bosanskohercegovačkoj kinematografiji, statusu pisaca…

STAV: Vaš roman Dagmar preveden je na češki jezik. Dagmar je među nekim čitaocima i književnom kritikom prepoznat kao Vaše najznačajnije djelo. Smatrate li da je ovaj roman ispravno valoriziran od književne kritike?

TOPČIĆ: Mislim, a to potvrđuju prijevodi, nagrade i kritike, i ovdje i tamo, da su romani Završna riječ i Dagmar djela u kojima sam najpotpunije izrazio svoju poetiku, ali skrećem pažnju na to da je riječ, zapravo, o duologiji, o jednoj cjelini koja se ove godine konačno pojavila u istim koricama: zavrsna.rijec@dagmar (“Buybook”, 2017). Istina je da se mogu čitati i kao zasebne cjeline, ali insistiram da je to jedna knjiga. Sada sam u najboljim godinama, pune životne i književne zrelosti, pa, ako Bog da, vjerujem da me moje najbolje stranice tek čekaju, imam ih navrh pera…

Dagmar je, tako je barem kritika zapazila, prvi roman cyber-poetike na ovim prostorima, zapravo epistolarni roman kojem je internet dao novu šansu u dinamici. Pisao sam ga s radošću i mukom, kako je red i običaj, tokom one dvije godine koje mi je sudbina nanijela da se, prvi put u životu, bavim isključivo onim o čemu sam sanjao… Zaista, budite oprezni sa snovima, znaju se ostvariti, a meni su se ostvarili tako što sam se, nakon statistički najuspješnije decenije u historiji Kamernog teatra 55, odjednom našao u (ne)prilici da u Bosni živim samo od pisanja… Kao da su mi trebale upravo te dvije godine – ne ponovile se! – da napišem neke od svojih najboljih stranica. Životna parabola sklopila se na dobar način pa mi je gospođa s Biroa za zapošljavanje u Novom Sarajevu, kojoj sam se uredno javljao svakog dvanaestog u mjesecu, uručujući ponovo radnu knjižicu i spuštajući cvikere na sto, rekla: “Gospodine Topčiću, vi ste u mojoj karijeri prvi direktor koji je završio na birou… ali i prvi koji s biroa ide za direktora!” Ponosan sam na te svoje tri godine u TVSA jer sam, zajedno sa svojim saradnicima, pokušao graditi metropolsku televiziju, izvukao to javno preduzeće iz gubitaka i ostavio novac za nabavku nove opreme. Značaj te televizije, uprkos stalnim prijetnjama o gašenju, mora rasti jer smo, zapravo, medijska kolonija u kojoj televizije iz susjedstva uzimaju lavovski dio marketinškog udjela, a krinku profesionalizma i objektivnosti vješto skinu prvom prilikom kada naiđe neka od naših čestih “složenih situacija”.

STAV: Likovi Vaše duologije stvarne su ličnosti, ali je njihovo postojanje istovremeno dovedeno u pitanje. Zbog čega?

TOPČIĆ: Moja je knjiga dosta zahtjevna za čitanje i tumačenje (ovo nema veze s njenim kvalitetom!) jer se, zapravo, stalno prepliću hiperrealizam i fikcija, što se dosljedno odnosi i na autora/naratora, pogotovo kada je u pitanju Dagmar, jer je u toj e-mail korespondenciji (?) koautorica (?) i dotična gospođa Dagmar Veškrnová Havlová istaknuta glumica i druga supruga češkog pisca i državnika Václava Havela. Ja pišem štivo u kojem ništa nije izvjesno i pouzdano, nego je zbunjujuće i neočekivano. Taj je tekst, zapravo, Igra s čitaocem, ako on na nju pristaje, pa zato u njemu posežem za svim književnim rodovima kako bih, intencionalno, napisao “Totalnu Knjigu”. U duologiji se čini očiglednim opis više stvarnih ličnosti, ali ja, ipak, činim upitnim njihovo postojanje. Važna je samo Igra! Priča! Priča kojoj možete povjerovati da se dogodila! Život, dakle!

STAV: Vaši literarni počeci vezani su za objavljivanje kriminalističkih romana i novela pod pseudonimom Gold Taucher. Prema nekim izvorima, ti su romani prodani u više miliona primjeraka. U kojoj je mjeri pisanje krimića, koji se danas nerijetko smatraju žanrom trivijalne književnosti, oblikovalo Vas kao autora? Mogu li književne tehnike i postupci “trivijalne” književnosti, kako smatraju neki teoretičari, spasiti književnost kao kulturnu činjenicu u vremenu dominacije filmske umjetnosti?

TOPČIĆ: To su neki moji studentski književni pokušaji koje, dakako, ne stavljam u svoju bibliografiju, niti ih se stidim, ali ako sam nešto naučio od, npr., velikog Georgesa Simenona jeste to da književnost naprosto ne smije biti – dosadna. Akcija, akcija, akcija – više je to, srećom, utjecalo na mene kao filmskog scenaristu i dramskog pisca, nego kao na romansijera i pripovjedača. Vjerujem u radost čitanja. Svoj sam književni ukus ipak gradio na “pravim vrijednostima”, ali se rado sjetim tih tiraža i honorara o kojima, sada kada sam “pravi pisac”, mogu samo sanjati.

STAV: Kako gledate na postmodernističko relativiziranje razlika između “ozbiljne” i “trivijalne” književnosti? Kako su se bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost pozicionirale u odnosu na ovu relativizaciju? Uopće, kako vidite našu savremenu književnost?

TOPČIĆ: Imamo doista dobru književnost, i ne slutimo koliko dobru – nezasluženo dobru! Imamo odavno plejadu velikih slikara, glumaca, režisera… nesrazmjerno našoj veličini i, pogotovo, ulaganjima u kulturu. Ne hvalimo se onim što je naše najbolje, “domaće a svjetsko”, nego to potcjenjujemo na svaki način… Ne plediram da imam potpuni uvid u sve što se događa u okruženju, gdje se svakojaki književni bofl promovira u veliku književnost, čak i preko naših medija, ali ono što znam jeste da je gotovo sve što je književno živo u Bosni ili iz Bosne. Neki su francuski kritičari, govoreći o mom romanu La mot de la fin (Završna riječ), uočili da smo, općenito, zemlja velikih, neotkrivenih talenata i fascinantnih priča. Tradicija je važna. Naši prethodnici toliko su visoko podigli vrijednosnu ljestvicu da ih je samo prokletstvo malog jezika uskratilo za svjetsku promociju. Srećom, književnost ne traži neke velike finansijske uvjete, za razliku od, recimo, filma, pa i slikarstva, kiparstva… Dovoljni su vam samo “muka, papir i olovka” i skromni izdavač koji će vašu siroticu uokviriti. MacBook vam neće pomoći, kao što ne pomaže tolikima koji uz bazene Malibua pišu trash koji hvale kritičari New York Timesa

STAV: Vaša djela prevođena su na engleski, francuski, njemački, turski, češki, slovenski, poljski, bugarski, italijanski, makedonski i švedski jezik, što Vas svrstava u red malog broja naših pisaca koji su prevedeni na više stranih jezika. Zbog čega je važno da se prevode savremeni bosanskohercegovački autori?

TOPČIĆ: Prijevodi naših knjiga gotovo su eksces. Karahasan, recimo, ima dobru ideju da Društvo pisaca objavi brošuru s prijevodima pjesama i priča naših najboljih pisaca i ponudi je njemačkim izdavačima – to je na tragu ideje da se institucionalno plasira ono što će nas u književnosti najbolje predstaviti kao civiliziran evropski narod. Zaista je veliko zadovoljstvo kada se vaše djelo pojavi na nekom od velikih jezika i ogleda unutar drugih kultura. Često su volšebni načini na koje su neke moje knjige prevedene, ali i do sada je neodgonetnut način na koji je roman Košmar objavljen u Turskoj (“Gendas”, Istanbul 1998). Naprosto, jednog jutra koverta s mojom knjigom ugurala se u moje poštansko sanduče! Ja vjerujem u sistem, a ne u slučajnost.

STAV: U Vašem bogatom književnom opusu značajno mjesto zauzima drama. Uskoro očekujemo izvedbu drame Gnjevni ljudi, jedno u nizu Vaših ratnih svjedočanstava. Je li to angažirani teatar?

TOPČIĆ: Moje opsesivno bavljenje našom nedavnom traumatičnom prošlošću nastavlja se i novom – sa srećom, trinaestom – dramom Gnjevni ljudi (“Dobra knjiga”, 2016), koju će publika moći vidjeti sljedećeg proljeća. Pisana u maniru antičke drame, tretira inicijalno jedan manje poznat, a važan događaj iz opsade Sarajeva, kada su Vladine snage oduzele satelitski telefon portugalskoj posmatračkoj misiji na Ilidži, probivši tako informativnu blokadu i mrak pod čijim se okriljem trebao dogoditi savršeni zločin. Svjestan sam delikatnosti teme i opasnosti koju nosi pokušaj da se na umjetnički način ožive ratni događaji, ali mislim da se angažirani teatar mora baviti upravo traumatičnim događajima i pitanjima koja nas se životno tiču, makar u dimenziji kolektivne terapije. U velikim događajima Historija, poput akvarela, razlijeva lica svojih protagonista, ali mene u tim slikama zanimaju samo one sekvence kada se, u zamrznutom trenutku, jasno vidi ljudski lik svakog od njih. Drama Gnjevni ljudi, koja se prevodi na engleski i albanski – eto i dvanaestog jezika na kojem moja djelca progovaraju! – na svoj način govori o predrasudama i stereotipima, čija smo i danas žrtva, o licemjerju tzv. “međunarodne zajednice”, ali i vitalnosti bosanskog čovjeka, koji nekako ovdje stoljećima bivstvuje uprkos svemu što ga osporava i ništi. Kako na strašnom mjestu opstati a ne biti ni lovac, ni lovina, nego samo – Čovjek?!

STAV: Napisali ste scenarij za film Remake, koji je, uz Savršeni krug, sjajno primljen od domaće publike. Ipak, Remake nije osvojio nijednu veliku svjetsku nagradu, poput nekih drugih naših filmova s ratnom tematikom. Kako to objašnjavate? Smatrate li da je nepodilaženje stranom pogledu na rat u Bosni i Hercegovini i jasno definiranje pozicije zaraćenih strana razlog za to?

TOPČIĆ: Mi znamo da je agresija na Bosnu i Hercegovinu bila borba između “dobrih i loših momaka”, s razlikom oštrom k’o mač, ali umjetnost ne voli crno-bijelo, ona živi od nijansi pa je relativizacija krivice, o kojoj govorite, djelomično posljedica i želje da vam gledalac povjeruje, da uđe u priču… Ima i ona besmislena krilatica koja djeluje kao svojevrsna autocenzura, da je istina uvijek negdje na pola puta između krajnosti. Nema sumnje da producenti razmišljaju o činjenici da je Bosna beznačajno tržište u smislu ulaznica za kino i da bez izlaska na veću scenu unutar ovog jezika, sa svim što to podrazumijeva, vodi ka toj relativizaciji. Remake je, recimo, zabranjen u manjem bh. entitetu, pa je tržište dodatno reducirano i gotovo svedeno na nekoliko sala unutar dvadesetak posto teritorije. Ipak, imao je bogat festivalski život, četiri važne nagrade i sada se, kao nekada Bitka na Neretvi, emitira za državne praznike… Ne bih nipošto zanemario ono što su veliki filmski uspjesi značili za ovu zemlju, koja, osim kulture i struje, nema mnogo ponuditi svijetu. Nesuvislo mi zvuče izjave kako je dosta ratnih filmova… Mi smo, zapravo, samo zagrebali tu temu, a već nas opominju kako ima važnijih. Holokaust ima čitavu izvanrednu kinematografiju koja se produžava u beskraj…

STAV: Bili ste zatočeni na Grbavici tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kako ste i nakon koliko vremena razmijenjeni? Kako je bilo vratiti se na Grbavicu poslije rata?

TOPČIĆ: Odgovor na to pitanje već sam dao kroz scenarij za film Remake. Moj otac Zaim Topčić, antifašista kao i ja, razmijenjen je 1943. godine iz Jasenovca za neke ustaše, a ja, njegov sin, tačno pola stoljeća kasnije, razmijenjen sam za neke četnike. Kao što je u filmu mladi pisac Tarik Karaga poslao filmski scenarij na konkurs u Pariz, tako sam ja, desetak dana uoči rata, ostavio na stolu u kancelariji Gradimira Gojera, na njegov zahtjev, tekst drame Kako Musa dere jarca, lirsku dramu o Musi Ćazimu Ćatiću. Počinje rat, pretresi, arkanovci, šešeljevci, beli, žuti, svakojaki orlovi i ja, dakako, zaboravljam na dramu koja će me izbaviti – iako me je zamalo došla glave, kao da je tada na Grbavici bio mali grijeh što sam Bošnjak, nego sam još i pisac čija se drama preko “Alijinih” medija najavljuje u “Alijinom” Kamernom teatru 55!!! – baš kao što je scenarij za film Čovjek niotkud izbavio Tarika Karagu. Kao i na filmu, pod prisilom se na aerodromu odričem imovine, ali, za razliku od Karage, koji odlazi u Pariz, ja prelazim u slobodni dio mog rodnog grada. On u Parizu realizira film, a ja prisustvujem premijeri predstave koja je salvama pozdravljena s brda. Naravno, u životu je sve bilo mnogo gore i užasnije nego što to podnosi film. Možda je najbolje ispisanu scenu u scenariju režiser Dino Mustafić s razlogom izbacio jer je, savršeno stvarna, ličila na literarnu konstrukciju. Majstor život je namjestio da, u do tada najvećoj razmjeni, u posljednji trenutak, ne znam zašto, pređem u autobusu sa sjedišta br. 3 na sjedište br. 4, pa je četnički metak, na kojem nije pisalo Zlatko Topčić, umjesto mene, pogodio zarobljenika koji je nepredviđeno uskočio u razmjenu da bi popunio jednačinu 108 za 108. Moja krvava torba u kojoj sam kao svu svoju imovinu ponio u novi život samo svoje četiri dotadašnje knjige i vokmen s kasetom Elvisa Presleya!? Da, dođu te slike na san, sve rjeđe, ali dođu… Svjedočio sam na Sudu za ratne zločine i govorio istinu jer tolikom zlu nije trebalo ništa dodavati. Svjedočim, zapravo, sve ove godine svojim književnim pismom, ispunjavajući zavjet koji sam tada dao. Ako ostanem, nekim čudom, živ. Nakon reintegracije Grbavice, s gađenjem sam se vratio u svoj stan u kojem nije bilo ničeg osim, na golom podu, moje prezrene biblioteke i dva akvarela Romana Petrovića izvađena iz “skupocjenih” ramova!

STAV: Na Trebeviću i Grbavici ste tokom zarobljeništva svjedočili razaranju Sarajeva, ubijanjima i maltretiranju građana. Kako na to gledate dvadeset pet godina poslije? Odete li na Trebević?

TOPČIĆ: Idem, naravno, na Trebević veoma često, moj je, kao i svaki pedalj ove zemlje. U početku, bilo je neke nelagode, da… Trauma iznad “Prvog šumara”, negdje u januaru 1993, svega nekoliko dana uoči moje razmjene na Kuli. Kamion s drvima skliznuo je s puta pa je došao tenk da ga izvuče. Bilo nas je pet-šest zarobljenika koji smo trebali pomoći, među nama i neki starac koji je, valjda od straha, stalno pričao s jakim sandžačkim akcentom, što je u to vrijeme bio dodatni rizik. Tenkisti su odlučili da se zabave i starcu su sajlom, kojom su izvukli kamion, zavezali noge i počeli ga vući po putu, kao u vesternima… Ječao je ležeći na ledu i molio za pomoć. Nisam ja nikakav junak, reagirao sam instinktivno i krenuo ka njemu, tek tada shvativši u šta se upuštam. Začudo, prestale su šale, nije više bilo ni psovki… Muk nakon kojeg očekuješ rafal. Ništa! Kada smo se vratili na Grbavicu, prebacio sam starca preko ramena kao ćilim i odnio ga u njegov stan u prvom Vemexovom neboderu na Grbavici, što me je poštedjelo batina koje su dobili ostali iz moje grupe zarobljenih. Prepoznat ćete elemente iz Remakea kada Tarik Karaga na sličan način pomaže zarobljeniku koji je pjevao sevdalinku.

STAV: Dugo ste uključeni u rad važnih kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini. Jedan ste od osnivača Društva pisaca BiH i njegov prvi sekretar. Kako danas gledate na ovu važnu instituciju kulture? Da li je ona potrebna i koje ciljeve treba ispunjavati? Uopće, kako gledate na status koji imaju pisci u Bosni i Hercegovini?

TOPČIĆ: Status pisca u Bosni jednak je statusu knjige u Bosni! Nisam vjerovatno najbolji primjer, ali ću vam nerado navesti dva moja iskustva kao autora. Za roman Dagmar dobio sam u decembru 2014. godine, u Karahasanovom predsjedničkom mandatu, Godišnju nagradu Društva pisaca za najbolju knjigu u 2013. godini. To je strukovna nagrada i zato posebno vrijedna, a jedan sam od rijetkih koji je dvostruki laureat. Znam da su prethodni dobitnici uz kolajnu dobijali 7.000 KM. Imao sam strpljenja i razumijevanja za tešku finansijsku situaciju, ali kada sam pozvan da prisustvujem svečanosti uručenja Godišnje nagrade za 2014. godinu, a zatim i 2015. godinu, začudio sam se. Zabrinuo! Zar, hronološki gledano, 2013. ipak ne prethodi 2014. i pogotovo 2015. godini i otkud novac za potonje, a nema za moju?! Zašto mi i to malo književne radosti treba zagorčati moj esnaf, moj sindikat (!), moj art menadžer (!), moj izdavač (!), moja asocijacija koja mi je bila kuća devet godina? Nije lijepo u književne razgovore uplitati profane stvari, ali tražiti nešto što vam pripada pravnim putem ovdje vas vodi u situaciju da, npr., pravosnažnu, izvršnu presudu kojom sud nalaže filmskom producentu Almiru Šahinoviću da mi na ime autorskog honorara isplati oko 40.000 KM mogu samo uokviriti, okačiti o zid i na rate plaćati velike sudske troškove, jer se dotični dosjetio da isprazni račune “Heft Production” d.o.o. i osnuje novu firmu “Agencija Heft Production” (sic!), s kojom, neometan, nastavlja trošiti budžetska sredstva i potpisivati ugovore koje ne kani ispuniti. Pa vi u Bosni pokušajte biti pisac i živjeti od pisanja!

STAV: Član ste i P.E.N. centra Bosne i Hercegovine. Smatrate li da je ova organizacija u Bosni i Hercegovini legalna s obzirom na to da već godinama ne uspijeva organizirati Skupštinu? Kako gledate na to da Abdulah Sidran ne može postati član P.E.N.-a?

TOPČIĆ: Odavno je ova važna institucija, ovo svojevrsno “ministarstvo inostranih poslova u kulturi”, u agoniji, kadrovskim lutanjima i vakuumima, u statutarnoj ekvilibristici – otkad su glavnu riječ izgubili članovi koji su zaista pisci i, pretežno, oni koji su rat proveli u Bosni, pa im je to, kao umiješanim i zatrovanim, sada mahana. Sidran je naš najveći živi pjesnik, scenarista čiji su filmovi pobijedili na sva tri najveća svjetska filmska festivala i jedan od osnivača P.E.N.-a, koji ga, međutim, svojevremeno nije zaštitio od kleveta za njegov časni ratni doprinos odbrani. Dakako, s namjerom da se krivica za rat podijeli na ravne časti, udbaške objede su ga svrstavale u rang s Karadžićem, Ćosićem, Aralicom, kao pravedan uteg na bošnjačkoj strani. Umjesto da uživa počasni status, vješto dizajnirana glasačka mašina mu ne dozvoljava pristup njegovoj kući. Ne treba Sidranu P.E.N., nego P.E.N. nasušno treba Sidrana, njegovu međunarodnu reputaciju i glas! Nemamo mi previše da bismo se bilo koga odricali, pogotovo najboljih među nama!

PROČITAJTE I...

Nakon albuma Firma Ilegal, grupu napušta Adisa Zvekić, glavni vokal, koautor tekstova i jedan od osnivača “originalne Dubioze”, zbog, kako je svojevremeno izjavila, “nedostatka slobode i prostora kako bi se ostvarila kao umjetnik kakav želi biti”. Već se tada moglo naslutiti da će bend pretrpjeti određenu transformaciju, ali da će u konačnici pribjeći općoj komercijalizaciji, bukvalizaciji i banalizaciji originalnog umjetničkog izražaja, niko nije očekivao, a trebao je

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!