Ne samo da je obogatio našu književnost i medijsku scenu, obogaćivao je i naše živote

Umjesto jalovog kritizerstva koje podrazumijeva stalnu proizvodnju crnila, Enes se bavio suštinom problema uvijek tražeći rješenje, katarzu ili barem utjehu. Uspijevao je ovo zbog viška čovjekoljublja u sebi, ali i osjećaja odgovornosti prema vlastitom narodu. Način na koji je pristupao svojim kolumnama bio je s nakanom da dijagnosticira problem, ponudi rješenje i obrazuje. Kao glavni urednik Stava, sarađujući s Enesom gotovo četiri godine na prvoj liniji medijske fronte, rekao bih da je imao vrlinu koja je rijetkost u našem medijskom prostoru. Osim što je bio konzistentan u svojim stavovima, primijetio sam da svom pisanju prilazi s dozom volonterizma, s osjećajem misije koja karakterizira istinske aktiviste, zašto ne reći borce “za našu stvar”

Nosio je sa sobom miris cvijeća i trešanja. Na ovu tvrdnju Kasima Korjenića, Enesovog dugogodišnjeg prijatelja i univerzitetskog profesora, dodao bih da je nosio i miris hercegovačke zemlje. Uz sve što je bio i uz sve što je predstavljao, svog dugogodišnjeg saradnika i saputnika, prijatelja i brata Enesa Ratkušića ponajviše ću pamtiti po slici kada dolazi na promociju svoje knjige, te mi ushićeno pokazuje žuljevite ruke i konstatira da je preorao porodičnu bašču i da je hercegovačka zemlja bila podatna i umiljata. Jednostavan i nenametljiv, vedra lica, vazda nasmijan, brzih pokreta, sklon profinjenom cinizmu i humoru, Enes ne samo da je obogatio našu književnost i medijsku scenu već bez ustezanja možemo reći da je obogaćivao i živote onih koji su ga poznavali. Kada mi je javio da je u njegov stomak uselila neka izraslina, rekao mi je to u svom stilu, doduše zabrinut, ali i dalje vrckast i veseo. I ja sam se nadao, kao i mnogi drugi koji su ga voljeli, da će Enes pobijediti i u ovoj bici. Rekoše mi da je pred smrt izustio da je veća šteta proliti litar mlijeka nego da on napusti ovaj prolazni i potrošni dunjaluk. Nakon kratke i teške bolesti, Enes je preselio na ahiret 20. juna 2018. godine u Blagaju. Nadamo se da je dosegao ahiretske mliječne bjeline, ali ne možemo da prešutimo da je iza njega ostala velika i teško nadoknadiva praznina.

Po struci profesor sociologije, rođen je 1957. godine te je jedno vrijeme radio u Srednjoškolskom centru Stolac, Građevinskoj školi u Mostaru i na Mostarskom univerzitetu “Džemal Bijedić”. No, najveći dio svog radnog vijeka obilježio je njegov novinarski i publicistički rad. O kakvom se talentu radilo, govori i činjenica da se uspješno okušao kao televizijski novinar (RTV Mostar), kao saradnik dnevnih i sedmičnih novina, a zatim i kao saradnik periodičnih književnih i znanstvenih publikacija. Svoju novinarsku karijeru završio je kao redovni kolumnista sedmičnog lista Stav, a ranije je svoje radove objavljivao u magazinima Ljiljan, Dani, Preporod, Zambak, na portalu Al Jazeere Balkans, u časopisima Most, Dijalog, Slovo Gorčina, Bošnjačka pismohrana, Behar te mnogim drugim.

Bio je i glavni odgovorni urednik časopisa Slovo Gorčina, autor je pet knjiga proze, romana Zaboravljeni govor probuđenih te zbirki priča Hrvanje s vragom, Dunjalučka škola i Trovanje zdravom hranom. Posljednja objavljena djela bila su roman Tajna bosanskog štapa i zbirka filozofskih eseja Sukob devijacija.

Književna kritika primijetila je da njegove priče imaju tendenciju da poput anegdote ili poučka gomilaju svoju težinu do konačnog i neočekivanog obrata. Bez obzira na to što je u Ratkušićevom pisanju bila prisutna i ironija i sarkazam, nikada to nije bilo nauštrb skrivenih tekstualnih značenja i vrlo izražene esejističke slikovitosti diskursa. Ratkušić je uspijevao u svojim pričama držati konzistentnost dramatične priče, što je odavalo vrsnu pričalicu koja uočava neuralgije tekućeg života. Možemo reći da je u svojim ritmičnim i gipkim rečenicama uvijek tražio izliku da opiše ambijent Bosne i Hercegovine, a u pričama je znao zagovarati nesputani život kroz sraz “ovozemaljskih” muka Bosne i obećane Evrope.

Obrazovanjem sociolog, Ratkušić je izvanredno prepoznavao psihizam ljudi, i to kroz idealističko shvatanje društva i njegov biološki organizam u kojem vladaju stari zakoni i ideje, ali, usuprot tome, i putem spretnog paralelizma dinamiku novih socijalnih gibanja. Može se reći da je on bio istraživač raznih formi ljudskih odnosa i njihovih kolektivnih kao i individualnih predodžbi, pa čak i uobrazilja. Ovaj je izvanredni pripovjedač i na tim mjestima implicirao nesklonu nam zbilju. Pritom je odlično (mentalitetno) uočavao i prenosio jezik sredine – upravni govor svih sudionika priče iz dijaloške i autorove pozicije. Također, i kao publicista i kao književnik slao je poruke i lekcije upućene našoj savjesti, i to s građanskom hrabrošću i kroz suvislu (slikovito realnu) fabulaciju i s posebno izraženom osjetljivošću za ovdje i sada.

U njegovoj prozi književna kritika uočava vrsnu literarnu žurnalistiku, dok je u njegovoj publicisti i esejistici, s obzirom na slikoviti stil, bilo vidljivo da se piše iz pozicije posjednika literarne inspiracije. Ovo miješanje žanrova posebno je došlo do izražaja u njegovom posljednjem romanu Tajna bosanskog štapa, koju bismo mogli žanrovski pozicionirati, uvjetno rečeno, kao triler. Međutim, roman funkcionira na dvjema ili čak trima razinama. Jedna ima obilježja trilera, izrazito prijemčljivog i napetog štiva za širu publiku, pa može u nekim dijelovima podsjetiti na roto-romane. Na mjestima gdje opisuje društvene fenomene Ratkušić pokazuje svoj iskričavi publicistički dar, te bi zasigurno pojedine cjeline slobodno mogle funkcionirati kao eseji. Na trećoj će razini on posebno zaljubljeno opjevati duhovno sazrijevanje glavnog lika derviša Mustafe u suodnosu sa šejhom Huseinom. Kada govorimo o miješanju i kolažiranju žanrova, govorimo o legitimnom postmodernom romanesknom rješenju, a onaj ko u tome uspijeva zasigurno postiže začuđujuće rezultate. Vjerujemo da je Enes Ratkušić bio jedan od takvih i zasigurno zaslužuje svoje mjesto u nekim budućim antologijama bošnjačke ili bosanskohercegovačke kratke priče i pripovijetke.

Kao publicista, Ratkušić je zadnjih godina revnosno i lucidno pratio političko-društvena kretanja u Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na političku krizu u Mostaru i Stocu. Rekli bismo da je bio jedan od rijetkih poznavalaca procesa u Hercegovini koji je mogao bez viška ostrašćenosti dijagnosticirati realno stanje. Ono što je posebno bitno, iako sklon ironiji i cinizmu, Ratkušić je u svojim tekstovima napadao ideju i (ne)djelo, a ne nečiju ličnost. Vrlo je dobro bio upućen u slabosti i manjkavosti svog bošnjačkog naroda, ali to nikada nije zloupotrebljavao poput onih koji iznutra kopaju po vlastitoj nacionalno-vjerskoj utrobi. Umjesto jalovog kritizerstva, koje podrazumijeva stalnu proizvodnju crnila, Enes se bavio suštinom problema vazda tražeći rješenje, katarzu ili barem utjehu. Uspijevao je ovo zbog viška čovjekoljublja u sebi, ali i osjećaja odgovornosti prema vlastitom narodu. Način na koji je pristupao svojim kolumnama bio je s nakanom da dijagnosticira problem, ponudi rješenje i obrazuje. Kao glavni urednik Stava, sarađujući s Enesom gotovo četiri godine na prvoj liniji medijske fronte, rekao bih da je imao vrlinu koja je rijetkost u našem medijskom prostoru. Osim što je bio konzistentan u svojim stavovima, primijetio sam da svom pisanju prilazi s dozom volonterizma, s osjećajem misije koja karakterizira istinske aktiviste, zašto ne reći borce “za našu stvar”. U bilo koje doba noći ili dana mogao sam nazvati Enesa i zamoliti ga da pomogne u nečemu što je bilo od opće koristi za bošnjački narod i on bi bez ustezanja udovoljio. Pritom, nikada nije tražio da se njegovo djelo, bilo književno ili publicističko, posebno uzvisuje i hvali. Nikada nije trgovao značajem ili utjecajem, što je česta pojava na našoj književnoj i medijskoj sceni. Nije žudio za ovosvjetskim nagradama niti ih je prizivao, osjećajući njihovu suštinsku prolaznost i jednokratnost.

Nas koji smo ostali iza njega tješi pomisao da je sa sobom ponio svoja dobra djela kojih nije manjkalo i koja će mu biti najbolji svjedoci pred Vječnim Sudom, u nadi da će nas miris džennetskog cvijeća i trešanja ponovo spojiti.

Dobri čovječe naše Hercegovine, neka ti je lahka zemlja koju si toliko volio, a tvojoj časnoj porodici, ocu Muji, supruzi Suadi, sinu Omeru i kćerci Saidi, sestrama Enisi, Zahidi i Vahidi, neka je sabur.

PROČITAJTE I...

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

Sve veze Bošnjaka Kosova i Bosne i Hercegovine svedene su na individualne i sporadične kontakte. Jedino Institut za jezik i “Preporod” čine napore da se pokrenu određeni projekti. Univerziteti s Kosova na kojima se nastava izvodi na bosanskom jeziku uspostavili su kontakte i potpisali memorandume o saradnji s univerzitetima u Bosni, ali razmjena studenata i profesora gotovo je nemoguća zbog viznog režima koji je nepremostiva barijera

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!