Ne reci nikad

Došao je do prozora, spustio pripremljene ljestve, popeo se i zatim gurnuo glavu u unutrašnjost kupatila, provukao se kroz prozor, izašao iz kupatila i potom polahko ušao u dnevni boravak. Počeo je roviti, razbacivati, podizati ćilime, odmicati namještaj. Nastavio je preturati po kuhinji, pa po spavaćoj sobi. Ondje je našao dvadesetak novčanica s brojem 100. To ga je obradovalo, pomislio je kako mu je sreća konačno krenula u susret, osmjehnula se

Demir je duže vrijeme gledao iz vlastitog stana. Posmatrao je kroz prozor susjednu kuću. Susjedi su već otišli na odmor. Kružio je pogledom predano poput sokola jer, na njegovu sreću, mislio je, mali prozor na kupatilu bijaše otvoren. Nestrpljivo je hodao iz jednog u drugi kraj sobe neprestano grizući nokte, opet je došao do prozora i pogledao nebesko crvenilo koje je, dominirajući iznad susjedove kuće, najavljivalo kraj još jednog ljetnog dana. Navukao je na sebe pamučnu majicu, indigo plave farmerke i crnu duksericu, oblačio je tene dok je vani već nestajalo dnevnog svjetla, ubrzo je tmina u potpunosti ovladala prostorom. Pomislio je kako nema sramnijeg trenutka od onog u kojem čovjek kuje nečiste planove, ali ta bi misao brzo nestala i on je nastavljao realizirati već unaprijed isplanirani čin.

Došao je do malog prozora, spustio pripremljene ljestve, popeo se i zatim gurnuo glavu u unutrašnjost kupatila, provukao se kroz prozor, izašao iz kupatila i potom polahko ušao u dnevni boravak. Počeo je roviti, razbacivati, podizati ćilime, odmicati namještaj. Nastavio je dalje preturati po kuhinji, a zatim po spavaćoj sobi. Povremeno bi zastao samo da oslušne šta se vani dešava, a onda bi opet predano tražio kao da mu od toga zavisi život. U spavaćoj sobi našao je dvadesetak novčanica s brojem 100. To ga je obradovalo, pomislio je kako mu je sreća konačno krenula u susret, osmjehnula se. Nakon toga je, brže nego što je ušao, izašao na isti prozor, vratio ljestve, obavio telefonski poziv i nastavio dalje.

Dok je odnedavni prijatelj vozio, Demir je, nakon nekoliko dana, opet na komadiću tankog i providnog papira raspoređivao suhu, zelenu smjesu opora mirisa. Osjećao se ushićeno, smatrao je da je njegova nužna apstinencija prouzrokovana besparicom rezultirala propuštanjem važnih događaja u gradu. Mislio je kako je sada ponovo “in”, sve će večeras morati nadoknaditi. Na partiju je uzeo nekoliko tableta, istresao ih je u šaku i počeo brojati. Izbrojao je deset komada tableta oblika djeteline s četiri lista. Pola je dao prijatelju, a nekolicinu ubacio u usta i zalio voćnom votkom pomiješanom s Red Bullom. Zapalio je posljednju cigaretu crvenog Marlbora i, otvorivši novu kutiju, posmatrao razularenu masu mladih ljudi. Zatim je, uvjeren u ono što govori, rekao prijatelju: “Ja sam glavni večeras!” “Ovdje su svi glavni”, odgovorio je prijatelj odvratno se cereći, nakon čega su se ukazali njegovi propali zubi.

Pogledao je na sat, već je bilo pola noći. Čulo sluha mu se izoštrilo kao da se sav pretvorio u uho, osjećao je svaki zvuk, tijelo se nije moglo oduprijeti njegovom pozivu. Počeo se predavati zvukovima koji su se razvlačili po njegovom biću. Muzika ga je uzdizala do posljednjih nebesa, odakle su mnogi propali u bezdan i bijedu, lomio je svoju kičmu kao vješt atletičar, udovi su bili u konstantnom pokretu, tijelo se naglo počelo znojiti, poluzatvorenih očiju gledao je kako se ljudima krcata prostorija giba pod zeleno titrajućim zrakama lasera u ritmu Carla Coxa i njemu najdražeg Jaguara. Opet je došao njegov prijatelj, crvenih zjenica i zgrčene vilice omamljeno je rekao: “Otvori usta!” “Šta je to?”, upitao je iznenađeno Demir. “Ne brini se, samo sličica! Stavi je pod jezik, i ja imam jednu.” Govorio je približivši se Demirovom uhu, a zatim se odmaknuo, otvorio usta i isplazio svoj jezik ispod kojeg je bio komadić istog papira.

Ponovo je pogledao na sat. Bilo je blizu dva. Podigao je glavu i ispred sebe ugledao crno-bijeli svijet, bez druge, vedrije boje. Na sredini tog neobičnog svijeta nalazila se jedna linija, slična punoj liniji na autoputu. Pogledao je pod noge i tad je vidio da stoji upravo na toj liniji, a s obiju strana linije nalazio se ponor. Osjećao je da ga svaki nepredviđen korak može nepovratno survati na dno ponora. Morao je vješto pehlivaniti, jer, ako nisi ptica, nije ti mjesto nadnositi se nad provaliju, drugog izbora nije bilo. Od toga mu je zavisio život, na čelu su mu bile kapljice znoja veličine graška, znoj se slijevao niz njegovo lice, osjećao je njegov okus u ustima, oblizivao ga je jezikom ne usuđujući se obrisati rukom. Vrijeme je primilo sasvim drugi oblik, prolazilo je sporo, a život je visio o koncu, visio na dugoj bijeloj liniji omeđenoj ponorom vlastitih postupaka.

Probudila ga je vriska djece koja su na obližnjem igralištu šutala loptu od potporni zid. Pogledao je na sat, bilo je blizu podne. Pokušao je se sjetiti kad, s kim i kako je došao u stan. Otišao je do kupatila, nesnosno je smrdjelo, vidio je pored kade tragove povraćanja, tad mu se vratila slika ulaska u toalet u kojem je zatekao djevojku s linijama praškaste smjese raspoređene po vodokotliću, uz osmijeh mu je ponudila novčanicu smotanu u rolnu, zahvalno je prihvatio… Olakšao je svoju mokraćnu bešiku i pritom se pokušavao sjetiti da li je povraćao, zurio je u urin koji je bio intenzivnog mirisa, boje korozije. Nakon toga, nerado se pogledao u ogledalo, lice mu je bilo isušeno, blijedo i zgužvano. Umivši se, odluči sebi napraviti kahvu, potom je srknuo gutljaj kahve i nestrpljivo počeo tražiti cigaretu. Našao je samo praznu zgužvanu kutiju. Pogledao je u svoje ruke, kažiprst i srednji prst desne ruke bili su žuti kao sazrela dinja. Prerovio je džepove i u malom desnom džepu svojih farmerki našao je samo jednu kovanicu, opsovao je: “Jebem ti, gdje su mi pare?!”

Pogled mu je skrenuo na prozor i vidio je policijsko auto ispred kuće njegova susjeda. To ga je preplašilo, ustuknuo je s prozora i sjeo, zabrinut mišlju o onome što je učinio. Šta ako otkriju da je to on? Da li će završiti u zatvoru? Šta ako saznaju roditelji? Što to njemu sve treba? Razmišljao je kako se mora puno toga poklopiti i kakav je to neizmjeran zahtjev da bi jedan mladi život stasao u zdravog momka, i on sada nakon svega taj život nezahvalno uništava. Kako se čovjek neprijateljski upropaštava i vlastitom krivicom dovodi sebe do uništenja. Misli su mu prolazile, osjećao se praznim, ispijenim, u duši mu je bila pustoš-pustinja, a pomisao o susretu s ljudima činila mu se strašnom. Bojao se svega, bojao se ljudi, susreta, policije pred susjednim vratima, bojao se izaći iz stana. Razmišljao je šta sutra, kako dalje. Osjećao je da život mora mijenjati iz korijena, prekinuo je kontakt sa starim prijateljima, tačnije, oni su ga izbjegavali i prezirali, ostavila ga je djevojka, počeo je krasti, a već sedmicama nije otišao do fakulteta. Ovako više ne može, neće daleko, onda je opet, još jednom po ko zna koji put, svim bićem odlučnije nego inače zaključio: NIKAD VIŠE!

Strovalio se, uzeo daljinski i, upalivši televiziju, shvatio je da je 11. juli. Tada mu je bilo jasno da je prespavao dan, noć i još pola dana. Na televiziji je gledao na zemlju položene stotine zelenih tabuta istih dimenzija, zatim jednoobrazno iskopane rake u kojima će očevi, muževi, braća i sinovi pronaći konačni smiraj. Posmatrao je masu koja se nalazila oko tih tabuta, dan je bio sunčan i vedar, a ljudska lica, dodatno potaknuta izvedbom Srebreničkog inferna, izgledala su zgrčeno, tužno i zabrinuto. Jedna starica ležala je na travi, dvije mlađe žene posipale su je vodom istovremeno je blago šamarajući po licu. Sljedeći kadar prikazao je mermernu gromadu na kojoj je bio uklesan broj 8.372, a onda su počele razne domaće, regionalne i svjetske zvanice da se smjenjuju obraćajući se nepreglednoj gomili ljudi koja je došla odati posljednju počast nesretnicima. Tu je sva današnja savjest čovječanstva. Demir je opčinjeno gledao, tako je silno želio cigaretu, počeo je opet nesvjesno do krvi gristi nokte, jedan po jedan govornik su se mijenjali, pažljivo je slušao šta govore ali njihova poruka ostala je ista: “Da se nigdje, nikom, NIKAD VIŠE ne ponovi Srebrenica!”

PROČITAJTE I...

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!