Ne prepoznajemo sadašnjost, samo prošlost

Objašnjavali smo jedni drugima u dugoj i zadimljenoj večeri godišnjice mature ko smo i šta smo nakon tih mukotrpnih trideset godina dobrovoljne razdvojenosti. Poslije nekog vremena, sve je izgubilo smisao, vratili smo se u kolotečinu izgubljene mladosti. Bilo nam je jasno da se posljednji put gledamo, da nema te sile koja će nas ponovo skupiti zajedno u istom broju i na istom mjestu. Brojali smo minute

Stojim iznad provalije i gledam u crvenu olupinu Stojadina kako se opire brzacima Željeznice, kao da se tu nalazi posljednjih milion godina, kao da ga u nju nije ubacio neki nesavjestan građanin nego vanzemaljac s ko zna koje planete, kao da je sve zamotano u tijelo sastavljeno iz miliona plastičnih kesa što su ko zna kako završile da svjedoče o nesavjesnosti ljudi koji su sebi željeli najbolje. Ribe što su ih ribolovci hvatali također su pripadale istom mentalitetu. Izgledalo je da su uhvaćene, baš kao i ljudi, u procjepu nedostatka identiteta. Sve je mirisalo na kraj, na uzaludno opiranje neumitnom kraju vremena, na lica i događaje koji su prestizali jedni druge, na kamione što su istovarali svjež asfalt i krpili rupe nastale upornošću destrukcije, ljudske potrebe za uništavanjem tek stvorenog. Komunalne službe na jutarnjem suncu polahko povezuju konce, bore se da opravdaju svoje postojanje, finansirani od naroda koji se još nije ni probudio.

Ne znam zašto sam opet tu, zašto sam se iznova vratio u zemlju kojoj realno više ne pripadam. Neka čudna sila privlači me jače od emocija godinama skupljanih i taloženih. Smisao se izgubio, borba za svaki zračak sunca je počela. Sjedeći na vrhu brda u restoranu kod rahmetli Bibana, brojao sam listove na grani umjesto da upirem prstom na kraj iz kojeg sam potekao. Mnogo je lakše gledati sve iz visine i distancirati se od očiglednog, zamišljati neki drugačiji svijet, tjerati od sebe tuđe muhe, gurati neku drugu majicu u pantalone.

Suncem obasjano Sarajevo izgledalo je prelijepo. Takstiste smo vratili odakle su došli. Niko se nije bunio. A i zašto bi? Tu smo privremeno, da okusimo nešto što zajedno do tada nikada nismo. Pravde nema, vidik je svima isti, takmičimo se ko će šta prepoznati u daljini. Ne prepoznajemo sadašnjost, samo prošlost. Svjestan te teške uloge, izmaknuh se ustranu, kao da ništa više nisam imao s ljudima s kojim sam došao, s kojim sam odrastao i išao u isti razred. Previše je vremena prošlo da bi otvarali stare rane i liječili ih iznova. Opstali su samo objekti koje smo obožavali, te neke stare jeftine mašine, kasete, ploče, nebitne i sitne stvari što su značile mnogo u vremenima kada je sve bilo bitnije.

Napustio sam staro društvo i vratio se na Džidžikovac. Roditelji su spavali na svojim mjestima, uživali u popodnevnom odmoru. Sunce je i dalje stidljivo ulazilo kroz procjepe prozora, vrata, ormara, ladica, grijalo parket i izbjeljivalo stare postere koje sam zalijepio nekada davno. Prastaro ljepilo držalo je sve što ja nisam mogao. Stidljivo sam se izvukao iz stana kao da bježim s nastave, s časa matematike koju sam istinski mrzio. Iskrao sam se da me ne vidi niko od komšija koje nikada nisam upoznao. Hlad starih lipa, koje su tu otkako znam za sebe, i dalje su sprečavale bilo kakav rast vegetacije; gliste i puževi tu su se odlično snalazili. Prolazak ispod hladnih, memljivih balkona Džidžikovca bio je još onaj isti.

Objašnjavali smo jedni drugima u dugoj i zadimljenoj večeri godišnjice mature ko smo i šta smo nakon tih mukotrpnih trideset godina dobrovoljne razdvojenosti. Niko nije znao šta se zaista dešava, sve je drugačije i sve je isto. Svi ti lavori kojima smo jedni druge gađali imali su drugačije boje i oblike, ali su u svojoj suštini ostali isti. Odmjeravanje je počelo – ko je ko, šta je šta. Nakon nekog vremena, sve je izgubilo smisao i vratili smo se u kolotečinu izgubljene mladosti. Bilo nam je jasno da se posljednji put gledamo, da nema te sile koja će nas ponovo skupiti zajedno u istom broju i na istom mjestu. Brojali smo minute.

Sutradan je sve opet bilo kao i prije. Ne za mene, nego za moje roditelje. Njihov život išao je taj dan dalje, a moj je stajao u mjestu. Kao i svaki prosječan međed, drao sam krzno od obližnje drvo pokušavajući da ostavim neki trag po kojem će me neko namirisati. Džaba. Ovaj put drvo nije bilo drvo. I, umjesto u dubokoj šumi, nađoh se u dalekoj pustinji, na leđima kamile koja je, poput mene, umorna od šatrologije i lavora. Kako nikom nije do jahanja, sjahasmo jedno s drugog. Obližnje piramide nude zaklon, ali ne i objašnjenje. Nil nudi čamce, ali i krokodile. Razapet između starosti i mladosti, čekam pravdu u bilo kojem obliku. Gledam u slike s derneka 1986. godine i ne mogu vjerovati u boje pletenog džempera koji sam tada nosio, koji mi je mama isplela u najboljoj namjeri.

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!