Ne postoje nezavisni mediji i analitičari, to je samo zvučna floskula

Nikada tisak ili štampa ili uzorito pisanje za medije neće izumrijeti. Kao što nije ni pozorište izumrlo, a film je sve prodorniji. Kao što ni radio nije izumro, a TV bivala sve snažnija. Novi mediji samo su nova korisna tehnika za napisano, za vidljivo, za fotografirano, za dogođeno. A tehnika ne misli. Ona samo služi, ako neko misli da će tehnika sama od sebe riješiti ijedan svjetski i ljudski problem, mora se razočarati, neće učiniti to.

Fahira Fejzić-Čengić redovna je profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, na odsjecima za komunikologiju i žurnalistiku. Predaje Teoriju informacija, Printano novinarstvo, Istraživačko novinarstvo, Medijsku kulturu te Medije i međunarodnu politiku. Rođena je u Visokom, gdje je završila osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, dok je diplomirala, magistrirala i doktorirala na Fakultetu političkih nauka.

Tema magistarske radnje bila je Etički diskurs globalnih informacija, a tema doktorske disertacije Medijska kultura u Bosni i Hercegovini između tradicije i globalizacije. Objavila je deset knjiga: Medijska globalizacija svijeta (2004), Uvod u teoriju informacija (2008 – univerzitetski udžbenik), Medijska kultura u Bosni i Hercegovini (2009), Putopisi – U susret znakovlju vremena i prostora (2011), Prilozi za istraživanje sociokulturnog položaja žene u Bosni i Hercegovini – Izabrana bibliografija 1900-2010 ( 2011), Riječ je temelj društvenog života (2012), Stvarnost i mediji (2014. i 2. izdanje 2016), Balkanski putopisi (2015), Nelagode s medijima (2016), a izlazak njene zadnje knjige Kao ribe u vodi – Ka filozofiji medija ili kako opstati s medijima (2018) bio je povod za intervju u Stavu. Također je objavila veliki broj znanstvenih eseja, istraživanja, radova iz oblasti komunikologije, mediologije, kulturalnih studija i religijskih tema, prikaza, recenzija, uvodnika, kolumni, intervjua te učestvovala na brojnim domaćim i međunarodnim konferencijama i skupovima.

STAV: Šta bi podrazumijevao naslov Vaše nove knjige Kao ribe u vodi?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Jednu teorijsku i praktičnu poduku koju je još rani teoretičar McLuhan najavljivao kao osjećanje medija na spontan način kako je spontana voda ribama u njoj. Ribe postaju svjesne vode tek kad ih izbacite na suho, kao i medijski konzumenti, postaju ih svjesni tek kad se od njih odmaknu. Ali mnogo važnije – podsjeća na mogućnost da se u današnjici, pri pretjeranoj medijskoj sveprisutnosti, treba umjeti adaptirati i iznalaziti nemedijske kiseoničke oaze. Da u morskoj vodi nema zraka i slatke pitke vode, život životinja bio bi nemoguć. Tako je i s ljudima modernog doba zbog pretjerane uloge medija u našim životima kao posrednika međuljudske komunikacije, zbog izražene dromološke dimenzije življenja, zbog zasljepljujuće forme ekrana svih vrsta oko nas (na autoputu, na iPhoneu, na kompjuteru, na TV-u, na kasi marketa, na medicinskim aparatima, na aerodromima…), potrebni su nam nemedijski kiseonički baloni normalnog života, neumreženog života, slobode koja je negdje u kutu zgnječena, ugao slobode izvan umreženog kao društva kontrole, gdje mi ljudi postajemo objekti, a mediji subjekti. Uloge su se, po svoj prilici, izokrenule.

STAV: Tražite odgovor na pitanje “kako opstati u medijima”. Ako se obraćate medijskim konzumentima, šta preporučujete kao odgovor na ovo pitanje?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Medijska mjera. Kao u antičkim Delfima, imajte mjeru u svemu. Ili, imajte poneki put smisla za subverziju, za bijeg u slobodu, mimo i izvan medijskih klopki… Moralo bi se češće biti uman i propitivati polje medijske posredovanosti. Vratiti se natrag, nakon što ih se iskustveno prošlo, njima ovladalo, te iz njih izaći. No, to nije nimalo lahak zadatak. Mladim generacijama i onima koji tek dolaze, to je već preteško. Za to je potrebno vrijeme, subjekt, emotivna samokontrola i kontinuirana moralna uputa i vrlina. Mnogo više treba učiti, raditi, čitati dobre recenzirane knjige, iskustveno provjeravati kako se može bolje živjeti u aritmičnom društvenom okruženju. Vraćati se svom ljudskom iskonu, prirodnosti, ljepoti, etici, estetici Postojanja. Poput riba u vodi.

STAV: Možemo li se uopće isključiti iz medijskih aparata, odnosno možemo li uopće u današnje vrijeme provesti neku vrstu medijske dijete?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Čovjek je najprije napravio mašinu, a onda ona pravi njega. Tony Schwartz kaže kako nas Bog nikad ne ostavlja same, ali i da nas drugi, novi “bog” također ne ostavlja same; stalno su s nama ili smo mi stalno s njima – misleći na medije.

Neophodna je ta, kako rekoste, dijeta. Medij je ovdje široko shvaćen kao sveprisutna mreža, umreženost, konekcija, posredovanost, dakle, zalutalost u vještačke zone, posve otuđujuće i zamorne… Teško je to adolescentima, mladima, pa i ovisnicima koji dokolicu ispunjavaju masovnim medijskim sadržajima i stalno su on line. Na mreži. Mlade pasivne generacije, učmale i selfistički istrenirane, sa životnim motom – ažuriram, dakle jesam, prava je mudrost i umijeće odgoja preusmjeriti kako bi ogromne energije koje zaludo otiču kroz vještački prostor (virtualni prostor) skrenule na rad, trud, vrlinu. Naše doba potvrdilo je ranu skepsu iz 70-tih godina kako knjiga zadovoljava lične ukuse, a TV i internet masovne nagone, i dok je knjiga predviđena za one koji misle o životu, TV i internet su izmišljeni za one koji se čude ovima što misle… (Šušnjić).

Nove tehnologije više su pitanje nego odgovor. Informacijske tehnologije preko naših podataka s društvenih mreža tvore svoj kapital: tako što proizvode od nas tržišne predmete, biotehniku (izmišljaju nove vrste radi profita), i usavršavaju nanotehniku kao vrstu nadzora. Svega 10% ljudi danas drži 90% bogatstva. Na Zemlji je oko milijardu zaposlenih, od tog, svaki 3. na Zapadu, a svaki 21. na Istoku. Tehnologija u službi kapitala služi za preuzimanje resursa, prirode, potencijaliteta života. Ista ova UN-ova statistika veli da je u ovom času u svijetu 6 milijardi mobitela i 4,5 milijarde zahoda. Treba li ovo komentirati?

STAV: Kao dugogodišnji univerzitetski profesor iz oblasti komunikologije koja obrazuje nove generacije novinara u našoj zemlji, šta preporučujete mladim novinarima. Kako da oni opstanu u medijima?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Da uđu u medije, svladaju ih i onda izađu po slobodnoj volji. Vrate se jeziku, životu, prirodi, moru, suncu, biljkama, stijenama, originalima života, ne da su sljubljeni s bezbrojnim vještačkim kopijama oko sebe, što može biti faktički rezultat neodmjerene zagušenosti medijskim produktima.

Sav svijet života tih mladih generacija, od rata do danas, to je proletjelo kao frekvenca, kao kadar, kao hip, otkad nismo imali ni jedan kompjuter, dokad ih sad vježbamo da se od njih bar na tren distanciraju. Planetarna tehnika ono je što predviđa apokalipsu moderniteta. Sav je svijet života tehnologiziran, i to postaje nulta tačka negativne eshatologije. Ništa ne postoji što nije tehnika. I to je nulta tačka apokalipse. (U Bihaću ni seksualnost nije tehnički nezabilježena, da malo ovo karikiram.) Ali, u svijetu originala, empirije, ljepote, oko nas sve je suprotno. Sve postoji baš zato što nije tehnika i što je prirodno, što je djelo Živog i što kosmosom i dalje djeluju jedinstveni prirodni zakoni: smjenjuju se dan i noć, kruže planete i kosmička tijela, smjenjuju se godišnja doba, sušne i kišne faze, bilje raste i suši se, životinje idu ka jugu i natrag, mrijeste se i razmnožavaju…

STAV: Zašto se u BiH neprestano ističu pojmovi nezavisni mediji i nezavisni analitičari? Ko se kome dokazuje i zašto?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Zato što i inače ne postoje nezavisni mediji, a to je upotrebljiva i zvučna floskula. Ne samo kod nas nego i u svijetu. Pa zavisni su i od novca, i od vlasnika, i od politika oko sebe, i od samih urednika i novinara. Postoje mainstream mediji i alternativni mediji, to je principijelna podjela. Postoje zagovornici javnog interesa i zagovornici privatnog interesa (kapitala). Termin nezavisni analitičari su analitičari sami sebi nadjenuli. Gdje se stječe diploma ili certifikat za takvu profesiju? Nigdje, naravno. Imaju miljenici i raja bliska jednim redakcijama i drugim redakcijama. Jednim stavovima i drugim stavovima. Veoma često nemajući dovoljno ni kompetencije ni vjerodostojnosti da govore o tome o čemu govore ili su pitani. Ljudi u pravilu vole biti viđeni u mediju. To im donosi trenutnu slavu, popularnost, mjesto u društvu, to jača sujetu, godi uhu, razvlači usne u osmijeh…

I to je ono što pojačava one niske strasti i gnjev koji vlada prosječnim bh. javnim mnijenjem. Ovih dana čitam Senekinu raspravu o gnjevu, gdje kaže: “Gnjev je najružnija i najpomamnija strast. U drugim strastima ima ponešto i od mirnog i od blagog, ali gnjev je sav od podbadanja i razdraženosti i sav je u silovitosti bola mahnitajući u želji za oružjem, krvlju, kaznama pa u žudnji za osvetom za sobom povlači i osvetnika.” Nema gnjeva kod životinja, ali iako je gnjev neprijatelj razuma, javlja se samo kod onoga koji ima razum. Gnjev je uzajamno upropaštavanje i Bosna ovog časa kipti u gnjevu koji se preljeva sa svih medijskih strana.

STAV: Čini se da više nego drugdje u BiH, uz neminovno postojanje medijskog senzacionalizma i tzv. trovačkog fast food novinarstva, postoji i vrlo isprepletena mreža raznorodnih političkih manipulacija u medijima. Ko su glavni proizvođači širenja tzv. crnih slika u medijima i slažete li se da količina manipulacije po opsegu nadilazi svaku dopuštenu mjeru u demokratskim društvima?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Mediji danas u bh. prostoru natprosječno nude kič, šund, senzaciju, površnost, neznanje i spomenuti gnjev. Nezdravo je to dakako. I treba li to uopće naglasiti – posve neprofesionalno. Što gore, tim bolje jedna je izvrnuta contre veritae koja je prepoznata u literaturi i medijskim studijama. Šta može suhoparna istina spram nakinđurene i atraktivne laži – pitaju su znalci. Manipulacija je dio ovog posla, i u sferi novinarstva i u sferi PR-a, s ciljem profita. Nažalost. Kako veli autor Georgijevič, na medijskoj vatri kao da smo slično žabama uronjeni u vodu u kojoj se guštamo i ona se polahko pod nama zagrijava, kako je zagrijavanje postepeno, skoro da ne osjetimo kako će nastupiti nesnošljiv trenutak.

Naša se i globalna i lokalna posuda s vodom u kojoj plivamo zagrijava plamenom koji ne vidimo i ne želimo vidjeti. Mnogo je lakše onim žabama koje naglo ubace u ključalu vodu, one istog trena reagiraju i pokušavaju iskočiti vani makar bile i ranjene, makar bile ozlijeđene ili na izmaku životnih snaga. Kako nas savremene još ne bacaju izravno u ključalu vodu, još ne shvatamo naša stanja. Barem ne na mjestima na kojima se prečesto ažurira i ne misli. Gdje se ne misli, tu se zabavlja i gleda u ekran, i tako se društva i društvene grupe pretvaraju u pasivna društva, a pojedinci ili ljudi postaju plitki. Njima se lakše manipulira u bilo kom pogledu.

STAV: Bili ste svjedok kreiranja mnogih medija uoči i nakon rata u BiH. Za mnoge ste i sami pisali. Kada je krenulo ukrivo i koliko je tome doprinio strani faktor, koji je pod egidom demokratizacije medija u BiH, čini se, dodatno antagonizirao bosanskohercegovačko društvo?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Onda kad je prva psovka, kleveta i objeda prošla nekažnjeno, na bilo koji način, krenula je ta teška staza pada profesionalizma kod nas. Danas je to kao spuštanje strmoglavice niz liticu i kraj se ne nazire. Sve je moguće pronaći na medijskom prostoru. Šta još niste čuli ili niste vidjeli? Skoro nema takvo što. Zvanični podaci kazuju da je u bh. medije uloženo više novaca u ovih 20-tak godina nego u sve zemlje bivše države zajedno. Vjerujem da ovaj podatak o 87 miliona eura u BiH, u odnosu, npr., na Srbiju 44,9 ili Hrvatsku 36,6 miliona eura, nije slučajan.

I vjerujem da je ciljano bh. novinarska i medijska sredina trebala biti posve zanovljena i konstruirana tako da podnese sve moguće društvene mijene – i tako je bilo. Mnogi su mediji nastajali, mnogi nestajali, za pet miliona stanovnika BiH ima uvijek između 200 i 350 raznih medija, što bi opslužilo zemlje sa šezdeset miliona stanovnika.

STAV: Što Vi mislite o neprestanoj proizvodnji etiketa u bh. medijima, jer vidljivo se sve i svašta označava fašizmom, radikalizmom, nacionalizmom, šovinizmom…?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Pretjerivanje kao i u mnogo čemu drugom. U nedostatku općih vrijednosti svijeta, ozbiljnog istraživanja problema u društvu, bez dobrih i temeljitih strategija i ciljeva, ovo je društvo u klinču dnevnog valjanja po blatu i etiketiranja. Ko se ne bavi bitnim stvarima, šta će nego se baviti nebitnim? O tome se radi, ko ne čita, ko ne uči svaki dan, ko nije marljiv i trudu posvećen, mora spletke praviti.

STAV: Kako vidite ulogu i učinke javnog servisa u BiH, a kako ulogu i učinke komercijalnih medija?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Važni, prevažni za ovakva društva, složena i neukalufljena. EU ima norme o javnoj TV, vrlo prikladne i uravnotežene. TV za svakoga, sa svim vrstama programa, različitim sadržajima, s puno edukacije, etike, estetike, humora, domaće muzike, domaće drame, domaće muzike, zaštićene kulturne baštine. Ima li toga na našim javnim emiterima? Ko je rukovodio tim medijima? Kako? Koliko? Zašto? Mnogo pitanja jedna je ideja – neka se ništa ne talasa, sve će to narod pozlatiti. Kada? Kad mu se dogodi priželjkivana demontaža. Komercijalni mediji, pak, stalno održavaju svoj parcijalni i dakako sebični interes, povlađuju spominjanom šundu, kiču i medijskom spektaklu.

STAV: Koliko su regionalni medijski servisi doprinijeli medijskoj sceni u BiH?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Oni su je demokratizirali, proširili, uključili u neke svjetske i globalne tokove, ali i donijeli diskurs koji bitno ne pomaže, dapače, često razvodnjava. Koncept kiša pada, trava raste, gora zeleni ne vrijedi puno. Tako su koju godinu prije agresije u lijevom sedmičniku Naši dani pisali o svemu, u 1.700 analiziranih tekstova jedna je naša magistrantica otkrila, a rođena je iza tih tekstova, da su autori sve znali o Slobi i Miri, o Pavlu i Savlu, o ovom i onom, ali nisu samo znali da će se strahota rata strovaliti u Sarajevo i u Bosnu. Pa, dakle, kao da nisu ni pisali. Kako je to moguće? Eh, to je pravo pitanje jalovosti ove naše profesije i na tzv. regionalnim ili globalnim medijima situiranim ovdje u Sarajevu.

STAV: Po Vašem mišljenju, je li tisak na umoru i koliko se pouzdajete u alate novih medija?

FEJZIĆ-ČENGIĆ: Nikada tisak ili štampa ili uzorito pisanje za medije neće izumrijeti. Kao što nije ni pozorište izumrlo, a film je sve prodorniji. Kao što ni radio nije izumro, a TV bivala sve snažnija. Novi mediji samo su nova korisna tehnika za napisano, za vidljivo, za fotografirano, za dogođeno. A tehnika ne misli. Ona samo služi, ako neko misli da će tehnika sama od sebe riješiti ijedan svjetski i ljudski problem, mora se razočarati, neće učiniti to. Ona je objekt, a mi ljudi smo subjekt, i ne treba te dvije uloge brkati. To je možda jedan od ciljeva svjetskih korporativnih moćnika u oblasti medija, da nas zakoče u razvoju mišljenja i da postanemo mi ljudi objekti, a njihovi skupi dopadljivi proizvodi subjekti.

Suosnivači “Googlea” Larry Page i Sergey Brin te direktor Eric Schmidt imaju šest luksuznih aviona: putničke avione Boeing 757 i 767, tri mlažnjaka dugog leta Gulfstream 5 i lagahni mlazni lovac Dassual Alpha, koji može ispaljivati impresivan niz raketa, projektila, bombi. NASA će im subvencionirati jeftino gorivo za “Google”. Zašto bi medijske institucije željele biti borbene? Zasigurno ne iz pacifizma. Nije lahko povezivati u sistem sve što vidimo jer uistinu nije lahko znati misliti.

PROČITAJTE I...

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!