NE POSTOJE NERJEŠIVI PROBLEMI, NEGO SAMO NESPOSOBNI LJUDI

Haris Sejdić (40), magistar ekonomije, publicista, sportski radnik i izvršni direktor u firmi “Koteks”, jedan je od mlađih stanovnika Tešnja koji svojim radom i svestranošću pozitivno promovira i utječe na prosperitet ove općine. Njegov je roman vremeplov u kojem čitalac putuje u muku svakodnevice davne prošlosti, u kojoj se čovjek, snagom vjere u pravdu, dobrotu i istinu, uzdiže iz svoje ponižavajuće pozicije, pa i u “teškim i ružnim vremenima” gradi bosansku kuću na četiri vode

Razgovarala: Naida MUJKIĆ

Svaki kraj u Bosni i Hercegovini ima nešto po čemu je specifičan, a ono što ga čini takvim jeste njegova tradicija. Nešto se od te tradicije pamti, prenosi se s generacije na generaciju, kroz pjesmu ili priču, ali se svako malo nešto od nje i zabilježi. U tom smislu, jedan od historijski najzanimljivijih prostora u Bosni jeste Tešanj, koji je i danas vrlo atraktivan predmet historijskih, društvenih, političkih i književnih interesiranja. Tragovi o životu na ovom prostoru sežu do kamenog doba, ali se pod današnjim imenom Tešanj prvi put spominje 1461. godine. Prije toga se ovaj grad, koji je bio jedan od pet kraljevskih gradova u Bosni, najvjerovatnije zvao Desnik. Danas je općina Tešanj jedna od najrazvijenijih, kao i najgušće naseljenih općina u Bosni i Hercegovini, iako zauzima malu geografsku površinu. U ovoj općini naročito su razvijene autoindustrija, proizvodnja hrane, tekstila i kože, prerada drveta i hemijska industrija.

Haris Sejdić (40), magistar ekonomije, publicista, sportski radnik i izvršni direktor u firmi “Koteks”, jedan je od mlađih stanovnika Tešnja koji svojim radom i svestranošću pozitivno promovira i utječe na prosperitet ove općine. Njegova knjiga, sada već druga, Hadži Osman nastala je u susretu Orijenta i Okcidenta, fokusirajući se na ličnu dramsku ispovijest kao veoma važnu kulturalno-ideološku podlogu romana. Hadži Osman je roman koji je, prije svega, moguće posmatrati kao traganje za bivšim vremenima, gdje nam se u slojevima otkrivaju male historije razbacane po obroncima oko Tešnja, ali i na drugim dalekim prostorima uz koje je glavni lik romana sudbinski vezan.

Zato je već u prvom poglavlju romana jasan oslonac na kur'anske ajete i hadise poslanika Muhameda, a.s., u kojem priča o nepouzdanoj prošlosti postaje prihvatljivija. Hadži Osman, junak romana, u svojoj ispovijesti jeste poprište sukoba, kako s drugima, tako i sa sobom, da bi se na najbolji način odrazile slike društvenih praksi kao ideoloških konstrukcija, a koje se smjenjuju po stupnjevima ličnih iskušenja. Interesantan odnos stvarnosti i fikcije pokazuje nam u kakvom međusobnom odnosu, ali i valorizacijskom smislu, stoje jedna prema drugoj književne i životne činjenice. Roman se tako uspostavlja kao literarni vremeplov u kojem čitalac putuje u muku svakodnevice davne prošlosti, u kojoj se čovjek, snagom vjere u pravdu, dobrotu i istinu, uzdiže iz svoje ponižavajuće pozicije, pa i u “teškim i ružnim vremenima” gradi bosansku kuću na četiri vode. Upravo je ovaj roman, koji je sredinom ljeta objavljen u Sarajevu u izdanju Udruženja “Futur art”, bio povod za naš razgovor sa Sejdićem.

STAV: Kožarski DNK može biti sintagma koja bi Vas možda mogla opisati. Je li sirova koža dio Vašeg djetinjstva?

SEJDIĆ: Moj je otac radio u preduzeću koje se bavilo sirovom kožom, a prije toga je radio u preduzeću koje je izrađivalo proizvode od kože, konfekciju i galanteriju, da bi nakon rata registrirao vlastito preduzeće u kojem se, između ostalog, radi i sa sirovom kožom, ali i s proizvodnjom gotovih proizvoda.

STAV: Šta je najveća prednost Vaše firme u odnosu na druge koje se bave otkupom i preradom kože?

SEJDIĆ: Ako možemo govoriti o prednostima, onda je to svakako činjenica da je preduzeće “Koteks” Tešanj izraslo u respektabilnu firmu koja se, pored sirove kože, proizvodnje kožne konfekcije i galanterije, bavi i izradom opreme za policiju, vojsku i druge specijalne službe. Naprimjer, proizvodimo i balističku opremu (ploče, štitove, kacige, prsluke itd.), a, osim toga, bavimo se i transportom. Tako imamo portfolio proizvoda i usluga koje na izvjestan način daju sigurnost u poslovanju i daljem rastu i razvoju.

STAV: Zašto bi neko želio imati jedan proizvod iz “Koteksa”?

SEJDIĆ: Danas je “Koteksov” proizvod širi pojam nego što je to bio prije pet ili deset godina. Ponosni smo što našu opremu nosi policija, vojska, zaštitari, civilna zaštita i slično, i to ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Češkoj, Poljskoj, Njemačkoj, Italiji i drugim zemljama.

STAV: Budući da ste čovjek koji razumije oboje, industriju prerade kože, ali i proizvodnju, možete li nam objasniti politiku utvrđivanja cijena proizvoda od kože? Naprimjer, šta utječe na to da kožna jakna košta 500 KM?

SEJDIĆ: Cijena na tržištu zavisi od raznih uvjeta. Naprimjer, to može biti mjesto na kojem se proizvod prodaje, zatim, da li se prodaje na početku sezone ili na kraju. Sve to utječe na cijenu. Vjerovatno ćete nešto platiti skuplje u Sarajevu na Ferhadiji negoli u Tešnju.

STAV: Nedavno je objavljen Vaš prvi roman. Kako je došlo do toga s obzirom na Vaše zanimanje i posao kojim se bavite?

SEJDIĆ: Roman Hadži Osman jeste roman o mom djedu Osmanu, koji je rođen 1900. godine i koji je živio životom bosanskog zemljoradnika, čovjeka iz naroda i sa sela. Roman sam počeo pisati 2014. godine, a do toga je došlo potpuno spontano. Na papir sam stavio svega nekoliko događaja koji su se zbili poslije Drugog svjetskog rata i, eto, tako sam počeo pisati. Istovremeno sam krenuo u istraživanje, iščitavanje različite literature, razgovore s ljudima o prošlosti i o onome što su znali o svojim djedovima, pradjedovima itd. Jedna od misli vodilja bila mi je i ta da se svako od nas bar jednom u životu našao u situaciji za koju je smatrao da je bezizlazna – da za nju ne postoji rješenje, a s čime je upravo suočen glavni lik romana koji je, uz Božiju pomoć, nalazio rješenja. Dakle, želim da kažem da ne postoje nerješivi problemi, već samo nesposobni ljudi. Ovo je moja druga knjiga. Prva je izašla 2014. godine i nosi naziv Zašto da šutim. To je zbirka priča, skica i kolumni u kojima pišem uglavnom o aktualnim temama i pojavama.

STAV: Glavni akter Vašeg romana jeste hadži Osman, Vaš djed, po kojem roman nosi i naziv. Koliko ste Vi u njegovom liku prepoznali sebe? Ili ugradili sebe?

SEJDIĆ: Dok sam pisao roman o hadži Osmanu, vodio sam se isključivo i jedino onim što sam lično znao o njemu, što su mi prenijeli njegovi sinovi, tj. moj otac i moja dvojica amidža, ali i ljudi koji su ga poznavali. S druge strane, vodio sam računa o tačnosti svih lokacija, toponima, ali i imena koja se pojavljuju, a kojih je zaista mnogo, jer sve su to ljudi koji su postojali i postoje u stvarnosti. Čini mi se da sam uspio u nakani da ne ugradim sebe, bar ne u nekoj očitoj mjeri. Pokušao sam da se ne poistovjetim s glavnim likom u romanu, nastojeći da ga ne opišem niti kao sveca niti kao evliju, nego kao jednog prosječnog Bošnjaka koji je živio u turbulentnim vremenima prošlog stoljeća.

STAV: Ranije ste kazali da ste roman pisali tri godine, obilazili mjesta radnje, utemeljili ga u historijskim faktima i dokumentima, pa da pokušate odgovoriti: koliko je ipak roman proizvod fikcije? Koliko su dokumenti odredili tok Vašeg romana, a koliko Vaš dar da opažate svijet oko sebe?

SEJDIĆ: Roman je proizvod fikcije u dijaloškom smislu ili u monolozima likova unutar njega, no ipak sam se trudio da vodim računa o povijesnom smjeru događaja. Prema tome, ako u vidu imamo činjenicu kako je glavni junak romana hadži Osman zaista bio zarobljenik u Poljskoj na početku Drugog svjetskog rata, meni kao autoru ostalo je da pokušam čitaocima opisati zarobljeništvo, uvesti dijaloge i sl.

STAV: Ovo je izuzetno obiman roman. No, jeste li uistinu uspjeli u njega sažeti istraživanje i podatke do kojih ste dolazili? Je li na pomolu možda još jedan roman?

SEJDIĆ: Roman je obiman budući da se radnja proteže od 1900. godine pa sve do augusta 1992. godine, koliko je živio rahmetli Osman. No, jesam li uspio sve ili nisam, ne mogu reći, ali sam pokušao opisati sve što je na različite načine doticalo život mog djeda. O daljim romanima ćemo još vidjeti, pomalo istražujem, pa moguće da bude i od toga nešto.

STAV: Jedno od važnih obilježja Vašeg romana jeste ukazivanje na tradiciju jezika (ne samo na onu nacionalnu). Koliko je zahvalno to nastojanje, a s obzirom na ono što nazivamo tranzicijskom preobrazbom s kojom je naša zemlja danas suočena?

SEJDIĆ: Jedan od zadataka koji sam sebi postavio prilikom pisanja ovog romana jeste da roman bude pisan jezikom koji se govorio u to vrijeme, jezikom zasićenim turcizmima, arhaičnim izrazima i lokalizmima, kako bi čitalac što bolje, kako sadržajno, tako i sintaksički, shvatio roman, odnosno vrijeme daleke prošlosti, a što je moguće postići, između ostalog, i upotrebom autentičnog jezika tog vremena.

STAV: Gdje smo mi danas u odnosu na ranije generacije?

SEJDIĆ: Danas svakako imamo veće mogućnosti, veće šanse i prilike za bolji život, ali i bolju Bosnu, no, ipak su prethodne generacije, čini se, bile mnogo rahatnije nego što smo to mi sada. Naši djedovi i nene nisu bili opterećeni mnogim stvarima kojima mi u modernom društvu ipak jesmo i koje u bitnome obilježavaju kvalitet našeg života. Starije generacije nisu bile izložene medijskom utjecaju i enormnoj količini informacija koje su nama svakodnevica, ali su praktično bespotrebne. U tome je ta bazna razlika.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!