Ne pita retor kad pita

Pojavile su se puške, pištolji i noževi. I lingvisti posebne vrste. Pročitali su u njegovom imenu ono što je bilo očigledno i otpustili ga iz službe. To je bio početak olovnih dana i noći za sve koji su imali slična imena. On se nekako snašao. Brinula se za to njegova daleka stranka iako se ne zna kad je u nju ušao

Neke se stvari ponavljaju u antologiji karaktera. Promjenljivost, naprimjer. I prilagodljivost. Ono što se čini temeljno različitim u određenim situacijama pokazuje se više nego sličnim. Gotovo identičnim. Kao neka vrsta preobražaja kojeg dotad nismo bili svjesni.

Zapisao sam te retke sjećajući se jednog susreta.

Kad povučeš crtu, odmah ga vidiš. Kao u onom poznatom crtanom filmu. Sve je izvan crte sumnjivo.

Niko nije mogao pronaći čovjeku grešku kao on. Zato je bio omiljenik i pouzdanik svake službe koja se time bavila. Tako se i uspinjao u svom životu.

Za mnoge je, među koje i sam spadam, bio samo ime. A ime je dobijalo svoje značenje u vezi s nekim događajem. Kao pečat na dnu službenog papira.

Onda se najednom sve promijenilo.

Pojavile su se puške, pištolji i noževi. I lingvisti posebne vrste. Pročitali su u njegovom imenu ono što je bilo očigledno i otpustili ga iz službe. To je bio početak olovnih dana i noći za sve koji su imali slična imena.

On se nekako snašao. Brinula se za to njegova daleka stranka iako se ne zna kad je u nju ušao. Unatoč svemu što se događalo, bio je to početak vrlo uspješne karijere.

Čekao sam jedanput, u prostorijama hiperborejske ambasade, s popriličnim brojem ljudi, odobrenje za put.

Najedanput je službenica prozvala jedno ime. Poznato ime. Vidio sam čovjeka kako prilazi šalteru. Uzeo je nekoliko putnih isprava, potpisao i sad ih je držao u ruci kao mala sabrana djela. Očigledno vođa puta. Okrenuo se: onizak i vrlo dobro raspoložen.

Ustao sam bez razmišljanja i prišao mu.

Predstavim se i zapitam kamo putuju i kad.

– Čuo sam za vas – kaže on nekako čudno nasmiješen.

– I ja za vas.

Toliko mi je slika prošlo kroz glavu vezano uza nj iako ga nikad prije nisam vidio. Vidim starog rođaka, ponovo u logoru (uvijek je govorio svoje mišljenje i zato bio zapisan u svim knjigama osumnjičenika) i sve ostale koji su bili pohapšeni nakon što je čovjek koji stoji preda mnom, kad je izišao iz grada-logora, dao intervju u kojem se pohvalio svojom agilnošću i vezama sa snagama bosanskog otpora. Umjesto optužnice, prilikom hapšenja, njegovim saradnicima bila je uručena fotokopija njegova hvalisavog intervjua. Tako su uhvaćeni stari ljudi kao tajni agenti, od kojih je jedan imao preko osamdeset godina. Znam to vrlo dobro jer mi je rođak. Zatvori i logori bili su izmišljeni za nj. Zatvaran je u svakoj državi koja se na ovom prostoru imenovala državom.

A njihov denuncijant bio je nagrađen. Njegova hrabrost i beskompromisnost (po vlastitom priznanju) nije mogla proći nezapaženo.

Nasmiješen, kazao mi je gdje idu.

Nisu putovali u grad u koji sam ja išao, čak ni u istu zemlju, tako da je mogućnost zajedničkog putovanja otpala. Gledat ćemo auroru borealis s različitih mjesta. Sjeverna zora nam neće donijeti drugačiji dan.

Objavio je čak i knjigu.

Ne bih to znao da nije sam kazao.

– Iako imam poslova preko glave, objavio sam i knjigu o onom što nam se događalo. A vi, s vašim talentom, zar niste mogli nešto napisati o tome što nam se događalo?

Smiješak je svjedočio kako je sve ostalo zaboravljeno. Kako smo živjeli i šta smo doživjeli. Taj je život, vjerovatno, i u toj knjizi koju je napisao nešto poput zaboravljenog teksta.

Pišem li? Ni o čemu drugom u posljednje vrijeme ne pišem, pomislih. Zar ne zna za Prognani grad, Bosanski palimpsest, Knjigu mrtvog pjesnika, Sličan čovjek, Filmofil… Šta uopće o meni zna? Možda samo ono što je čuo od nekih ljudi do kojih mu je stalo. A oni su ipak čitali. Jer, očigledno je, ništa od onog o čemu sam pisao – on nije pročitao.

“Tukli su starca, krvavo su ga tukli”, htjedoh mu reći, ali vidjeh na njegovom licu da neće razumjeti.

Ništa nisam odgovorio na njegovu primjedbu.

Izišao je pobjedonosno, s putnim ispravama svojih pratilaca, zadovoljan što je obratio pažnju i na mene, čovjeka kojeg nije mogao u potpunosti zanemariti.

I to je bio kraj iznenadnog susreta.

Ostalo je samo retoričko pitanje u zraku. Ono po čemu je ta stara vještina postala poznata u najširem krugu. Ko se sjeća ostalog? (inventio, dispositio, elocutio, memoria i actio). Samo oni koji su učili i polagali tu disciplinu kod svojih strogih profesora.

Postoje i prirodni govornici.

Neki od njih ponašaju se kao da riječi nisu važne, nego upornost i nametljivost stava, odnosno nevidljive/vidljive moći.

Mahinalno sam pošao da sjednem, ali moje mjesto bilo je zauzeto. Okrenuh se i vidjeh da s druge strane ima nekoliko slobodnih mjesta. Pokraj jednog poznato lice iz starog kraja.

– Poznaješ ga? – zapitah ga prilazeći, jer je očito sve vidio i čuo.

Klimnuo je potvrdno glavom i dodao:

– Nije više ambasador. Sad mu je još bolje. Neki je univerzalni savjetnik za čitav sjever. Možda mu je dosadilo i preselit će se na jug. Policija je uvijek bila sklona putovanjima.

Koliko je stvari kazao u tako malo riječi.

Daleko je aurora australis jednako kao i aurora borealis. Mi koji smo između pokušavamo prepoznati svoja lica u običnoj našoj svakodnevnoj svjetlosti. Lica onih koji sve znaju nikad nećemo moći prepoznati. Daleko su od nas.

PROČITAJTE I...

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!