Ne možeš se vazda vaditi na šejtana

Fascinantno mi je da nijednom stanovniku Sarajeva koji je u tih pola sata prošao pored Alipašine džamije nije palo napamet da je auto u kvaru, već je prva pomisao kako se neki bahati dečko parkirao na trotoar i čeka nekog. Ili smo narod u kolektivnom dubokom PTSP-u, ili smo genetski bezobrazni uz dodatak svega što nose prostor i vrijeme u kojima živimo. Jer ramazan je, šejtan je zavezan, nema njegovih šaptaja, pa je svaki postupak iz naše nutrine, nema vađenja na onog prokletog

Jedan od najpoznatijih skečeva u nekadašnjoj Jugoslaviji Đurine kućne čarolije počinjao je frazom “sigurno vam se dogodilo…” i nastavljao nekom nebulozom koju bi Đuro dočarao na sebi svojstven način. Nebuloza je postajala stvarna. Ova fraza mi je nedavno pala napamet, i to u jednoj posebnoj situaciji. Sigurno vam se dogodilo da vam se pokvari auto. Malo je manje sigurno da vam se pokvari kod Alipašine džamije, na mjestu gdje onaj čiko prodaje novine i aparat mjeri količinu štetnih materija u zraku. Još je manje sigurno bilo da se sve to dogodilo malo prije osam ujutro, u vrijeme najveće saobraćajne špice. I još pri svemu tome da auto jednostavno crkne i ne reagira na podražaje iz okoline. Nebuloza je postala stvarna.

Nakon laganog šoka i pokušaja da ga upalim, shvatio sam da ne ide. Ni mukajet. Orkestar sirena iza mene najavio je ugodnih pola sata koji će uslijediti. Upropastio sam im zeleni val, zaboga. Kasnit će na posao. Nakon bezuspješnog pokušaja da auto dijelom dignem na trotoar, prišao mi je onaj čiko kolporter, ostavio novine, predložio i pomogao da auto guramo nazad. Još jedan momak izašao je iz svog auta i pomogao u guranju. Uslijedio je naredni koncert orkestra automobilskih sirena, jer, zaboga, upropastili smo još jedan zeleni val.

Auto smo uspjeli izgurati na trotoar, dva točka gore, dva na kolovoz, da mogu proći i pješaci i auta. Na kant, ali proći. Nazvao šlep-službu, obavio ugodan razgovor, ostavio lokaciju i bio zamoljen da sačekam pola sata jer vozilo kreće s Ilidže. Treba se probiti kroz gužvu. Sačekat ću, bez problema.

I tad dolazimo do fraze iz drugog nadrealističkog skeča – “Švico draga, s kim ja posla imam?” Fascinantno mi je da nijednom stanovniku Sarajeva koji je u tih pola sata prošao pored Alipašine džamije nije palo napamet da je auto u kvaru, već je prva pomisao kako se neki bahati dečko parkirao na trotoar i čeka nekog. Ili smo narod u kolektivnom dubokom PTSP-u, ili smo genetski bezobrazni uz dodatak svega što nose prostor i vrijeme u kojima živimo. Jer ramazan je, šejtan je zavezan, nema njegovih šaptaja, pa je svaki postupak iz naše nutrine, nema vađenja na onog prokletog.

Nisam ni mogao pretpostaviti koliko je penzionera vani u osam ujutro. Vjerovatno slijede upute ljekara da ne izlaze po vrućini, mada i nije vruće u Sarajevu ovih dana. Svaki koji je prošao odmahnuo je rukom. U mislima rečenica: “Ovo se nije moglo desit za Titinog vakta.” Penzioneri bar komuniciraju u mislima, za razliku od ove hip-hop omladine u duksericama koja voli i opsovat i insana, i partiju, i državu. Posebno u osam ujutro ispred Alipašine džamije kad ne može proći pored auta jer je preširok od galofaka. Omladinac, ne auto. Najopasniji su ipak oni srednjih godina s kartonskim fasciklama pod pazuhom. Takvi su već spremni za svađu sa šalterskim službenikom, od općine, do kakve god uprave i banke, pa im ja dođoh kao zagrijavanje pred utakmicu. Ali svaki koji je koju prozborio dobio je od gospodina čike kolportera objašnjenje šta se desilo s autom.

Jedini koji je imao razloga da negoduje i reagira bio je mladić koji je očigledno nakon treninga iz teretane prolazio sa ženom koja je gurala dječija kolica. I on je sam autu prišao nabrijan i opijen sarajevskom jutarnjom havom, ali u tom trenutku došlo je vozilo šlep‑službe, a i ja mu ponudih da prenesemo kolica. Tad je shvatio o čemu je riječ i rekao: “Halali, brate, daj da ga poguramo gdje treba.” “Ne treba, evo šlepa.” Rukovali smo se.

Vozač šlep‑službe smijao se mojim komentarima i preživljenom šoku. “Prijatelju, ništa je to šta ja doživljavam, i mene hoće da biju, a vide šta radim i čime se bavim. Kao da je nekom od ćejfa da stane nasred ulice.”

Auto smo ostavili u servisu na Velešićima i put do Koševa vodio me pješke kroz tunel i preko mosta na Ciglanama. Spomen-ploča na mostu vratila me u decembar 1993. godine. Mlađi brat, koji je tog decembra imao jedanaest i po godina, gledao je kroz prozor izbjegličkog stana na Ciglanama ljude koji su prelazili most. Čuo sam udar granate i pogledao u brata koji je tupo gledao kroz prozor. Nakon što se dim razišao, ljudi koje je gledao kako prelaze most ležali su nepomično. Iako se uvijek očekivala ona druga, ubitačnija granata, ljudi su već trčali iz tunela da pruže pomoć. Instinkt, odgoj ili genetska dobrota u našem narodu? Kad je glava u torbi, i ne misliš na nju. Tek tako pomažeš. Nama su u ovom vremenu u torbi posao, općina, banka. I jezik na gotovo. Glave, srca i pomoći nigdje.

Zakasnio sam na posao dva sata. Kolege se smiju, kažu da sam pravi papak i siledžija, jer, ko je još vidio parkirat auto na trotoaru ispred Alipašine džamije. I još u osam ujutro. Sigurno vam se dogodilo da imate takve kolege. Posebno ako živite u Sarajevu i živjeli ste – i sad i onomad kada se pomagalo bez obzira na onu očekivanu, ubitačnu drugu.

Novine od tog dana kupujem samo kod kolportera, kod Alipašine džamije, na Marijin‑Dvoru, Ferhadiji, Titovoj, na dnu Bjelava ili kod Markana na Carevoj ćupriji. Ljudi rade, vedri, nasmijani, bez obzira na to jesu li vani kiša, snijeg ili sunce. Nema ih takvih ni u Švici. A valja im poslovat s nama živčanim i prezaposlenim Švicarcima. Ipak, nadam se da je u pitanju kolektivni PTSP, a ne genetski bezobrazluk.

Ono “halali, brate” bilo mi je dovoljno da anulira pola sata provedenih na trotoaru ispred Alipašine džamije. Iskreno, hladne glave.

PROČITAJTE I...

Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!