Nastavak terora nad Ujgurima: Sistematsko uništavanje muslimanskog identiteta

Iz sedmice u sedmicu na vidjelo izlaze navodi o tome kako u kineskoj regiji Xinjiang čak milion ljudi vlasti drže u logorima. Prema izjavama bivših zatvorenika koji su nakon puštanja na slobodu otišli u inostranstvo, zatočeni su jer su bili religiozni, upražnjavali su vjerske obrede ili čak zato što ne govore kineski. Neki od njih kažu da su mučeni. Većina onih koji su zatočeni jesu muslimanska manjina Ujguri

 

Povjerenica Ujedinjenih naroda za ljudska prava Michelle Bachelet pozvala je Kinu da dopusti nadzor nakon “duboko uznemirujućih” optužbi o velikim logorima za preodgoj u kojima su zatvoreni Ujguri u pokrajini Xinjiang. Njezin zahtjev za pristupom došao je nakon što je Human Rights Watch objavio da većinski muslimanska manjina Ujguri u Xinjiangu trpi samovoljna pritvaranja, svakodnevne restrikcije vjerskih obreda i “prisilnu političku indoktrinaciju” u masovnoj represiji.

Panel UN-a za ljudska prava objavio je prošli mjesec da je primio vjerodostojna izvješća da se do milion Ujgura možda drži u ilegalnom pritvoru u zapadnoj kineskoj pokrajini te je pozvao na njihovo oslobađanje. Kina je odbila optužbe o logorima i optužila “vanjske faktore” da su izazvali previranja u toj nemirnoj pokrajini. Bachelet, bivša čileanska predsjednica koja je prošle sedmice održala svoj prvi govor pred UN-ovim Vijećem za ljudska prava, rekla je da je panel na vidjelo iznio “duboko uznemirujuće optužbe o samovoljnom pritvaranju mnogobrojnih Ujgura i drugih muslimanskih zajednica, u tzv. logorima za preobuku širom Xinjianga”. Primljena su izvješća o “kršenjima ljudskih prava u drugim pokrajinama”, kazala je. Bachelet je pozvala Vladu Kine da dopusti pristup njezinom osoblju širom Kine, kazavši da očekuje skorašnji početak pregovora.

Iz sedmice u sedmicu na vidjelo izlaze navodi o tome kako u kineskoj regiji Xinjiang čak milion ljudi vlasti drže u logorima u kojima su zatočenici primorani na “samokritiku”, pjevanje patriotskih pjesama i slogane kojima hvale Komunističku partiju. Prema izjavama bivših zatvorenika koji su nakon puštanja na slobodu otišli u inostranstvo, zatočeni su jer su bili religiozni, upražnjavali su vjerske obrede ili čak zato što ne govore kineski. Mnoge se zatvorenike zadržava u pritvoru na neodređeno vrijeme. Neki od njih kažu da su mučeni. Većina onih koji su zatočeni jesu muslimanska manjina Ujguri, koji čine manje od polovice 23 miliona stanovnika te regije. Među zatočenima ima mnogo i Kazahstanaca.

Kampovi su samo najzanimljiviji aspekt izvještaja kojeg je prije nekoliko dana objavio Human Rights Watch, izvještaja u kojem se opisuju kršenja ljudskih prava nezabilježena u Kini još od Kulturne revolucije 1966. godine. Prema kineskoj organizaciji “Human Rights Defenders”, službeni podaci ukazuju kako je petina svih uhićenja u Kini prošle godine izvršena u Xinjiangu, pokrajini čije stanovništvo čini tek 1,5% ukupne populacije Kine.

Xinjiang je postao policijska država, okovana kontrolnim tačkama, sigurnosnim kamerama i tehnologijom prepoznavanja lica. Kina je uvijek držala pod čeličnom stegom situaciju u Xinjiangu, uključujući brojne zabrane ispoljavanje vjere ili kulturnih aktivnosti, ali 2014. godine, nakon niza nasilnih incidenata, uključujući samoubilačke bombe i napad nožem na željezničkoj stanici, Kina je pokrenula još žešću kampanju. Masovna pritvaranja, koja su započela početkom prošle godine, korak su dalje u toj kampanji u kojoj se cijela jedna kultura kriminalizira. Kineske vlasti tvrde da je broj zatvorenika potpuna neistina, da “nema takvih stvari” kao što su centri za reobrazovanje i da ljudi uživaju slobodu vjeroispovijesti. No, priznaju da su neki stanovnici Xinjianga koji su uhvaćeni tokom protuterorističke kampanje preusmjeravani u centre “strukovnog obrazovanja”.

Početkom augusta ove godine čelnica Ujgura koja već godinama živi u egzilu Rebiya Kadeer ustvrdila je kako je gotovo 10.000 Ujgura “nestalo” tokom etničkih nemira u Xinjiangu u julu i pozvala je međunarodnu zajednicu na pokretanje istrage. Kadeer je kazala kako su kineske vlasti za to koristile tajne odrede. “Gotovo 10.000 ljudi koji su sudjelovali u prosvjedima nestalo je u jednoj noći”, izjavila je Kadeer, predsjednica Svjetskog kongresa Ujgura. “Gdje su otišli? Ako su umrli, gdje su njihova tijela, ako su pritvoreni, gdje ih drže?”

Vlada kaže da je upravo 62-godišnja Kadeer organizatorica nasilnih sukoba između muslimana Ujgura i Kineza u Xinjiangu. Kadeer su, zbog progona od strane Kineza i njezinog krhkog stasa, usporedili s tibetanskim duhovnim liderom Dalajom Lamom. Prije egzila, Kadeer je od siromašne djevojčice uspjela postati bogata poduzetnica koja je u svom vlasništvu imala trgovačka društva i robne kuće. Godine 1997. osnovala je organizaciju za pomoć ujgurskim ženama i otvorila školu ujgurskog jezika. Dvije godine kasnije je uhapšena, optužena za odavanje državnih tajni strancima i osuđena na osam godina zatvora.

Američka vlada i brojne skupine za ljudska prava širom svijeta prisilile su kineske vlasti da je puste na slobodu. Vlada ju je 2005. godine pustila iz pritvora i dopustila joj odlazak u posjetu porodici u SAD. Njezina dva sina ostala su zatvorena u Kini.

Ujguri su srednjoazijski turkijski narod i najvećim su dijelom nastanjeni u Kini, u kojoj ih živi oko 10 miliona, uglavnom u autonomnoj pokrajini Xinjiang. Ima ih još i u Kazahstanu, Uzbekistanu, Kirgistanu i Mongoliji. Islam se među Ujgurima proširio između 14. i 16. stoljeća. Peking pokrajinu Xinjiang doživljava kao stratešku zonu. Prije osamdesetak godina na tom su prostoru nakratko bile oformljene turkestanske republike, koje su rasformirane nakon pobjede kineskih komunista 1949. godine. Tada su na te prostore poslane hiljade vojnika, Xinjiang je postao lokacija za kaznene centre, a u isto vrijeme je ubrzana migracija pa su Han Kinezi sada postali brojem skoro izjednačeni s Ujgurima.

Još 2009. godine Guardian je pisao kako se fakultetski obrazovani Ujguri žale na diskriminaciju prilikom zapošljavanja, dok se u ruralnim područjima seljaci žale da se voda i drugi resursi preusmjeravaju ka kineskim doseljenicima. Mnogi Ujguri vjeruju da se njihov etnički identitet “sistematski uništava”. U pokrajini Xinjiang živi 47 etničkih grupa, sunije muslimani Ujguri su najbrojniji.

Ujgurka Mariam jedna je od oko milion muslimana Ujgura, Kazahstanaca, Uzbekistanaca… koji su zatočeni u mreži logora na sjeverozapadnom kineskom području Xinjiang, stoji u dužem članku kojeg je prije nekoliko dana objavio londonski Guardian. Kampovi su dio žestoke kineske kampanje koja uključuje kazne zatvora, nadzor, političku indoktrinaciju ili “reobrazovanje”, mučenje i zlostavljanje kako bi uklonili ekstremističke elemente. Sve je više dokaza za ovakve tvrdnje, kako zbog iskaza svjedoka, tako i zbog brojnih medijskih izvještaja, vladinih dokumenata i satelitskih slika.

Restriktivna politika Pekinga u Xinjiangu, koja je započela nakon niza etničkih nereda u 2009. godini, pojačala se prije dvije godine, pod izlikom borbe protiv terorizma. Jedan od svjedoka s kojim je razgovarao Guardian jeste 23-godišnja Guli, koju je policija uhapsila i osudila na 15 dana zatvora jer je nosila hidžab i molila u parku. Bila je zatočena, kako opisuje, u zgradi s oko još 230 drugih žena. Morale su pjevati domoljubne pjesme dva sata dnevno, zapamtiti deset tačaka disciplinskog koda i podvrći se samokritici. Većina žena bile su Ujgurke ili Kazahstanke. Jedna od žena zatočena je jer je čestitala Bajram SMS porukom.

Guli kaže da nije bila fizički zlostavljana, ali da je psihološki pritisak bio intenzivan. Stražari su joj redovito govorili kako će joj zatvor biti produžen na još šest mjeseci. Žena u ćeliji preko puta njene bila je četiri dana svezana lancima na nogama. Guli je oslobođena nakon osam dana zatvora i poslana natrag u Kazahstan. Vjeruje da je ono što je vidjela bilo samo vrh ledenog brijega. “Vidjela sam samo mali dio. (…) Bilo je puno ljudi koji su tamo tamo mnogo duže i nadam se da će moje svjedočenje pomoći da što prije prestanu njihove patnje.” Ostali bivši zatočenici govore o tome kako su bili poslani u kampove obnove, gdje su zatvorenici učili kineski i obećavali odanost Komunističkoj partiji.

Kazahstanac Kairat Samarkand, koji je bio u kampu za “reobrazovanje” na sjeveru provincije Xinjiang gotovo četiri mjeseca ove godine, izjavio je kako je bio prisiljen nositi opremu poznatu pod nazivom “željezna odjeća”, odijelo sklopljeno od željeznih kandži i šipki. Jedan ga je dan nosio cijelih 12 sati nakon što nije pospremio svoj krevet. Samarkand je rekao da zatvorenicima nije bilo izravno rečeno da se odreknu svoje vjere, ali je značenje bilo jasno. “Rekli su: nema religije. Vlada i partija će se pobrinuti za vas.”

Prije svakog obroka zatočenici su morali zahvaliti kineskom predsjedniku Xiju Jinpingu. Morali su naučiti imena glavnih kineskih čelnika i recitirati patriotske pjesme. Samarkandu je bilo dopušteno napustiti kamp nakon što je pokušao samoubistvo. Drugi bivši zatvorenik, koji Guardianu nije želio reći svoje ime, izjavio je kako je bio šokiran onim što je vidio kad su ga poslali u kamp za obnovu ranije ove godine. Bio je zaključan u učionicama u kojima su ih nadgledali stražari. U dva mjeseca, koliko je bio tamo, nije vidio da je neko pušten. Većina zatvorenika se nada da će biti oslobođeni za godinu ili dvije. Kao kazahstanskom državljaninu, na kraju mu je dozvoljeno napustiti logor.

“Atazhurt”, kazahstanska organizacija koja zastupa svoje državljane zatočene u Kini, kaže kako im svaki dan stiže tridesetak zahtjeva za pomoć ljudi čiji su rođaci bili zatočeni, uhapšeni, ili im je bilo zabranjeno da napuste Kinu. Ova se organizacija bavi s više od 1.000 takvih slučajeva. Tokom nedavnih razgovora s predstavnicima “Amnesty Internationala”, više od 100 ljudi pojavilo se s dokumentima i fotografijama njihovih nestalih srodnika. Osuđeni su roditelji, dede, nane, braća i sestre, djeca… U jednom slučaju, porodica je tražila bilo kakve vijesti o 13-godišnjoj djevojčici za koju vjeruju da je poslana u kamp za obnovu.

 

PROČITAJTE I...

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!