Ismet je nepresušno vrelo znanja o historiji esnafa: “Kazandžije se ubrajaju u najstarije esnafe Baščaršije i najvjerovatnije da su prve tu bile prisutne već polovinom 15. stoljeća. Koliko je meni poznato, najstariji pouzdan podatak potječe iz 1489. godine. Tada se spominje neki kazandžija Hamza”

Osmansko carstvo provodilo je u 19. stoljeću niz reformi koje su trebale ojačati državu i vratiti je na kolosijek vodećih svjetskih sila. Reformama su se naročito opirali Bošnjaci. Sredinom 19. stoljeća bosanski namjesnik Mehmed Tahir-paša želio je stati tome ukraj i naredio je popisivanje svih vojno sposobnih muškaraca. Popis urađen 1848. godine, osim drugih vrijednosti, značajan je i zbog toga što je tada popisano 1.596 članova svih sarajevskih esnafa, raspoređenih u 25 različitih zanata.

Popis svjedoči da su određeni zanati, među kojima se izdvaja i danas živući kazandžijski zanat, preživjeli industrijsku revoluciju i navalu fabričkih proizvoda. Tada je ovaj esnaf brojao 60 članova, a na čelu mu je bio ćehaja Halil Bektić. Među čuvenijim kazandžijskim porodicama, na popisu su se našle porodice Furda, Hadžiosmanović, Hadžišabanović, Hajro, Huseinović, Jabučar, Ramić, Sabura, Sedlar, Smajiš i Spaho. Neke su od njih izumrle, druge se više ne bave kazandžijskim poslom, ali postoje i one koje su uspjele sačuvati višestoljetnu tradiciju. Ismet Huseinović, poznati sarajevski kazandžija, jedan je od najboljih predstavnika porodica koje su zadržale tradiciju zanata.

 Jedan od najstarijih zanata u Bosni

Kao nepresušno vrelo znanja o historiji esnafa, Ismet Huseinović s ponosom odgovara na pitanje o porijeklu obrta: “Kazandžije se ubrajaju u najstarije esnafe Baščaršije i najvjerovatnije da su prve bile prisutne već polovinom 15. stoljeća. Koliko je meni poznato, najstariji pouzdan podatak potječe iz 1489. godine i u njemu se spominje neki kazandžija Hamza.” Nakon što se konsultiraju djela Hamdije Kreševljakovića i Nedima Filipovića, više je nego očito da je naš sagovornik dobro upućen u naučnu literaturu. Huseinović tumači da se nagli razvoj Sarajeva početkom 16. stoljeća pozitivno odrazio na povećanje broja svih zanatlija. Historijski izvori pokazuju da je 1530. godine u Sarajevu djelovalo 13 kazandžija i 5 kalajdžija.

Kazandžijsku četvrt Baščaršije, sastavljenu od ulica Kazandžiluk, Male daire i Luledžina, Komisija za nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine 2009. godine proglasila je nacionalnim spomenikom. Pored naglašavanja ambijentalne vrijednosti, Komisija je u objašnjenju odluke istakla da je Ulica Kazandžiluk jedna od najstarijih u Sarajevu. Formirana je u neposrednoj blizini Baščaršijske džamije, o kojoj su se kao prve komšije najviše brinule upravo kazandžije. Ismet Huseinović navodi primjer kazandžije Hadžišabanovića, koji je u 18. stoljeću sam izdvojio novac za obnovu cijele džamije.

Nepisano je pravilo na Baščariji da se kazandžijski zanat prenosi s oca na sina, stoga ne čudi što je Ismet Huseinović za ovaj zanat vezan šest decenija. Počeo je zalaziti u očev dućan kao sedmogodišnji dječak. “Prvo sam kao mali ocu donosio vodu sa sebilja. Onda sam dimao, održavao vatru na ognjištu. Morao sam uvijek babi biti pri ruci”, prisjeća se Ismet.

Poslije završetka osnovne škole, po očevom nagovoru, počinje učiti zanat. Priznaje da nije bilo nimalo lahko postati kazandžijom. Osim uz oca, učio je i ispred starog majstora Mehage koji ga je uvodio u tajne zanata. “Stari majstori su bili tersovi, mor'o si da slušaš. Nije bilo jednostavno, ali kada se sve uzme u obzir, učenje za kazandžiju bilo je temeljito”, kaže Huseinović. Nakon tri godine provedene uz oca, glavni je ispit Ismet polagao ispred čuvenog kazandžije Salke Pašalića: “Sedam dana sam radio da bih položio. Majstor Pašalić zahtijevao je od mene preciznost, a svaki moj potez pratio je pomno.”

Senad i Nermin Huseinović, Ismetovi sinovi, pripadaju šestoj generaciji kazandžija. Obojica su preko porodičnog stabla povezana s dvama imenima s popisa iz 1848. godine, sa Sulejmanom i Omerom Huseinovićem. Sulejmana i Omera smatraju najstarijim poznatim kazandžijama iz porodice Huseinović.

Takmičenje s francuskim umjetnicima

Sarajevska čaršija mjesto je nastanka brojnih anegdota, a nerijetko su zanatlije njihovi glavni akteri. Ismet Huseinović ispričao nam je anegdotu o umijeću čuvenog kazandžije Saliha Bektića, za koga sarajevski majstori kažu da je bio “rođeni umjetnik”. Priča je smještena u šestu deceniju 19. stoljeća, kada je, prema predaji, bosanski namjesnik Topal Osman-paša primio francuskog konzula i na poklon dobio posudu od porculana. Imala je poklopac ukrašen figurom u obliku kokoši. U neformalnom je razgovoru konzul na sav glas hvalio francuske umjetnike. Prihvatajući nadmetanje (slično primjerima iz Homo ludensa Johana Huizingae), Topal Osman-paša kazao je da i Sarajevo ima odlične majstore obećavši da će to i dokazati.

Nakon sastanka s konzulom, paša naredi da mu dovedu najboljeg baščaršijskog kazandžiju Saliha Bektića. Došavši u pašin konak, Bektić se isprva poboja da mu poziv nije uslijedio zbog nekih njegovih “hajrata”, ali se naposljetku obradova kada sazna razlog dolaska. Priča kaže da je Bektić tokom svake od sljedećih deset noći snivao čudnovatog majstora koji mu je govorio kako treba raditi. Desete noći on završi posudu i na njoj kokoš mnogo ljepšu od one što je djelo francuskih umjetnika, pa zadivi i francuskog konzula i bosanskog pašu.

“Kazandžije su zanatlije koje obrađuju bakar i njihovi predmeti su od bakra. Nažalost, mnogi danas ne poznaju osnovne proizvode našeg zanata, a kamoli one koji se rjeđe viđaju”, kaže Ismet Huseinović. Ističe da se predmeti razlikuju ovisno od upotrebe. Postoje najmanje četiri različite bakrene posude za vodu: đugum, đugumica, ibrik i surahija. “Đugum je najveća posuda za vodu, u njemu se donosila voda s česme, potoka, rijeke. U kući je bila posebna đugumska klupa na koju su se redali đugumi”, pojašnjava Ismet, te dodaje da je odlazak po vodu često bio izgovor za sastanak zaljubljenih. Sa željom da oživi stara vremena, tiho zapjeva sevdalinku koja opisuje ašikluk dvoje mladih: “Uzeh đugum i maštrafu / odoh na vodu. / Kad na vodi moja draga / lice umiva. Kad smo bili na sastanku / zagledasmo se. Kad smo bili nasred bašče / poljubismo se.” Sličan je đugumu, ali nešto manji, i ibrik, posuda iz koje se voda točila za piće. Između ibrika i đuguma svojom veličinom stoji đugumica. Za ispijanje vode služile su maštrafe, čaše. Najmanje su posude surahije, nešto poput bokala.

Sarajevske kazandžije izrađivale su brojne posude za kuhanje, poput tendžera, lonaca i bakrača, posude za serviranje jela i kompletno kuhinjsko posuđe. Prije svega, tu se podrazumijevaju sahani raznih oblika. Naročito su zanimljivi oni promjera 60 cm, namijenjeni za velike iftare, Bajram, gozbe i sijela. Sahani oblikom mogu biti ovalni ili bademasti. Za supu, sutliju i kompote izrađivane su naročite ćase. Ismet Huseinović kazuje da malo ko zna da se nekada pravila posebna posuda za kadaif, tj. kadaifnjak, slična manjoj tepsiji. Kako su nekada majstori i trgovci čitav dan provodili u dućanima, djeca su očevima hranu donosila u meterizima. To je valjkasta posuda s dva, tri i četiri tasa, a u svakom se nalazilo drugo jelo. Vjerovatno najtraženiji kazandžijski proizvodi jesu tepsije, pravljene za pitu od jedne, dvije, tri i više jufki. Posebno su izrađivane duboke tepsije za hljeb. Najbogatije dekorirane bile su tepsije demirlije, korištene za ručavanje, tj. za sofru.

Kako je Bosna poznata po ispijanju kahve, suđe za kahvu pravile su kazandžije. Komplet za kahvu čine tabla, džezva, ibrik, kutija za kahvu i kutija za šećer. Džezve su pravljene za dvije, tri, četiri i više osoba. Posebne su zanimljive džezve tekac. To su džezve ćeifa, jer onaj ko pije iz njih želi sam uživati u kahvi i “meračiti”.

Pored toga što je od oca Muhameda naslijedio zanat, Ismet Husienović naslijedio je i ljubav prema starinama: “Godinama skupljam antikvitete iz ljubavi. Ne mogu opisati koliko sam vezan za sve ono što jeste Bosna, odnosno za umjetničke i zanatske predmete porijeklom iz Bosne.” Skromna želja dovela ga je to toga da postane vlasnik zavidne privatne kolekcije kazandžijskih proizvoda, bosanskih ćilima, starih rukopisa i tradicionalne nošnje. Prije nekoliko godina objavio je knjigu s reprodukcijama 1.800 najstarijih razglednica Bosne i Hercegovine, koje su dio njegove privatne zbirke.

Kako najveći dio kolekcije Ismeta Huseinovića čine predmeti kazandžijskog zanata, odlučio je u svom dućanu napraviti muzej posvećen ovom zanatu. Muzej je nezaobilazna stanica domaćih i inostranih turista. Knjiga gostiju nalikuje Babilonskoj kuli, a posjetioci ne kriju oduševljenje. Česti su gosti muzeja i televizijske ekipe iz Amerike, Japana, Turske, Srbije, Hrvatske, Kosova i drugih zemalja. Čitajući zapise iz Knjige gostiju, shvatamo da naša tradicija najbolje govori o nama, što nas obavezuje da je još više čuvamo i predstavljamo.

Opjevani jadi đugumdžije Muje

Đugum kuje đugumdžija Mujo,
đugum kuje, daleko se čuje,
bakrom kuje, srmom oblijeva,
đugum kuje, đugumu govori:
Moj đugume, moj bakreni sude,
ko li će te na vodu nositi
i sa vode kući donositi,
po mahali tobom jordamiti?
Rad bih znati i fajdu imati,
pa ću ići hodži na zapise,
neka gleda u svome ćitabu,
hoće l’ đugum nositi Hajrija
Zumbulušom do Zumbul-česama?
Ako hodža vidi u ćitabu,
da će đugum nositi Hajrija,
sjutra ću je zaprosit’ od babe.
Ako hodža bude razvidio,
da mi Hajra nije suđenica,
salupaću srmali đuguma,
što ga kovah devet godin’ dana!

Popis sarajevskih kazandžija iz 1848. godine

Halil Bektić, ćehaja esnafa
H. Salih Nero
Mehmed-aga Ramić
Husejin-aga Stambolić
Ibrahim Hadžiosmanović
Salih Soko, sandžaktar
Sulejman Huseinović
Hajro
Mustafa Biber
Ahmet Nakić
Mehmed-aga Šteta
Ibrahim Smajiš
Ahmet Nero
Salih, kalajdžija
Mujo Smajiš
Mehmed Smajiš
Hasan Musić, sandžaktar
Derviš, fenjerdžija
Abdullah Zlatar
Abdullah Spaho
Omer Huseinović
Abdullah-aga Ramić
Osman Smajiš
Ahmet Misirlić
H. Mehmed
Abudullah Neretljak
Abdullah Bećar
Muharem Obadan
Ibrahim Bećar
Mehmed Ćavrk
Mustafa Mešinović
Arnaut Husejin
Arnaut Salih
Mešo Sklivo
Mula Ibrahim
Salih Abas
Selim
Abdullah Sedlar
Ahmet Arnaut, kečedžija
Mehmed Fočak
Mehmed Hajdarović
Ferhad Furda
Mustafa Rešo
Tabak Osman
Sulejman
Mula Ahmet
Ahmet Abas
Osman
Ibrahim Želo
Alija Bećarević
Mustafa Šarić
Mustafa Bektić
Abdullah Solo
Abdullah Bojko
Bego Rašić
Abdullah Hadžo
Abdullah Salkan
Salih Tabutčija

 

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!