NAŠI IZNOGUDI

Bilo bi dobro da je problem samo u Radončiću jer Iznogud, nažalost, inkarnira više stvarnih likova istodobno. Bilo ih je još i bit će ih još. To je sudbina velikih stranaka nastalih iz nacionalnih pokreta. Jer, zašto bi poštivao hijerarhiju kada lik halife možeš postati prečacem, izdajom ili spletkom?

Batman, Superman, Blek Stena, Zagor, Ironman, Spiderman…, kakvoj su god opasnosti izloženi, nikada ne umiru, ali zato i jesu junaci popularne kulture. Imaju svoje dvojbe i padove, svoja posrtanja i uzdizanja, dovedeni su na rub života i smrti, štaviše, čak taj rub i prelaze, ali uvijek se vraćaju jači nego prije i, na koncu, pobjeđuju. Popularna kultura izmislila je i smrt glavnog junaka, ali i to je servirano sa svrhom njegova žrtvovanja za opće dobro, za spas planete i čovječanstva. Stoga, ako glavni junak i pogine, mi smo na sigurnom i možemo sretni nastaviti svoje male živote.

Ni maksumu ne treba dugo da shvati da to tako ne funkcionira u stvarnom životu. Ne možeš letjeti po zraku, ne možeš se tući sa stotinu ljudi i ne dobiti batina, a turbo-folk batinaši i sportaši ipak pokupe najljepše ženske, odlikaši ne mogu naći posao, lopovi i prevaranti često se izvuku, izdajice, umjesto kazne, prime nagradu, a očito ni Djeda Mraz ne postoji. Ipak, meleci postoje, ali ne možemo ih vidjeti, pa je to našem racionalnom umu nešto na što ustvari ne računamo.

Popularna kultura kojoj smo izručili vlastiti ukus i životne orijentire izgrađena je na raznim stereotipima, koji su opet izvor raznih stripovskih antagonizama i arhetipskih svjetonazorskih suprotstavljanja. Neki su stereotipi umjetno proizvedeni, a neki zaista postoje od kada je svijeta i vijeka. Primjerice, u Alanu Fordu postoji sporedni lik samoubice koji se želi ubiti jer je nesposoban za život, ali nikada se ne uspijeva ubiti, stoga je nesposoban i za samoubistvo. Ima takvih likova i u stvarnom životu. Nedžad Latić takav je lik. Koliko se god puta ubije neprovjerenom i lažnom informacijom, uvijek ponovo oživi u Dnevnom avazu, što je posve u duhu tog crnohumornog novinskog stripa.

Zatim su tu likovi kojota i ptice trkačice. Kojot je hvata i hvata, ali nikako da u tome uspije. Čak su u Australiji poštovaoci ovog crtanog filma svojedobno prosvjedovali i tražili od kreatora serijala da ju kojot barem jednom uhvati, a poslije pusti. Jok! To je takav lik i ne može biti ulovljen, za razliku od Toma i Jerryja, koji utjelovljuju vječnu igru mačke i miša. Miš biva uhvaćen, ali nikada pojeden jer bi takvo nešto zasigurno rasplakalo djecu, a to nije svrha zabave.

No, sjećate li se komičnog lika Iznoguda? Samo ime mu govori šta je: Iz-no-gud, neko ko nije dobar. Riječ je o stripovskom antijunaku, zlom velikom veziru koji uporno želi postati halifa, a da bi to postao, stalno se služi raznim smicalicama, podmetanjima, lažima i nevaljalštinama. Ali, bez obzira na silni trud, nikada ne uspijeva. Nije nategnuto u stereotipu Iznoguda prepoznati lik Fahrudina Radončića. U vezi je to i s insinuacijama Dragana Čovića da bošnjačka politika želi stvoriti neku islamsku državu i halifat i s tim je u vezi čija je to ideja, odnosno ko ju je stavio u opticaj.

Glavom i bradom bošnjački Iznogud imenom i prezimenom Fahrudin Radončić. Naravno, priču o postojanju bošnjačkih radikala i fašističkih nacionalista, isilovaca i slično obilato je i bez ikakvih argumenata koristila tzv. bošnjačka ljevica, no tzv. halifat se prije Čovića pojavio na stranicama Dnevnog avaza i bio je adresiran SDA. Međutim, kao što rekosmo, nisu ni crtani filmovi i stripovi bez uporišta u stvarnom životu. Fahrudin Radončić može se truditi koliko god hoće, lagati i podmetati, činiti haos i pometnju, ali neće uspjeti u tome da postane halifa. Probao je dva puta, a bit će i treća nesreća jer je takva sudbina Iznoguda.

Bilo bi dobro da je problem samo u Radončiću jer Iznogud, nažalost, inkarnira više stvarnih likova istodobno. Bilo ih je još i bit će ih još. To je sudbina velikih stranaka nastalih iz nacionalnih pokreta. Jer, zašto bi poštivao hijerarhiju kada lik halife možeš postati prečacem, izdajom ili spletkom?

Međutim, demokratija i politički život jedne zemlje nije ni crtani film ni strip. Politički život jedne zemlje ne može se nacrtati nezavisnim listama koje kreiraju politički otpadnici i ambicioznici uglavnom s lokalnih razina. Na općim izborima takvi uglavnom nemaju nikakvih šansi bez sistema i stranačke mašinerije, a upravo to zanemaruju zavedeni brojem lajkova na svojim profilima na Facebooku. Snagu crpe iz predimenzionirane slike samih sebe, iako izvan lokalnih sredina ne dobijaju željenu podršku. Zato su i smiješna postojeća likovanja o tome da se SDA raspada. Ona se može presložiti i pregrupirati, rekadrovirati i slično, ali ne može nestati.

Slično je i sa SDP-om. Odnosno, govorimo o arhetipskoj podjeli na crvene i zelene “junake” u našoj demokratiji, između kojih se nalaze razne grupacije nezavisnih i inih stranaka i strančica koje na koncu bivaju sameljene. Jedina moguća radikalna promjena mogla bi se dogoditi u slučaju da razni iznogudi transcendiraju i preuzmu legat nad idejom, a time i ulogu crvenih ili zelenih, ali to za sada nikome u Federaciji nije uspjelo. Naprimjer, svjedočili smo propalom pokušaju DF-a da preuzme prostor SDP-a. Naime, pusta ambicija, karijerizam i interes ne može preuzeti i zamijeniti simboličku snagu žive ideje, u ovom slučaju ideje koju baštini SDA, a koja bi ubuduće trebala više pripaziti s kriterijima prilikom biranja svojih kadrova.

PROČITAJTE I...

Ratnom zločincu Marku Maki Radiću pravosnažno je presuđeno za torture kroz koje su prolazili logoraši u zloglasnom logoru Vojno. Osuđen je 2011. na 21 godinu zatvora. U oktobru ove godine, uz blagoslov Ministarstva pravde BiH, prebačen je iz Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru na izdržavanje kazne u Hrvatskoj, gdje mu je Županijski sud u Zagrebu smanjio već izrečenu kaznu. Praktično, on je već slobodan čovjek.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!