„Naša“ ljevica glavni je inspirator Čovićevim tvrdnjama o islamskoj državi

Više nego zanimljivo jest da oni koji s bošnjačke strane trenutno promoviraju građanski koncept uređenja su na drugoj strani političkog spektra od SDA koja nije promotor i inicijator takvih rješenja. Štaviše, takve stranke i političari nalaze se na onome što nazivamo ljevicom, iako po retorici kojom se služe vrlo je upitno svrstavanje u taj dio političke scene. No, osim što „naša“ tzv. ljevica promovira građanski koncept u kontinuitetu je optuživala SDA da je radikalna, islamistička, etnonacionalistička i klerikalna stranka, a nije bila rijetkost da se od njih bez ikakvih valjanih argumenata sugerira da SDA i Bakir Izetbegović žele „findžan državicu“, „islamističku državicu“, „muslimaniju“ i slično

Izjava člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da je prilikom dolaska u Brisel na razgovor u vezi s izbornim zakonom zatekao čudnu atmosferu u kojoj je “neko” po kuloarima proširio priče da bošnjačka politika radi na “islamskoj državi” u Bosni i Hercegovini te da je zatim Dragan Čović pokušao da u takvim propagandnim terminima, gdje je spominjao nekakvu “bošnjačku desnicu” koja želi “islamsku državu”, priča pred Josephom Daulom, brzo je potvrđena izjavama samog Dragana Čovića koji je ustvrdio da je građansko uređenje Bosne i Hercegovine u kojem bi bila dominantna bošnjačka politička većina jednako “islamskoj državi”. Time je Čović i potvrdio i rekao gotovo sve što se ima reći o politici HDZ-a BiH: ultranacionalističkoj i gotovo rasističkoj politici konfrontacije koja namjerava da svoje političke ciljeve ostvari tako što će cijeli bošnjački narod označiti kao opasnost po Evropu. Uz nedavnu sramotnu “Livanjsku deklaraciju”, konstantne šovinističke izjave nižerangiranih hrvatskih političara u BiH poput Maria Karamatića, ranijih pokušaja političkog Zagreba da označi BiH kao izvorom “džihadističke” prijetnje po Evropu, kao i stalnim govorom mržnje ekstremnih hrvatskih medija poput Dnevnik.ba i Poskoka, dobijamo konture oficijelne hrvatske političke platforme.

Međutim, više nego zanimljivo jest da oni koji s bošnjačke strane trenutno promoviraju građanski koncept uređenja su na drugoj strani političkog spektra od SDA koja nije promotor i inicijator takvih rješenja. Štaviše, takve stranke i političari nalaze se na onome što nazivamo ljevicom, iako po retorici kojom se služe vrlo je upitno svrstavanje u taj dio političke scene. No, osim što „naša“ tzv. ljevica promovira građanski koncept u kontinuitetu je optuživala SDA da je radikalna, islamistička, etnonacionalistička i klerikalna stranka, a nije bila rijetkost da se od njih bez ikakvih valjanih argumenata sugerira da SDA i Bakir Izetbegović žele „findžan državicu“, „islamističku državicu“, „muslimaniju“ i slično. Dakle, Čovićeva izjava nije samo dokaz koliko se zapliće u vlastite laži (jer tvrdnje mu ne mogu biti temeljene na kvalitetnoj i istinitoj procjeni) nego može i treba biti jasni pokazatelj bošnjačkom narodu u kolikoj mjeri im se ljevica poigrava s mozgom i sudbinom, podvaljujući vrlo opasne teze, koje su identične stanovištima hrvatske nacionalističke politike.

Ovo je jedan dugogodišnji začarani krug laži i obmana na direktnu štetu bošnjačkog naroda i opstojnosti države u cijelini, a za našu tzv. ljevicu možemo reći da je bila i inspirator Draganu Čoviću. I ne samo ona jer je i Fahrudin Radončić u svojoj izbornoj kampanji 2014. inaugurirao „borbu protiv radikala koji žele neku islamsku državu na Balkanu“, a bio je potpomognut gotovo identičnim tezama koje zadnjih dvadeset godina dolaze s „naše“ tzv. ljevice. Čović se koristi općim valom predrasuda koje u Evropi postoje spram islama i muslimana, ali se i nadovezuje na „našu“ tzv. ljevicu i Fahrudina Radončića, koje su mu postale koristan izvor inspiracije i argumenata. Paradoks se nalazi u tome da Čović sada optužuje istu tu bošnjačku ljevicu da radi na stvaranju „islamske države“ čime je ujedno nenamjerno razotkrio sve razmjere i dubine njihove političke gluposti i grozomorne štetnosti po Bošnjake.

Kao i obično Čovićeve izjave su požurili da iskoriste kojekakvi politički marginalci, pokušavajući, i to s “građanskih” pozicija, priskrbiti i prisvojiti status nekakvih principjelnih zaštitnika Bošnjaka i protivnika svega onoga negativnog što Čovićeva politika predstavlja u kontekstu odnosa prema Bošnjacima kao narodu i političkom subjektu. Vrlo dobar primjer takvih grozomornih štetočina je Emir Suljagić koji sada pokušava da slavobitno poentira upisujući sebi nekakve zasluge jer je navodno prije svih upozoravao na Čovićeve namjere, šovinizam i antibošnjačke etikete.

Je li to baš tako i imaju li tipovi poput Suljagića pravo da se uopšte javljaju u vezi ove teme, a kamoli da sebi pripisuju bilo kakvu pozitivnu ulogu ili višu moralnu poziciju? Pogotovo je to sporno u Suljagićevom slučaju koji se danas s gnušanjem osvrće na Čovićevo izjednačavanje bošnjačke demokratske većine s “islamskom državom” ili na pokušaje Čovićevih političkih i medijskih trabanata da i Armiju RBiH, ali i Bošnjake generalno uporede s ISIL-om, a zaboravlja da je upravo on bio taj koji je prvi svojevremeno upotrebljavao takve termine za svoje neistomišljenike među Bošnjacima, čime je samo legitimizirao takav govor mržnje i takve monstruozne etikete. To Suljagić nije uradio jednom ili dva puta, nego opetovano i kontinuirano, među ostalim tvrdeći da su novinari i redakcija STAV-a, citiramo:”ISIL, ideološki, mentalno, u svakom pogledu”, “Pravi ISIL” i “ISIL-ovska gamad na platnom spisku SDA” kao što je i lajkovao statuse u kojima su se novinari i redakcija STAV-a nazivali “bošnjačkom gamadi”. Suljagićeva stranka, s njime kao glavnim ideologom, usudila se javno prozivati i potomke mladih muslimana, što nas također podsjeća na hrvatsku nacionalističku retoriku koja danas u Hrvatskoj proziva „djecu partizana“ i u sklopu širenja raznih paranoja i teorija zavjera „unučad UDBAŠA“.

Nije li ironično da je Suljagić, koji je uveo takve termine u javni diskurs, danas navodno zgranut kada se isti riječnik prema Bošnjacima upotrebljava od strane hrvatskih političara? Umjesto takve lažne konsternacije i pokušaja pozicioniranja na suprotnu stranu prije bi se moglo reći da tamo gdje prestaje Emir Suljagić i slični mu, počinje Mario Karamatić. Pored same strahote činjenice da jedan političar koristi takav govor mržnje, ovakav današnji nastup Suljagića i njegove twitter ergele možda ponajbolje pokazuje svu licemjernost “građanske” pozicije koja je godinama bila i jeste inspirator i najglasniji propagator raznih antibošnjačkih etiketa, koje jako podsjećaju na nekadašnju antisemitsku “krvnu klevetu”, e da bi danas pokušavala da govori i djeluje iz pozicije napadnutih Bošnjaka. Ta vrsta licemjernosti je rijetko viđena pokvarenost koja nadilazi svaki oblik razuma i zdrave pameti.

Da bi shvatili njene razmjere rekli bismo da je to kao kada neko fizički zlostavlja suprugu, a onda se predstavlja kao borac za emancipaciju žena. Takva licemjernost i goli oportunizam je vjerovatno najupadljivija karakteristika ovdašnje građanštine i ljevice. To su političke ličnosti koje se navodno bore protiv bilo kakve diskriminacije, a istovremeno političkom i ideološkom neistomišljeniku odriču pravo da je Bošnjak samo radi imena i mjesta rođenja. Ljudi su to koji se navodno zalažu za pravnu državu i vladavinu zakona a slave likvidaciju Mustafe Busuladžića i zbijaju u vezi toga gnusne i morbidne šale, tipovi su to koji su za slobodu govora, ali će na svaki način pokušati ugušiti drugačije mišljenje, promotori su multikuluralnosti a godinama se ismijavaju s nečijim “čudnim” imenom, navodni su borci za toleranciju i dijalog, a automatski će neistomišljenika okarakterisati kao fašistu. Međutim, ako je neko ovdje fašista, prema svemu sudeći to su oni. Doduše, ako govorimo o Suljagiću trebalo bi samo procijeniti trebamo li ga svrstati unutar kvislinškog koncepta iz 1941. ili pak terorističkih pojava poput frakcija Crvene Armije koje se pod imenom Baader-Meinhof pojavljuju u Evropi 1970. godine.

 

PROČITAJTE I...

S obzirom na to da hrvatski državni vrh i danas ne odustaje od opravdavanja onoga što je u Hagu presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat, ne čudi da im isticanje sudjelovanja 25.000 Bošnjaka i isticanje 1.100 poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu nije dio poželjne nacionalne strategije. Niti će biti. Međutim, to ne znači da sami Bošnjaci u Hrvatskoj neće poduzeti korake potrebne da svoje zasluge pravovaljano istaknu i iskoriste. Očajavati nije prihvatljivo, a kukati još manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!