Naš recesivni rasizam

Hrvatski filozof najavio je križarsku vojnu za znanstvenu istinu o bjelačkoj supremaciji, potaknut kineskim tradicijama, evropskim strahom od migranata i potrebom odbrane predziđa kršćanstva. I sve ovo uz tek jednu-dvije javne reakcije u Hrvatistanu

“Kakva ti je snaha?”, upita davno Bošnjak rodicu iz Istanbula. “Fina, al’ crna”, požalila se “bijela” bošnjačka muslimanka radi činjenice da joj se sin razmetni oženio “crnom” Marokankom. Svjedočio sam ovakvim rasističkim predrasudama u najbližoj okolici od djetinjstva i to je možda jedina predrasuda prema kojoj nemam ni zere razumijevanja. Zato što je potpuno besmislena, ničim utemeljena i vrlo, vrlo opasna. Opasna do ponora genocida.

Slovenački književnik Anton Ingolič sedamdesetih je godina jugoslavensku javnost protresao romanom Onduo, moj crni momak, u kojem se razračunao sa slovenačkim rasizmom prema studentima iz afričkih zemalja koji su dolazili na školovanje u univerzitetske centre nesvrstane Jugoslavije. Epilog je romana tragičan, na vidjelo iznijevši recesivnu, zaostalu dušu balkansku koja, za razliku od kulturne propagande režima, jeste bila duboko rasistička, podozriva prema drukčijem.

Rasizam nije fenomen samo “bijelaca”, nadmenih Zapadnjaka koji vjeruju u svoju kulturnu supremaciju. Ishlapio i starački zastrašen Alain Finkelkraut izjavit će kako je civilizacija jednako Evropa. On je možda najglasniji, najnapuhaniji. U Kini (koja na njihovom jeziku znači centar svijeta) možda ima ponajviše rasizma, i prilično dugo. Par hiljada godina. Ima ga i među “crncima”, čemu su svjedočile zgode iz Obale Bjelokosti nakon stjecanja nezavisnosti kada se nova “crna” elita prema uvezenoj radnoj snazi iz drugih afričkih i azijskih zemalja ponašala kao nekada njihovi “bijeli” gospodari prema njima. U nešto živopisnijim, šarenijim i karikaturalnijim bojama i oblicima.

No, kada rasistički ispadi prestanu biti ograničeni samo na “obične ljude”, one koji se u javnosti ne čuju i čiji glas nema težinu i utjecaj, onda je vrijeme za paljenje alarmnih žarulja zato što glasovi u društvu utjecajnih predstavljaju društvenu potvrdu i legitimnost takvih stavova. Profesor Filozofskog fakulteta u Hong Kongu i izdanak onoga u Zagrebu Neven Sesardić pitao se u Sinju, na 7. festivalu znanosti, u predavanju Geni, ljudske razlike i politika, jesu li za “evidentne” i “znanstveno dokazane” rasne razlike u inteligenciji važniji geni ili utjecaj okoline, pokušavajući to podmetnuti kao načelnu raspravu o “političkoj korektnosti” kao ograničavajućem faktoru u dosezanju znanstvene istine. Njegova premisa da crnci postižu manje rezultate na testovima inteligencije, pa su manje inteligentni od bijelaca, neistinita je. Govoreći o rasnim razlikama u inteligenciji, Sesardić je sugerirao da, ako su za te razlike presudni geni, onda ih nikakve socijalne politike ne mogu smanjiti. Ergo, sve što se s doseljenicima i imigrantima u Evropi čini pogrešno je. U odbrani neodbranjivog i rasističkog, tvrdio je da crnci na testovima inteligencije iskazuju za 15 bodova manji IQ od bijelaca i da se to pokazuje već 100 godina. Predavanje je izgradio na toj premisi, od koje je tačno samo da se testiranje provodi preko 100 godina, dok je pojam “kvocijent inteligencije” (IQ) u upotrebu uveden 1912. godine. Ta tvrdnja o 15 bodova manjem IQ počiva na nečemu što je dobrim dijelom 20. stoljeća doista predstavljalo znanstvenu istinu. Tako su Belgijanci kao kolonizatori uspjeli ubiti oko 10 miliona Kongoanaca, naravno, bez ikakve odgovornosti i kazne, a istovremeno ih u zoološkim vrtovima prikazivati kao rijetke životinjske vrste, sve do 1958. Znanstvena “istina” bila je pokrićem za zločin i eksploataciju bez presedana u povijesti. Zapravo za onu “samonametnutu” krivnju Evrope za kolonijalizam protiv koje se danas bori, od straha od migranata, upišan Finkelkraut.

U prvim desetljećima testiranja inteligencije pokazivalo se zaista da crnci u prosjeku imaju 15 bodova manji IQ od bijelaca. Kod savremenih testova inteligencije razlike nema. U potrazi za objašnjenjem razlike uočeno je da testove inteligencije izrađuju bijeli psiholozi, da se većina verbalnih zadataka odnosi na sadržaje iz zapadne kulture i da zadaci počivaju na prethodnom znanju i obrazovanju ispitanika. Nakon što su testove kreirali crni psiholozi s verbalnim zadacima iz afričke ili afroameričke kulture, crni su ispitanici postizali bolje rezultate od bijelaca. Zbog toga su sastavljeni zamjenskim neverbalni testovi inteligencije bez utjecaja kulture, obrazovanja i predznanja ispitanika. Pokazalo se da između bijelaca i crnaca nema razlika u inteligenciji.

Genetika je pojam rase eliminirala, a, umjesto rasa, dokazano je da postoje samo genetičke mutacije afričkih predaka širom svijeta. Znanstvena psihologija više od 70 godina koristi takve testove, ali to hrvatski filozof još nije čuo. Ohrabren malo jačim filosom sophiae iz Francuske, najavio je križarsku vojnu za znanstvenu istinu o bjelačkoj supremaciji, potaknut kineskim tradicijama, evropskim strahom od migranata i potrebom odbrane predziđa kršćanstva, Evrope kao jedine civilizacije, po Finkelkrautu. I sve ovo uz tek jednu-dvije javne reakcije u Hrvatistanu i niti jednu barem u regiji. Mislimo li mi to, onako recesivno, kao ovaj hrvatski filozof? Čuči li u nama atavistički poriv koji se dade primijetiti i u sve većem odijumu prema Arapima u koji se uključila i profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka, tvrdeći da se Hrvatima i Srbima od arapske najezde u BiH diže kosa na glavi i da će BiH postati prva arapska država u Evropi. Ovakve “akademske najave” i iskazane netrpeljivosti prema drukčijima viđene su u modernoj povijesti, a vrhunac njihovih rezultata dosegnut je za vrijeme nacizma.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!