Naš Bajram dušu ima

Već sam nekom prilikom spominjao kako više preferiram zimu nad ljetom, morem i žegama. Ako bih i iz tog perioda morao izdvojiti neki specifičan period, onda bi to zasigurno bio decembar. Iskreno, jedan od vodećih razloga za to jeste posljednjih desetak dana kalendarske godine u kojima na TV ekranima dominiraju filmovi s temom Božića

Na ovom ponosnom frtalju zemlje što se Bosnom i Hercegovinom zove odavno smo svikli da nam svakojaki dodici, kurtzi, vukovi, vučići, golubi, kitarovići i drugi bjelosvjetski mudrijaši i mudrijašice svako malo-malo pa ustalasaju ionako ustalasanu havu. I, gle čuda, mi se svaki put iznova zaibretimo i zblanemo, valjda kontajući da neće više, da nemaju više s čime i na šta udariti. I ispadne da imaju.

Ipak, Bajram je pred nama i ne bih da blagdansku ljepotu remetim takvim likovima. Jednostavno, nisu vrijedni toga. A bajramska ljepota uistinu je posebna i s njom se malo šta može mjeriti. Nijedan printani medij nije s takvim žarom i iz toliko različitih uglova predstavio dušu Bajrama kao što je to krajem minulog ramazana uradio Stav. Čitaoci su, tako, mogli odškrinuti poveliku seharu u kojoj je pohranjena naša bošnjačka bajramska tradicija, kultura, adeti, jemeci, pjesme i razne dogodovštine. Bajram se jednostavno utkao u naše biće i tu se svaka polemika završava. Naravno, uvijek ima i bit će onih koji, možda, ne begenišu pojedine šare u tom tkanju, nije im po volji boja koja dominira, mijenjali bi istkanu mustru ili bi je barem tkali na nekom svom stanu. Kako god, imamo Bajram kao nešto što je uz nas neraskidivo vezano.

Ipak, uvijek se pitam je li to sve što se iz Bajrama može izvući. Pitanje se može postaviti i drugačije: može li Bajram iz nas izvući više? Može i mora, i on iz nas, i mi iz njega.

Već sam nekom prilikom spominjao kako više preferiram zimu nad, recimo, ljetom, morem i žegama. Ako bih i iz tog perioda morao izdvojiti neki specifičan period, onda bi to zasigurno bio decembar. Iskreno, jedan od vodećih razloga za to jeste posljednjih desetak dana kalendarske godine u kojima na TV ekranima dominiraju filmovi s tematikom Božića. Dopadali nam se ili ne, evidentno je, a to su mi potvrdili mnogi s kojima sam razgovarao o ovome, da su to u suštini vedri i pozitivni filmovi koji na ležeran, simpatičan i nerijetko komičan način promoviraju Božić kao praznik, porodicu kao osnovnu društvenu ćeliju, ljubav kao pokretačku emociju i međusobno darivanje kao gestu koja od ovih triju komponenti – ljubav, porodica, blagdan – sačinjava predivan trougao.

Bajram, nažalost, ni izbliza nema, a mogao bi imati takav, uvjetno rečeno, dekor. Itekako bi mogao imati. Možda sam nedovoljno informiran ili me pamćenje ne služi najbolje, ali mi nije poznato da postoji barem jedan film koji tretira bajramsku, pa, ako hoćete, i ramazansku tematiku. Darivanje, opraštanje, međusobni zijareti, dijeljenje kurbanskog mesa, smisao kurbana, porodične vrijednosti, sve su to samo neki od bezbroj bajramskih motiva koji mogu nagnati na predivnu filmsku priču. Ništa drugačije nije ni u književnosti u koju se, ruku na srce, Bajram barem donekle ugnijezdio, ali tek kroz pera ponekog pjesnika. Nije mi poznato da postoji roman koji detaljnije tretira i obrađuje bilo šta od navedenog.

Ali, hajde da sad to ostavimo po strani jer vjerovatno i sve do sada rečeno zvuči posve utopijski i nestvarno, jer, zašto razbijati glavu time kada ćemo ionako opet, po ko zna koji put, gledati nezaboravnog Kevina koji se “sam u kući” bori protiv razbojnika, i to na Badnjak.

Možda će ispasti da sam zamutio pa zbrisao. Nema veze. Do kraja ću ostati dosljedan temi pa ću podijeliti s čitaocima dva bajramska momenta koja su mi ostala u sjećanju.

Prije desetak godina klanjali smo u Prozoru bajram-namaz. Tada se u gradu klanjalo samo u jednoj džamiji koja je Bajramom bila pretijesna pa smo morali u funkciju staviti i prostoriju našeg medžlisa koja se nalazi dvadesetak metara od džamije. Jasno, pružili smo kabel i prostoriju opskrbili odgovarajućim ozvučenjem. Tako smo radili više puta, pa nije bilo razloga da se uhodana praksa mijenja. Ipak, ne bude sve kako se planira. Nešto je zakazalo – ni danas ne znam šta – pa pomoćna prostorija nije primala zvuk iz centralne džamije. Ljudi su se neko vrijeme zgledali dumajući šta da urade. Napokon, neko se dosjetio pa upalio televizor koji se nalazio u pročelju, kad tamo – prijenos Bajrama iz Begove džamije.

Helem, zbunjeni ljudi pregledali su neočekivani program, odslušali reisovu hutbu i, prateći televizor, klanjali. Srećom, to se više nije ponovilo, ali je u Prozoru ostalo upamćeno da je jednog Bajrama dio džematlija klanjao za Pozderom, a dio za Cerićem.

Drugi moment koji me je, vjerovatno, i natjerao da se ovako raspišem desio se daleko od Bosne i Hercegovine i još dalje od naše bajramske ljepote. Bilo je to na hadžu, prije ravno pet godina. Vraćali smo se s Arefata. Bio sam vodič i dužnost mi je bila naoku držati grupu od pedeset hadžija. Uz to, trebao sam cijelim putem gurati kolica na kojima je sjedila bolesna žena.

Kad smo se nekako dočepali hotela, sunce je već poprilično odskočilo, a to je značilo samo jedno – prošao Bajram. Izraze lica naših hadžija, posebno onih starijih, u tim trenucima nemoguće je dočarati. “Velahavle”, “gluho bilo”, “tobejarabi” – bili su početak i kraj gotovo svake rečenice koja je odzvanjala hotelskim hodnicima i sobama. Mi, mlađi, posmatrali smo to negdje iz prikrajka i pomalo se tim cirkuzali. Međutim, kako je dan odmicao i nas je hvatala neka neodređena nostalgija. Hladan Bajram, nema šta. Nigdje veselja, ne čestita se, nema nikakvog specijalnog programa na TV-u. Dibidus ništa. Tako i naš neumjesni cirkus izgubi smisao.

Negdje iza jacije, kad je već početno razočarenje donekle splasnulo, pijem kahvu i slušam dvojicu naših hadžija kako besjede. Bezbeli, o Bajramu. Oba utučeni. Srču čaj i jadaju se jedan drugom.

Na kraju, ustaje jedan od njih i veli:

“Hadžija moj, kad bi mi sad Edo Pandur zapjevao onu Nek mirišu avlije, upola bi mi lakše bilo. Eto!”

PROČITAJTE I...

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!