Narod izabrao Erdoğana, a opozicije proglasile svoju pobjedu

Postizbornu nedjelju karakterizira i posipanje pepelom. Izvinjenja za manipulaciju percepcijom (čitaj: laganje) pljušte. Prvo je novinar Hürriyeta İsmail Saymaz objavio izvinjenje na svom Twitteru zato što je, eto, sve vjerujući nekim anketama, “dao loše informacije”. Zatim je to dužim novinskim tekstom uradio Hüsnü Mahalli, novinar dnevnika Sözcü, u kojem je potpuno priznao manipulaciju i jednostranost u poliranju CHP-a, İncea, Akşenerove itd.

Poslije izbora bi čovjek očekivao da se opozicioni političari, koji su letjeli tako visoko, vrate iz paralelnog univerzuma u kojem su mentalno boravili tokom predizborne kampanje i u čije su fizičko postojanje (neuspješno) pokušali uvjeriti većinu. Dobro, u kampanji se ljudi zanesu. Ali ne zna se šta je veća deluzija: da li ona kada predsjedničkom kandidatu partija organizira dopremanje pristalica iz cijele zemlje, a on povjeruje da je 250 hiljada ljudi tri miliona, ili kada kandidatkinja na tim istim (predsjedničkim) izborima mora otkazati miting u Istanbulu jer ne može nahvatati dovoljno pristalica da bi to ličilo na miting, ali je svejedno uvjerena u svoju političku nadmoć? Ili je možda najveća deluzija, također predsjedničkog kandidata, koji je osvojio čitavih 0,89% glasova 24 sata nakon što je za Al Jazeeru International izjavio da je ušao u trku pobjede radi. Po redoslijedu spominjanja: Muharrem İnce, Meral Akşener i Temel Karamollalioğlu.

Međutim, spuštanje na majčicu zemlju pokazalo se težim. Zafarbanim u ćoškove deluzija koje su raspuhane izbornim rezultatima, nije bilo jednostavno priznati poraz. Možda još teže objasniti taj poraz svojim pristalicama kad su ih još tokom noći brojanja glasova uvjeravali da pobjeđuju i da je sve što ne dolazi iz njihovih nego iz drugih izvora, poput Visoke izborne komisije i/ili Agencije “Anadolija”, laž i prevara. Drugim riječima, kako im objasniti da su lagali čim otvore usta? To zahtijeva mnogo objašnjavanja i mnogo verbalne akrobatike. Osim toga, ta sigurnost, unatoč rezultatima koji su počeli pristizati dok su oni nastavljali prodavati maglu o neminovnom drugom krugu, vonja na nešto drugo, mnogo crnje od običnog laganja.

SVI REDOM POBJEDNICI

Većina je dilemu riješila tako što se nastavila baviti stand up komedijom proglasivši vlastiti uspjeh. To je bilo najlakše predsjedničkom kandidatu İnceu. Zato se valjda i pojavio prvi na sceni. Fakat da je osvojio 30,64%, čitavih osam procenata više nego Republikanska narodna partija (CHP), koja ga je nominirala, daje mu dosta prostora za tvrdnju o uspjehu. To ako i samo ako svi kompletno zaboravimo sve o “sigurnom” drugom krugu i pobjedi u njemu. İnce je prvo demantirao sve glasine koje su kružile socijalnim mrežama da je kidnapiran, pa da nije on nego njegova žena ili šurak, te da je ucijenjen da prizna poraz. Valjda zbog tog čina, kao i zbog monologa o tome da postoji deset miliona glasova razlike (tačnije jedanaest) i da bi bilo glupo to ne priznati, mnogi su taj performans ocijenili dostojanstvenim. Možda je do mene, ali riječ dostojanstveno jednostavno ne mogu povezati s Muharremom İnceom nakon onako bedaste kampanje i gomile laži koje je tokom nje izgovorio. Helem, i na toj pres-konferenciji bilo je očigledno da je on zapravo u utakmici za lidera CHP-a, te je dao jasne znake kako neće otići u zaborav (bez borbe).

Akşenerova s ličnih 7,29% i partijskih 9,96% također je proglasila uspjeh. Da sam cinik, rekao bih da je s njenim političkim bagažom to više od uspjeha.

Ukratko, svi predstavnici opozicije proglasili su uspjeh, ako ne baš pobjedu. Pa se postavlja pitanje kako onda izgleda poraz na izborima i ko je onda gubitnik. Odgovor nam je dao smrtno ozbiljnog lica (koliko njegovo lice sa skoro neprimjetnim ciničnim mikroizrazom očiju može biti ozbiljno) lider CHP-a u prošlu srijedu, kada je nakon tri dana smogao hrabrosti da stane pred novinare – Partija pravde i razvoja AKP jedini je gubitnik ovih izbora.

Kako?

Pa jednostavno, dobivši “samo” 42,56%, u odnosu na prošle izbore (novembar 2015), AKP je izgubila 8%, kaže Kılıçdaroğlu (zapravo je 7%). To da je CHP, dobivši 22,64%, izgubio 3% u odnosu na iste izbore ignorirajte, kao što treba ignorirati i koji je savez dobio apsolutnu većinu (AKP + MHP = 53,66%, ili u poslanicima 295 + 49 = 344 u parlamentu od 600).

Zašto to treba ignorirati? Pa zato, kaže Kılıçdaroğlu, jer: “Jučerašnji jedini čovjek je danas šepava patka (‘jedini čovjek’ je referenca na Erdoğana kao apsolutnog vladara, moja primjedba). Neće moći da radi sve šta hoće. Mi ćemo zaštititi reputaciju parlamenta. Uspjeli smo da unesemo sve boje u parlament.”

Ovo klupko kontradiktornosti u odnosu na predizborni narativ zaslužuje da bude razmršeno.

CHP PODRŽAO POLITIČKO KRILO TERORISTIČKOG PKK-a

Gdje nestade priča o sistemu u kojem je predsjednik (čitaj: Erdoğan) “svemoćni gospodar Turske”, a parlament nemoćan kao “Dom lordova u Britaniji”, koja nam je valjana ad nausem prije izbora do mjere da su je progutali bjelosvjetski “eksperti” i “analitičari”? Ako alijansa koja je osvojila 33,94%, odnosno 189 poslanika (146 CHP, a Dobra partija 43, dok je Saadetu pripalo 0 poslanika), može od predsjednika u predsjedničkom sistemu načiniti “šepavu patku”, jedino moguće novinarsko pitanje, koje, naravno, nije postavljeno, bilo bi: “Gospodine Kılıçdaroğlu, kada ste lagali? Da li tokom kampanja za referendum i izbore ili sada?” Odgovor najbliže istini bio bi: “čim progovori”, ali, u svakom slučaju, ova izjava baca sasvim drugačije svjetlo na općeusvojeni narativ.

“Uspjeli smo da unesemo sve boje u parlament”, pak, ukazuje na politički inženjering i objašnjava ona tri izgubljena procenta, a sasvim moguće i više. Da bi “unijeli” u parlament Demokratsku partiju naroda (HDP), političko krilo terorističke tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), CHP je žrtvovao neodređen broj glasova (a najmanje 3%), instruirajući određen broj svojih glasača da glasaju za HDP. Tako imamo “mali” paradoks, da je HDP, koji je “samostalno” prešao cenzus (10%), dobivši 11,7%, gubio između 3 i 12 procenata u provincijama na jugu i jugoistoku, a nadoknađivao ih u Istanbulu, İzmiru i generalno na zapadu zemlje. Najočigledniji je primjer u provinciji Tünceli (ili Dersim), tradicionalnoj CHP tvrđavi, koja je sada pripala HDP-u po broju parlamentaraca, a u kojoj je istovremeno İnce osvojio više nego Erdoğan i kandidat HDP-a Selahattin Demirtaş zajedno. Jedan od indikatora te CHP-ovske manipulacije jeste i razlika između glasova za HDP i Demirtaşa, koji je osvojio 3% manje od svoje partije (isto važi za Akşenerovu).

PKK je već počeo “zahvaljivati” na ovoj usluzi. Na istoku su počela ubistva članova AKP-a.

Ko je pažljivo čitao brojke, vidio je da je članica nacionalnog saveza, Saadet partija, dobila nula poslanika. Zakon o predizbornim alijansama donesen je kako bi se “zaobišao” visoki cenzus, međutim, dogovor je o podjeli plijena na članovima saveza. Tako je ispalo da je za Saadet partiju to bio prilično loš deal. Iako je uspjela udvostručiti broj glasova u odnosu na novembar 2015. godine, osvojiti čitavih 1,34%, nije od svojih ideoloških nemezisa s kojima se udružila dobila ništa. No, ima tu jedna caka. To blamiranje Saadet partije nije bilo uzaludno. Ako Saadet nije imala koristi, AKP je imala štete. Da je nastupala samostalno i time ostala ispod cenzusa, podjela sjedišta u parlamentu bila bi drugačija – AKP bi imala 302 poslanika.

I postizbornu nedjelju karakterizira posipanje pepelom. Izvinjenja za manipulaciju percepcijom (čitaj: laganje) pljušte. Prvo je novinar Hürriyeta İsmail Saymaz objavio izvinjenje na svom Twitteru zato što je, eto, sve vjerujući nekim anketama, “dao loše informacije”. Zatim je to dužim novinskim tekstom uradio Hüsnü Mahalli, novinar dnevnika Sözcü, u kojem je potpuno priznao manipulaciju i jednostranost u poliranju CHP-a, İncea, Akşenerove itd.

Zatim je stiglo “objašnjenje” i izvinjenje Adil Seçim Neta, opozicione platforme za praćenje izbora, koja je “kaskala” s rezultatima iza Anadolije i izborne komisije, stvarajući utisak da (pod jedan) obje nešto mute i (pod dva) da može biti drugog kruga. Naravno, “tehničke smetnje” bile su u pitanju, zbog kojih se izvinjavaju i žale.

Međutim, najkomičniji u tom pranju jeste Hakan Bayrakçı, vlasnik i direktor Agencije za ispitivanje javnog mnijenja “Sonar”. Već sam jednom spominjao njegovo priznanje da je manipulirao procentima podrške Akşenerovoj. No, prošle je srijede bacio bombu u medijski prostor priznanjem da je on sve vrijeme znao da neće biti drugog kruga, ali je pod pritiskom opozicije, kako pristalica, tako i političara, objavljivao lažne rezultate smanjujući procente podrške Erdoğanu i održavajući u životu priču o drugom krugu. “Pa da sam objavio da će Erdoğan pobijediti, razapeli bi me”, zavapio je pred kamerama CNN-Türka. Drugim riječima, priznao je da ispunjava (muzičke) želje opoziciji, koja voli onaj paralelni univerzum s početka teksta.

Koliko je sva ta “igrarija” manipulacijom percepcije igranje vatrom, ne treba objašnjavati. Da li će bjelosvjetski “eksperti” za Tursku iz svega toga naučiti poneku lekciju? Sumnjam.

PROČITAJTE I...

Koalicija Zajedno za BiH, koju čine SDA, SBiH i BPS, 'osvojila' je 4 mandata u Narodnoj skupštini RS i blizu 30.000 glasova. Koalicija Proevropski blok, koju čine tzv. građanske stranke (SDP, DF, Naša stranka, NB, SBB i dr. ), nije osvojila ni jedan mandat u NS RS, a 'prosula' je više od 11.000 glasova. Da smo nastupali svi zajedno, imali bismo još dva mandata s ovih 'propalih' 11.000 glasova. To je cijena bošnjačkog političkog nejedinstva. Isto je bilo i u prošlom izbornom ciklusu, kada SDP nije htjela u koaliciju Domovina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!