Napokon jedna reakcija Bošnjaka u Hrvatskoj: Tuđmanovo manipuliranje istinom šokira

Intervju prof. dr. Miroslava Tuđmana, objavljen u 1395. broju Globusa, bio je povod oštre reakcije SDA Hrvatske. Ovo je do sada jedina zabilježena reakcija neke od brojnih bošnjačkih institucija u Hrvatskoj na medijsku kampanju u režiji hrvatskog HDZ-a. Međutim, ostaje za vidjeti hoće li se u narednim danima uspavani Bošnjaci u Hrvatskoj probuditi te se udostojiti reagirati na tvrdnje hrvatske predsjednice o postojanju 10.000 islamskih radikala na hrvatskoj granici ili će se i dalje uljuljkavati u teze da između Hrvata i muslimana (Bošnjaci se više ni ne spominju u javnom životu) u Hrvatskoj vlada idealni suživot

Prije svega, dr. Tuđman koristi riječ terorizam s pridjevom “islamski”. Time islam nastoji prikazati vjerom terora i nasilja. Niti jedna vjera ne poziva na ubijanje nevinih ljudi, pa tako ni islam! Poznat je kur'anski ajet sure El-Maida koji kaže:

– Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuvao – kao da je svim ljudima život sačuvao!

Terorizam nema ni vjersku ni nacionalnu odrednicu. Ono je zla pojava protiv koje se svi jednako moraju boriti jer terorizam ugrožava cijelo čovječanstvo. Na laži i podvale iznesene o bošnjačkom lideru Aliji Izetbegoviću odgovorit ćemo citatima i povijesnim činjenicama.

Tuđman kaže kako je Alija Izetbegović odbio Cutileirov plan jer nije htio da se BiH sastoji od tri konstitutivna i suverena naroda.

Opće je poznato kako taj plan predviđa priznavanje bosanskih Srba kao stranu u pregovorima. Time se, kasnije, u Skupštini RS-a hvalio i zločinac Radovan Karadžić:

– Znate kako je izgledala Cutileriova mapa kada je Bosna pukla. Tada smo mi prihvaćeni kao strana u sukobu. Međunarodna zajednica se grdno prevarila što je prije rata poslala Cutileira i Carringtona kod nas. Što nas je prihvatila kao stranu u sukobu. Da su oni šutili i priznali Bosnu i kazali poslije toga kako postoje tamo neki pobunjenici koji ruše vlastitu državu, mi bismo bili u teškim problemima. Niko s nama ne bi razgovarao.

Sličnim tonom govorili su i ratni zločinci Momčilo Krajišnik te Ratko Mladić. Pored toga, Izetbegović odbacuje plan nakon sastanka s ambasadorom SAD-a u bivšoj Jugoslaviji Warrenom Zimmermmanom, održanom 28. marta 1992. godine, na kojem Zimmermman Izetbegoviću garantira priznanje BiH kao nezavisne države.

Nadalje, Tuđman servira tezu kako je Izetbegović imao unitarističku politiku, koju izjednačava s onom velikosrpskom. Ovakav pokušaj manipuliranja istinom šokira, s obzirom na to da je Alija Izetbegović u niz navrata javno govorio da se on i Bošnjaci zalažu za cjelovitu i demokratsku BiH. Tokom pisanja ovog teksta pronađeno je 12 takvih citata, a prenijet ćemo barem jedan:

– Naš cilj je demokratska država – višenacionalna i višepartijska. Ovo opredjeljenje daje našem političkom modelu izrazitu prednost pred očigledno retrogradnim, jednonacionalnim, jednovjerskim i jednopartijskim konceptom Karadžićevog SDS-a i Bobanovog HVO-a. Naš demokratski koncept uvjet je naše političke, pa i vojne pobjede u ovom ratu. Bez toga koncepta nema cjelovite Bosne.

A potvrda tome je i referendumsko pitanje (Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29.2. i 1.3.1992.godine, glasalo je ukupno 2.073.568 glasača, 99,7 posto bilo je za nezavisnost, a 0,3 posto protiv), koje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

Ko god je analizirao (objektivno i racionalno) rad Alije Izetbegovića, zna kako je besmisleno pokušavati proturati tezu o njegovoj unitarističkoj politici. Najveću želju da se to dogodi imale su, paradoksalno, sve ostale strane u sukobu. Priželjkivale su scenarij u kojem će Bošnjaci zauzeti 30 posto teritorija, što je Izetbegović na njihovo zaprepaštenje uporno odbijao.

Sljedeća podvala koju pokušava progurati Miroslav Tuđman, ali i drugi sudionici događaja tog razdoblja, glasi kako nije bilo nikakve dogovorene podjele od strane Tuđmana i Miloševića. U hrvatskoj javnosti u posljednje vrijeme izdano je nekoliko djela koja s jednakim argumentima govore o tome. To su prije svega knjiga Davorina Rudolfa “Stvaranje hrvatske države 1991.-Ministarska sjećanja”, potom knjiga Vladimira Šeksa “Državni udar-kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH” te posljednja u nizu, knjiga Miroslava Tuđmana “Druga strana Rubikona-politička strategija Alije Izetbegovića”.

Ovakva pojava u zanimljivoj je korelaciji s mišljenjem Warenna Zimmermmana, koji kaže kako početkom 90-ih, nakon sastanka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, hrvatska i srpska štampa gotovo istovremeno počinju govoriti o Bosni kao islamskoj državi, koristeći iste argumente. Takva aktualna pojava očito dolazi u strahu od buduće presude haškog suda, koja bi trebala biti objavljenja u novembru, bivšem političkom i vojnom vrhu tzv. Herceg-Bosne na čelu s Jadrankom Prlićem. Činjenica kako se odnos prema Bošnjacima s hrvatske strane, vojno i politički mijenja, nakon sastanka u Karađorđevu, neosporiva je. Poznato je i kako su se u Tikvešu 15.4.1991. godine sastale ekspertne grupe hrvatske i srpske strane te raspravljale o metodama podjele Bosne.

Sljedeća šokantna stvar je kako Miroslav Tuđman negira genocid u Srebrenici!?

Prilikom svakog spominjanja Srebrenice koristi riječi “masakr” i “tragedija”. Tuđmana, koji zagovara europeizaciju BiH, očito treba podsjetiti kako je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u januaru 2007. godine zvjerstva u Srebrenici okarakterizirao kao genocid. Za “evropskog” Tuđmana očito je nepoznato i to da je Evropski parlament u januaru 2009. godine proglasio 11. juli kao “Dan sjećanja na genocid u Srebrenici”. S ovakvim stavom, Miroslav Tuđman stavlja se u koš sa malenim brojem velikosrpskih radikala, koji još negiraju genocid u Srebrenici.

Nerazumno je i Tuđmanovo progovaranje o ratnim zločinima u srednjoj Bosni. Nesporno je kako za svaki ratni zločin počinitelje treba propisno kazniti. Bez obzira na to za koju stranu u sukobu su se borili i kojoj vjeri ili naciji pripadali. Tuđman spominje 50-ak takvih zločina od strane mudžahedina. U isto vrijeme prešućuje općepoznate hrvatske zločine nad Bošnjacima počinjene u srednjoj Bosni.

Iz svega navedenog, vidljivo je Tuđmanovo nastojanje da ukalja djelovanje bošnjačkog lidera Alije Izetbegovića te potakne islamofobiju. Korištenje termina “islamski terorizam”, negiranje genocida u Srebrenici, negiranje podjele Bosne, prešućivanje hrvatskih zločina u srednjoj Bosni, očiti su dokazi za to. Čini se kako na ovim prostorima niču strah i ljubomora jer je Alija Izetbegović, nedvojbeno, izašao kao najpozitivnija ličnost iz svih nemilih događaja te postao uzor mnogim ljudima diljem svijeta. Osim toga, Alija Izetbegović je u više navrata bio žrtva komunističke vlasti te je niz godina proveo u zatvoru bivšeg režima i nikada nije bio dio komunističke vlasti i režima bivše Jugoslavije.

Nemoguće je da svi dijelimo iste stavove i preferencije, što je ljudski i logično. Ali je šokantno da se manipulira činjenicama i nastoji braniti neodbranjivo. Nadamo se da će Miroslav Tuđman uvidjeti sve negativnosti koje proizlaze iz njegovih izjava te se ispričati svim Bošnjacima, posebno onima koji su branili RH u Domovinskom ratu te majkama preko 1.180 poginulih Bošnjaka branitelja RH – stoji u saopćenju koje potpisuje Armin Hodžić, glavni tajnik SDAH.

Izvor: Faktor

 

PROČITAJTE I...

U tom smislu, ilustrativna je nedavna izjava Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo i članice SBB-a, koju je dala krajem oktobra: da je SBB pogriješio što je glasao za imenovanje škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću te da će ta stranka na nekoj od narednih skupštinskih sjednica pokrenuti pitanje promjene imena ove škole

Fahrudin Radončić glavni je nosilac izazivanja, širenja i produbljivanja moralne i političke krize i negativnog stanja među Bošnjacima. Dalji trend takvih pogubnih Radončićevih utjecaja treba spriječiti glasanjem na izborima 2018. godine. Patriotske snage odgovorne su da narodu objasne karakter Radončićeve destrukcije. Ako društveni i politički faktori ispune tu vrstu svoje odgovornosti, onda ostaje samo odgovornost na narodu. Ako se problem Fahrudina Radončića ne objasni narodu, onda za posljedice nije odgovoran narod, već će biti odgovorni politički i drugi društveni faktori koji su trebali, a nisu narod osvijestili o opasnostima Radončićevog neprijateljskog djelovanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!