Nana Fata poručuje: Nikada neću odustati od borbe za svoju slobodu i svoje vlasništvo

“Za povratak se nešto davno trebalo uraditi. Napravili su kuće, a ne mogu da se vrate, i to mi je krivo. Ja sam se vratila na svoje, a ne znam kako je njima kada u 12 kvadrata žive ovdje u Tuzli, u Sarajevu ili Srebreniku, a toliku su svoju zemlju ostavili. Ja sam se vratila i ne dam svoju zemlju. Željela bih da se svako vrati na svoje”

Fata Orlović (74), jedna od prvih povratnica u bh. entitet Republiku Srpsku, koja se godinama bori da se iz njene avlije u Konjević-Polju kod Bratunca izmjesti pravoslavna crkva koja je bez njenog odobrenja sagrađena 1996. godine, proteklih je dana zbog zdravstvenih problema hospitalizirana u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla.

“Što se tiče doktora, oni su dobri i paze me. Narod mi dolazi u posjetu. Dva mjeseca patim zbog oka koje me zaboljelo, a uz to imam i šećer”, navodi nana Fata, kako su je prozvali novinari.

Iz bolničke postelje poručila je da nikada neće odustati od borbe za svoju slobodu i svoje vlasništvo, a zamolila je i svoju djecu, dodaje, da poštuju njenu odluku kada nje ne bude.

“Sudovi odbijaju moje zahtjeve da se crkva nosi, ali sve dok postoji i posljednja nada, ja se neću predavati. To je moja zemlja”, poručila je.

Iako su joj u ratu ubijeni muž i 22 srodnika, nana Fata vratila se u Konjević-Polje i “uspravila” kuću. O crkvi koju je zatekla ne želi mnogo govoriti, jer se, kaže, svaki put uzbudi i bude joj loše, pa o povratku i poslijeratnim dešavanjima priča generalno.

Istovremeno je, kaže, i sretna i žalosna zbog bošnjačkih povratnika u bh. entitet. Drago joj je, navodi, što su napravljene dobre kuće, a žalosti je činjenica da su te kuće mahom prazne.

“Za povratak se nešto davno trebalo uraditi. Napravili su kuće, a ne mogu da se vrate, i to mi je krivo. Ja sam se vratila na svoje, a ne znam kako je njima kada u 12 kvadrata žive ovdje u Tuzli, u Sarajevu ili Srebreniku, a toliku su svoju zemlju ostavili. Ja sam se vratila i ne dam svoju zemlju. Željela bih da se svako vrati na svoje. U Konjević-Polju su gotovo svi napravili kuće i bez donacija, i dosta se svijeta vratilo, a dosta je i onih koji žive u inostranstvu, pa ljeti kada dođu bude to baš lijepo. Avlije pune. Neka živi ko kako može i hoće, ali nisam zadovoljna. Kako ću biti zadovoljna kada vidim i u kakvoj bijedi žive oni koji su ratovali, pa ostali bez ruku i nogu i sada ne mogu raditi, porodica ispašta, a ništa nemaju.”

Kaže da zbog bolesti ne izlazi mnogo, ali je prisustvovala najmasovnijem iftaru na Balkanu, koji se pod motom “Bošnjaci na Drini” organizirao u Konjević-Polju proteklog ramazana, kada se okupilo preko 7.000 postača.

“Svog Šaćira sam izgubila, djeca su otišla u tuđinu i ne izlazim nigdje. Ko hoće i može, neka izlazi. Na iftar su me pozvali i bilo mi je baš lijepo. I čestitam onom čovjeku (Azmiru Husiću, op.a.) koji je sve to organizirao, platio i pobrinuo se. Onako bi Konjević-Polje trebalo da uradi. Ma, uradila bih i ja, ali ne mogu sama. Odakle mi? I za kurbane se dogovaramo”, kazala je nana Fata na kraju razgovora za Stav.

PROČITAJTE I...

Dva dana nakon posjete Sarajevu, Esedu je ponovo dostavljeno tijelo zatvoreno u limeni sanduk. Ukopano je iznad džamije u Žepi. Roditelji su bili uvjereni da su im opet poslali tuđe tijelo pa su odlučili da mu ne podižu nišane. Godinama je Esed tragao za sinovim posmrtnim ostacima. Do njega i Fatime stizale su vijesti da je živ, čak i da ima porodicu. Sve se to promijenilo 2009. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!