Nama apsolutna vlast, vama apsolutna egzistencijalna nesigurnost

U Banovićima gotovo da nema nezaposlenih lica. Istina, tamošnja politička vrhuška etablirala je bezmalo neokumunistički političko-socijalni koncept vladavine, koji, pojednostavljeno rečeno, funkcionira ovako: “Nama apsolutna vlast, vama egzistencijalna sigurnost.” Dalo bi se štošta prigovoriti banovićkim vlastodršcima. Dalo bi se i moglo bi se, ali, avaj, tu je Tuzla, u kojoj je, i to poodavno, etabliran degenerirani neokomunističko antifašistički koncept vlasti

Prije desetak godina, nakon što su me u Tuzli bešćutno otkantali u svim školama (uzgred, saznao sam da u većini škola moja aplikacija nije ni razmatrana), konkurirao sam za mjesto profesora u jedinoj srednjoj školi u Kalesiji – Srednjoj mješovitoj.

Tokom “intervjua”, direktor škole, bez da trepne i bez ijednog osvrta na moje reference, obavještava me, kratko i hladno, kako sam nepotrebno aplicirao i kako u Kalesiji preferiraju isključivo vlastite kadrove.

Koliko njegov bezobrazluk, isto toliko iznenadila me je njegova iskrenost, pa sam mu na tome čestitao. Zbunjeno i bojažljivo pružio mi je ruku vjerovatno misleći da sam totalna budala i da je bio potpuno u pravu kada mi je rekao da sam nepotrebno aplicirao.

– Hvala Vam na iskrenosti! Vi ste prvi koji mi je u lice rekao da su konkursi farsa i da je sve namješteno. Tako treba, istinu pravo u čelo. A lijepo je i to što preferirate isključivo vlastite, lokalne kadrove. Doduše, to i nije baš zakonito, zapravo nije uopće, ali koga briga za zakon, zar ne?! I, ne bojte se, nisam snimio Vašu izjavu i neću Vas prijaviti nadležnim instancama. Eto, ja bih krenuo. Još jednom, hvala na iskrenosti. A to što kršite zakon, neka Vas ne brine. Pa, svi to rade! Doviđenja.

Na ukočenom i obamrlom licu direktora škole iščitavam svašta, a ponajprije sumnju da sam njegovu inkriminirajuću izjavu ipak snimio. A nisam. Taman posla. Pa, i da jesam, šta bih s tim snimkom? I koga to uopće zanima?

Zašto navodim ovaj primjer iz Kalesije? Zato što je paradigma. Slično je i u drugim općinama Tuzlanskog kantona, osim u Tuzli. Ako, uz rizik da me se pogrešno shvati, zanemarimo isprazne tlapnje o kršenju zakonskih propisa i bjelodanoj diskriminaciji, čemu sam, eto, i sam bio izložen, uočljivo je da se Kalesija, Banovići, Lukavac i druge općine ubrzano homogeniziraju, hermetiziraju, “preferiraju” vlastite kadrove i produciraju, doduše, manje-više hibridan, ali, ipak, u egzistencijalnom smislu, živ i djelotvoran lokalpatriotizam.

Tako, primjerice, u Banovićima gotovo da nema nezaposlenih lica. Istina, tamošnja politička vrhuška etablirala je bezmalo neokumunistički političko-socijalni koncept vladavine, koji, pojednostavljeno rečeno, funkcionira ovako: “Nama apsolutna vlast, vama egzistencijalna sigurnost.”

Dakako, dalo bi se štošta prigovoriti banovićkim vlastodršcima. Dalo bi se i moglo bi se, ali, avaj, tu je Tuzla, u kojoj je, i to poodavno, etabliran degenerirani neokomunističko‑antifašistički koncept vlasti, a koji, opet pojednostavljeno rečeno, funkcionira ovako: “Nama apsolutna vlast, vama apsolutna egzistencijalna nesigurnost.”

Takav “koncept”, posljedično, u startu anulira i najmanju naznaku lokalpatriotizma, jer, Tuzlaci to i znaju i osjećaju, prilično je teško, a i s one strane razuma, voljeti ambijent u kome egzistira klasični sociološki aparthejd i neshvatljiva odioznost spram domicilnih intelektualnih resursa, kojih čak i u ovakvoj Tuzli, sluđenoj i urušenoj, ima više nego dovoljno.

“Mi imamo nadgradnju, ali nemamo bazu, i to je veliki problem”, obavještava me ovih dana za šuplja mudrovanja vazda spremni komšija Alija. Pa, poentira: “Baza ti je, dobri moj spisatelju, kad se najedeš, a nadgradnja kad tako sit iz sveg grla zapjevaš.“”

Stoga, aferim vlastodršcima iz Banovića! Shvatili su da iz prazne puške ne puca, a takvo šta elementarna je politička mudrost. Mudrost koja u Tuzli, nažalost, odavno ne stanuje.

PROČITAJTE I...

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!