Nakon svega, ostala je samo priča, maglovita i neprovjerljiva

Nije Shlomo Chayon pobjegao iz Sarajeva pred novim upraviteljima Bosnom, kako bi se dalo pomisliti. Zapravo, pobjegao je od svojih

Sitni trgovac tekstilom Shlomo Chayon napustio je rodno Sarajevo krajem augusta 1878. godine, svega nekoliko dana nakon što je austrougarski zapovjednik baron Josip Filipović zauzeo grad. Ali, nije Chayon pobjegao iz Sarajeva pred novim upraviteljima Bosnom, kako bi se dalo pomisliti. Zapravo, pobjegao je od svojih, ako se tako mogu nazvati oni koji su ga zbog njegove sklonosti ka kabalistici prezreli i anatemisali i, na koncu, iskoristivši opću pometnju u gradu, izbacili iz ogromne kućerine u kojoj je živjela jevrejska sirotinja i koju su sarajevski Jevreji nazivali Il Cortijo (Dvorište), a muslimani – Velika avlija ili Čifuthana.

Shlomo se neko vrijeme zadržava u Skoplju, gdje iznosi ideju o novom iščitavanju svetih tekstova kabalističkom metodom nailazeći na nerazumijevanje i otpor među tamošnjim rabinima, a potom odlazi u Solun, istim zamršenim putevima i s istom namjerom kao i njegov daleki predak Nehemiuah Chayon, jedan od najpoznatijih sabatajevaca spočetka 18. stoljeća.

Nehemiuahova teološka promišljanja, koja će obznaniti u svojoj knjizi Oz I’ Elohim (Moć Božija), štampanoj 1713. u Berlinu, uskovitlat će veliku prašinu u jevrejskim krugovima, a stoga jer se u njoj nalazi šizmatična rasprava Sabbataija Sevija, kontroverznog rabina iz Smirne koji se 1655. godine proglasio Mesijom, a desetak godina poslije iznenada prihvatio islam, što će se kod njegovih sljedbenika s vremenom razviti u paradoksalnu teološku teoriju prema kojoj je Sevievo otpadništvo od judaizma bio nužan i mističan čin, pa samim tim neupitan i opravdan.

Nastojeći slijediti tragove svojih učitelja i proširiti Sabbataijevo učenje temeljeno na tradiciji kabalistike iliti okultno-ezoterijskoj metodi iščitavanja skrivenih proročanstava iz svetih hebrejskih tekstova, Shlomo Chayon ulazi u žučne i besplodne rasprave sa solunskim rabinima i ubrzo, u Solunu a i šire, postaje persona non grata. Napušta Grčku, luta po Turskoj, Siriji, Palestini, Egiptu, sve manje propovijeda i traga za istinskim znanjem, a sve više tone u alkohol, kocku, razvrat.

Ipak, potkraj 19. stoljeća ženi se u Damasku udovicom Sarom, kćerkom draguljara, trgovca i također sabatajevca Aarona Nathaniahua, kome se Shlomo, onako kukavan i jadan, nije nimalo dopao, ali dopalo mu se što je sretno i kao Bogom dan bahnuo u Damask, zagledao se u ružnjikavu i ocvalu Saru i bio spreman uzeti je za ženu, a da pri tome ništa od njega ne traži. Mladenci su se vjenčali i nastanili u kvartu Jehudi. Shlomo se ostavio kabalističkih mudrovanja i hljeb nasušni, za sebe, Saru i nerođenog sina, zarađivao kao prodavac u jednom od brojnih Aaronovih dućana.

Preporođeni se Chayon u poslu pokazao oštroumnim i poduzetnim, što nije promaklo budnom punčevom oku, te ga dvije godine po dolasku u Damask, sa ženom i prvorođenim sinom, šalje u Odesu i povjerava mu vođenje osjetljivih poslova s ruskim čajem i gruzijskim vinima. Ali, to je i duga i druga priča. Nejse!

Helem, u Odesi, mnogo godina kasnije, a na preporuku pukovnika carske armije Kerima Ahmedova, kojeg je Jusuf upoznao na svojim putešestvijama od Besarabije do Bosne, moj djed provodi dvije godine u kući ostarjelog i napuštenog Shlome Chayona. Krio se, zapravo, budući da je pobjegao iz ruskog zarobljeništva, a tokom boravka kod Chayona upoznaje se s Čečenkom Atieh Melathab i silno se zaljubljuje.

Prema porodičnim pričama, Atieh se pojavila u Chayonovoj kući u vrijeme velike epidemije gripe koja se u proljeće 1918. godine svom silom ostrvila na Krim, Besarabiju i cijelu jugoistočnu Rusiju, u vrijeme kada studen zamre, a zapuše topli i bolesni vjetar s Mediterana od kojeg se otežano diše i sve živo klone i poboli.

Chayon je tih dana bio bolestan, u groznici, i ležao bespomoćno u gornjem boju kuće. Atieh je, po naređenju svog oca Abdulaha Melathaba, jednog od rijetkih preostalih Chayonovih prijatelja, dolazila svakog dana rano ujutro, vedro i s osmijehom pozdravljala Jusufa, pitala kako je bolesnik proveo noć, da li je uzimao lijekove, odlazila potom na pijacu i u bakalnicu i kuhala za cjelodnevnu prehranu.

I, tako, iz dana u dan njeno prisustvo u kući bivalo je sve duže, razgovori s Jusufom sve otvoreniji i dublji, katkad bi je i mrak uhvatio, uspaničila bi se, njeno lice i krupne bademaste oči pokazivali bi tada i sreću i strah. Zaljubljivala se.

Na koncu, sto godina poslije, moguće je tek naslućivati ili domišljati njihov odnos, njegov razvoj i svršetak. Međutim, budući da se Jusuf pojavio u Tuzli u novembru 1919. godine, tačno godinu po okončanju rata, suvislo je zaključiti da je s Atieh bio u prisnoj vezi, vjerovatno i u braku, kakvog je mišljenja bio i moj otac, koji mi je u jednom od naših posljednjih razgovora rekao da njegov otac jeste bio u braku s Atieh, da su imali i dijete, a da su se rastali kada je, bježeći pred boljševičkom pošasti, stari Melathab iseljavao s porodicom u Iran: Atieh je bila za seobu, Jusuf izričito protiv, tikva je pukla i svako je krenuo na svoju stranu.

I, eto, nakon svega, ostala je samo ova štura priča, maglovita, neprovjerljiva, obojena knjiškim fantazijama. I ništa više. Jer, kao što veliki pisac reče: “Književnici fantaziraju, izvjesna je samo smrt.”

PROČITAJTE I...

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!