Nakon samospaljivanja: Senad Begić još ima vjere u pravdu

Begića je na očajnički potez natjerala teška životna borba ispunjena nepravdom. Mučila ga je dugogodišnja nebriga suda u Cazinu, u kojem već 16. godinu stoji neriješen njegov imovinsko-pravni spor s komšijom. Tražio je samo da sud radi svoj posao

Senada Begića javnost u Bosni i Hercegovini i širem okruženju upoznala je na veoma šokantan način. Bio je glavna tema medija krajem februara ove godine, a svemu je prethodio njegov pokušaj da se, naočigled prisutnih građana i rodbine, spali na Trgu Alije Izetbegovića u Cazinu. Prošlo je pola godine od tog potresnog događaja i javnost je već zaboravila ime Senada Begića.

Begića je na ovaj očajnički potez natjerala teška životna borba ispunjena nepravdom. Mučila ga je dugogodišnja nebriga suda u Cazinu, u kojem već 16. godinu stoji neriješen njegov imovinsko-pravni spor s komšijom. Svjestan da ne može ostvariti svoja osnovna ljudska prava, a tražio je samo da sud radi svoj posao, Senad je u februaru najprije štrajkovao na trgu. Kako ga niko nije primjećivao, otišao je korak dalje i najavio samospaljivanje. Nažalost, obećanje nije pogazio i zapalio se 26. februara.

Već narednog dana, dok su doktori teške Senadove ozljede liječili u Kantonalnoj bolnici “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću, Stav je bio u posjeti njegovoj porodici u rodnom mjestu Miostrahu kod Cazina. Pola godine kasnije, 26. augusta, ponovno smo bili u Miostrahu. Ovaj put vrata porodične kuće Begić otvorio nam je Senad, s kojim smo razgovarali o njegovom očajničkom činu, trenutnom zdravstvenom stanju, ali i o sudskom postupku koji je svemu bio povod.

SAMOSPALJIVANJE JE OSTAVILO TRAJNE POSLJEDICE

Već na prvi pogled vidljive su posljedice koje je vatra ostavila po Senadovom tijelu. Zbog toga je razgovor počeo pričom o njegovom trenutnom zdravstvenom stanju, za koje Senad Begić kaže da nimalo nije dobro. Ruke, na kojima su veliki i zastrašujući ožiljci, najradije drži podignute na prsima. Čim ih spusti, osjeća snažan pritisak i bol, a većinu prstiju više ne može kontrolirati. Osim ruku, najviše mu je stradala koža na nogama i leđima. “Imam i problem s disanjem. Kad se sagnem, odmah mi krene voda na nos, a pojavilo se još mnogo zdravstvenih smetnji koje ranije nisam osjećao”, priča nam Senad.

Ističe da mu je posebno teško bilo tokom oporavka u bolnici. Bol je nekad bila neizdrživa. “Nisam plakao onog dana kada sam se zapalio, ali nakon dvanaest dana, zaplakao sam od bola kad su mi skidali gaze s ruku. Evo, i danas se vidi u kakvom su stanju bile ruke”, govori Senad pokazujući ožiljke na rukama. U bolnici je, kaže, prema njemu bila najbolja medicinska sestra Vera i nju je posebno zapamtio. “Njoj sam posebno zahvalan jer mi je spasila lice. Redovno mi je čistila i njegovala rane i na licu se sad ne vide nikakvi ožiljci, a bilo je mnogo zahvaćeno vatrom”, ističe.

Senadovi sinovi, Sead i Mustafa, otišli su u inostranstvo u potrazi za sezonskim poslom. Zdravstveno stanje mu ne dozvoljava da se vrati porodičnim poslovima. “Snaha je primorana da vodi gotovo sve poslove. U štali je šest krava o kojima se mora brinuti. Ja sad rukama ne mogu ništa”, naglašava Senad Begić. Nakon dolaska iz bolnice, nastavio je liječenje kod kuće. Već se pola godine redovno javlja u bolnicu, a raduje se i odobrenoj desetodnevnoj rehabilitaciji u lječilištu Gata. Nada se da će poslije rehabilitacije bolje savijati prste na rukama.

Svojih 320 KM penzije Senad od februara mora raspoređivati i na lijekove. Ipak, ističe da mu to ne predstavlja problem. Uz penziju ima i 43 KM invalidnine i kaže da bi mu to za život bilo dovoljno u nekim drugačijim i mirnijim okolnostima. “Lahko bih ja s ovim bolom da mi nema onog duševnog. Mene duša boli”, polahko Senad okreće priču prema onome zbog čega je i došlo do cijele nesreće.

“Cijeli rat sam se borio za ovu državu, a onda sam osjetio da u njoj nisam siguran i da nemam svojih osnovnih ljudskih prava. Samo četiri smjene tokom cijelog rata nisam odradio: prvi put kad mi je stričević poginuo pa sam prisustvovao dženazi, kad sam se vratio iz logora preskočio sam jednu smjenu, i još dvije smjene zbog obavljanja dženaze, prvo majci, a kasnije i ocu”, vidno uznemiren priča Senad i dodaje kako to ipak ne znači da je odustao od države. “Jesam li još patriota? Čisto za državu jesam. Ja to ipak ne mogu pogaziti. Ovi moji ratni ožiljci ne daju mi da ne budem patriota”, priča pokazujući veliki ožiljak koji se proteže preko cijelog stomaka. “Država kao država dobra je, samo ne valjaju pojedinci koji su pristrani kada obavljaju svoj posao ili kada su korumpirani. Ja tako gledam i na sud u Cazinu”, dodaje Senad.

SUDSKI SPOR JOŠ TRAJE

Zašto je baš izabrao samospaljivanje kao metodu “pritiska” na sud, ni sam ne zna. “Jednostavno to je tako naišlo. Šta god bih vam rekao, bilo bi suvišno. Nisam previše razmišljao o tome”, objašnjava. Poslije fizičkog obračuna a komšijom, do kojeg je došlo nakon početka gradnje na spornom zemljištu u februaru, Senadu je bilo dosta. Više se nije mogao kontrolirati. Savjeti koje je tih dana dobijao od nadležnih organa, a koji su se svodili na to da nađe advokata i upusti se u pravnu bitku, uz svakodnevno buđenje i jutarnji susret sa svojim uzurpiranim zemljištem na kojem se vrši sporna gradnja, učvrstili su ga u želji da krene drugim putem. Odlučio se na štrajk i stao je na cazinski gradski trg. Kući nije htio dok se gradnja ne zaustavi, a njegov dugogodišnji sudski spor ne počne ozbiljno rješavati.

Tako je sredovječni čovjek, koji ne poznaje zakone i propise, umjesto riječi podrške, dobio i krivičnu prijavu na trgu. Štrajkom je, eto, remetio javni red i mir, ali tu prijavu odbio je potpisati. Uprkos medijskim navodima da mu niko nije prišao tih dana, ističe jedno ime. Obratio mu se, kaže, Jusuf Bajrektarević, savjetnik općinskog načelnika, koji je s njim razgovarao o njegovom problemu i razlogu štrajka. “Bio je kod mene u srijedu, a štrajk sam počeo u ponedjeljak (22. februara). Nakon što je otišao nazad u Općinu, vratio se nakon sat i kazao mi da je zvao Općinski sud, ali oni s njim nisu htjeli razgovarati”, prisjeća se Senad. Već je ranije bio dao obećanje da će se zapaliti. Poslije toga je, kaže, bio svjestan da će obećanje morati ispuniti.

“Nisam želio kasniti. Kasnio sam samo zato što me sprečavala rodbina, a morao sam biti oprezan da još koga ne zapalim. Oteli su mi jedan upaljač, ali sam imao drugi u džepu. U onoj gužvi sam samo zavukao ruku u džep, našao upaljač i stisnuo ga. Vatra se rasplamsala, a spržila je i jednog mog prijatelja i još dva rođaka, ali na sreću nije ostavila trajne posljedice. Opekli su se dok su me gasili. Mene nije bilo strah, želio sam samo ispuniti dato obećanje. U tim trenucima ni o čemu drugom nisam razmišljao”, sjeća se Senad Begić.

Sudski je proces, kaže, sad napokon otkočen. Senad je zamišljao da će to ići brže, ali to očito ne može tako brzo. Zbog toga i dalje nije zadovoljan i strepi kada će i kakav kraj biti svemu. Najviše se, tvrdi, plaši korupcije, a sumnje da je ima u našim organima vlasti i natjerale su ga da ode ovako daleko. “Jedno ročište je održano, drugo je bilo zakazano pa otkazano, a sada je zakazano treće u narednom mjesecu”, govori Senad, a prema riječima njegovog advokata Jasmina Abdagića procjene su da će proces do prvostepene presude biti okončan u narednih pola godine. Senad se ipak nada da će sve dobro završiti i da će poslije svega njegova osnovna životna preokupacija ostati kako sanirati teške fizičke ozljede.

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!