Najveći politički kapital Turske jeste čvrsta veza Erdoğana s narodom

Predsjednik Erdoğan i njegovi pouzdani saradnici imaju historijsku zaslugu što su izabrali efikasne načine borbe u zaštiti i odbrani prosperiteta kada je bio ugrožen Gülenovim pokušajem državnog udara. Ovo pitanje zaslužuje najveću pažnju jer se u njemu nalaze najvažnija iskustva i pouke kako treba upotrijebiti političku moć da bi se zaštitio prosperitet. Pogrešan izbor načina borbe može kompromitirati ciljeve i vrijednosti za koje se neki subjekt bori. U tom iskustvenom pogledu, od presudnog je značaja pravovremeno reagiranje odgovornih faktora države na čelu s Erdoğanom. Najvrednije iskustvo aktiviranje je naroda Turske kao subjekta zaštite prosperiteta

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

Lideri Turske na čelu s predsjednikom Erdoğanom najbolje znaju i osjećaju zadivljujući prosperitet svoje zemlje, ali i probleme koji se javljaju u ostvarivanju tih rezultata. Njihovo ogromno iskustvo podrazumijeva interes da se prati, analizira i procjenjuje kako se i prijatelji i neprijatelji Turske odnose prema zadivljujućim rezultatima turskog naroda, ali i prema problemima. To je nužno da izabrani pravci djelovanja budu korisni za tursko društvo i državu, da pospješuju pozitivne, a blokiraju štetne tendencije i utjecaje. U tom pogledu, činjenice iz pokušaja vojnog udara pouka su za lidere Turske i svih drugih zemalja u svijetu, pa i za lidere u Bosni i Hercegovini.

Turska je važan faktor bosanskohercegovačke stabilnosti i sigurnosti. Zato se u BiH pažljivo prati i analizira sve što se događa u Turskoj i oko Turske. Građane u BiH zanima kako se koji činilac međunarodne zajednice odnosi prema Turskoj. Smatraju da jačanjem sigurnosti Turske jača sigurnost svih zemalja u regiji Balkana. Turska je za BiH sudbinski važna zemlja. U Bosni i Hercegovini to je bilo i ostalo stajalište posmatranja događaja koji su prethodili pokušaju vojnog udara 15. jula 2016. godine, događaja u toku tog pokušaja, kao i događaja u saniranju posljedica tog pokušaja.

ZNAČAJ ČVRSTE VEZE ERDOĞANA S NARODOM

U svakoj državi, pa i u Turskoj, praktički, hipotetički i teorijski mogu biti problemi (a) u prosperitetu, (b) u stagnaciji ili (c) u propadanju države i društva. Problemi koji se javljaju u savremenoj Turskoj na čelu s Erdoğanom, bilo da se uzrokuju iz raznih sredina unutar Turske ili da se uzrokuju iz raznih centara izvan Turske, jesu problemi u zadivljujućem prosperitetu. Zakonomjerno je da društveni progres, gdje se god u svijetu pojavi, biva redovno ugrožen. U praksi raznih država, kada su bile u prosperitetu, bilo je teških, negativnih zaokreta u pravcu zastoja ili propadanja. Takvi negativni zaokreti događaju se ondje gdje prosperitet nije zaštićen. Vrlo je važno iskustvo i poruka da pokušaj vojnog udara u Turskoj 15. jula 2016. godine nije rezultirao blokadom prosperiteta, a pogotovo nije uspio uništiti rezultate dotadašnjeg progresa i vratiti turski narod i državu u pravcu propadanja, što je bio cilj organizatora pokušaja državnog udara. Dakle, Turska je bila sposobna da zaštiti svoj prosperitet, što je rezultat od ogromnog historijskog značaja.

U slučaju aktuelne Turske, njen prosperitet i progres zaštićen je snažnom političkom organizacijom čija moć dolazi iz čvrste veze naroda i njenog vodstva na čelu s Erdoğanom. Organiziranost, upornost i dosljednost u dobru radi zaštite i odbrane turskog prosperiteta izazivat će dodatnu organiziranost, upornost i dosljednost u zlu, daljim napadima na turski prosperitet s ciljem da se izazove zastoj, pa čak i nazadak. Epilog političkoj moći u odbrani i zaštiti turskog prosperiteta pokazuje se upravo sposobnošću odbrane i zaštite naspram ugrožavanja koje dolazi iz unutrašnjosti Turske, kao i naspram ugrožavanja koje dolazi iz centara koji se nalaze izvan Turske. Dakle, čvrsta veza između turskog rukovodstva i naroda uvijek je bila važan dio u garancijama da se zaštite i odbrane vrijednosti turskog prosperiteta. Čuvanje, njegovanje i unapređenje te veze između naroda i turskog rukovodstva moraju biti glavna zadaća ubuduće, jer je to nužan uvjet uspješne zaštite i odbrane prosperiteta Turske.

U rješavanju teških problema u društvu i državi, kada se javljaju takvi problemi u prosperitetu, kao što je to slučaj u Turskoj, značajno je ko će biti subjekt njihovog rješavanja. Treba osigurati da subjekt rješavanja problema u kontinuitetu bude politički i liderski faktor koji je ispoljen kao odgovoran i zaslužan subjekt prosperiteta. Ako se inicijativa u rješavanju problema koji su nastali u tendenciji prosperiteta prepusti političkim snagama i liderima koji su neprijateljski usmjereni prema subjektu prosperiteta, onda društvo i država riskiraju da se problemi šire i produbljuju geometrijskom progresijom, s posljedicama haotičnog stanja koga je teško kontrolirati. Očito je bilo da je pokušajem vojnog udara Gülen imao za cilj da se uništi politički subjekt prosperiteta Turske na čelu s Erdoğanom. Da se dogodilo kako je želio Gülen, u Turskoj bi prosperitet bio zaustavljen s tendencijom propadanja u raznim pravcima. Dakle, politički subjekt prosperiteta Turske na čelu s Erdoğanom osigurao je da mehanizme upravljanja državom i društvom zadrži pod svojim utjecajem, što je ustvari epilog njihove državničke i političke zrelosti, ispoljene u situaciji kada se izvan demokratske prakse, terorističkim metodama i subverzijom neviđenih razmjera željela od njih oteti vlast.

NAČINI DJELOVANJA U SPREČAVANJU VOJNOG UDARA

Također, u rješavanju teških kriza u društvu i državi, kada se takvi problemi javljaju u prosperitetu, kao što je to slučaj u Turskoj, značajno je na koji će način subjekt prosperiteta zaštititi i odbraniti prosperitet. Predsjednik Erdoğan i njegovi pouzdani saradnici imaju historijsku zaslugu što su izabrali efikasne načine borbe u zaštiti i odbrani prosperiteta kada je bio ugrožen Gülenovim pokušajem državnog udara. Ovo pitanje zaslužuje najveću pažnju jer se u njemu nalaze najvažnija iskustva i pouke kako treba upotrijebiti političku moć da bi se zaštitio prosperitet. Pogrešan izbor načina borbe može kompromitirati ciljeve i vrijednosti za koje se neki subjekt bori. U tom iskustvenom pogledu, od presudnog je značaja pravovremeno reagiranje odgovornih faktora države na čelu s Erdoğanom. Najvrednije iskustvo jeste aktiviranje naroda Turske kao subjekta zaštite prosperiteta. Aktiviranje naroda bilo je nužna pretpostavka da se osigura dubina i širina mjera koje su poduzete da se iz institucija turske države i društva otklone Gülenovi oslonci koji su bili izuzetno dobro organizirani u subverzivnoj operaciji protiv Turske, što je ustvari nekonvencionalna agresija na Tursku.

U pogledu iskustava u vezi s tim, bitno je zapaziti (a) koliko rješenja političkog uređenja države mogu otvarati prostore za subverziju, unutarnje podrivanje države i društva, što je metodologija nekonvencionalne agresije, a (b) koliko je važno da se korekcijama političkog uređenja otklone prostori za subverziju društva i države, a u korist zaštite i odbrane od nekonvencionalne agresije. U tom smislu, najbitnija je analiza ustavne pozicije vojske, obavještajnog i sigurnosnog aparata naspram nadležnosti civilne vrhovne komande. Pri tome treba imati u vidu da je u ranijim epohama, naprimjer, u vrijeme Atatürka, klasična, konvencionalna oružana agresija bila dominantan oblik ugrožavanja Turske. U savremeno, Erdoğanovo doba dominantni su nekonvencionalni oblici ugrožavanja putem subverzivnog podrivanja države i društva, i iznutra i spolja, a klasične oružane agresije samo su završna faza opće agresije u kojoj se oružanim sredstvima, silom kao sredstvom politike, eksploatiraju rezultati nekonvencionalne, subverzivne, podrivačke agresije, u formama koje se uvjetno zovu specijalni rat, što poentira obavezu jačanja obavještajnog i kontraobavještajnog aparata.

Ta razlika sigurnosnih izazova u Atatürkovo i Erdoğanovo vrijeme nalaže da se koncept ustavne pozicije vojnog i sigurnosnog aparata Turske podešava prema novonastalim uvjetima, u kojima je značaj obavještajnog i kontraobavještajnog aparata, zbog nekonvencionalnosti ugrožavanja, bitno porastao u odnosu na Atatürkovo vrijeme. U aktuelno vrijeme, Atatürk bi isto kao i Erdoğan morao mijenjati Ustav i zakone Turske. Te promjene nisu fakultativne, već su izraz nužde. Upravo zato, neopravdani su, za državu i narod Turske štetni, a nikako ne mogu biti dobronamjerni pokušaji suprotstavljanja Erdoğana Atatürku i Atatürka Erdoğanu. Takvi su pokušaji motivirani ili užim političkim interesima u Turskoj, ili izvanjskim neprijateljskim interesima protiv države i građana Turske, bez obzira koje su nacije i vjere. Erdoğan brani Tursku od napada s raznih strana, kao što je činio i Atatürk u ranijim historijskim, na nešto drugačijim ideološkim, ali na istim patriotskim osnovama.

Građane u Bosni i Hercegovini raduju mjere koje je poduzelo vodstvo Turske na čelu s Erdoğanom u pogledu jačanja civilne kontrole nad vojskom, obavještajnim i sigurnim sistemom. U korist aktuelne i buduće, kontinuirane zaštite i odbrane prosperiteta Turske, interna kontrola u turskoj vojsci treba biti integralni dio civilne kontrole nad vojskom. To moraju omogućiti Ustav i zakoni. Ali, džaba i Ustav i zakoni ako se ne provode. Dakle, treba težiti da postoje i da se provode odredbe Ustava i zakona koje omogućavaju civilnu kontrolu nad vojskom. Najviše rizika za pojavu vojnog udara ima u slučaju ako je interna kontrola u vojsci otrgnuta, manje ili više distancirana od civilne kontrole nad vojskom. Interna kontrola u vojsci, o svim zapažanjima koja su od značaja za ostvarivanje civilne kontrole s nivoa predsjednika države, mora istinito i potpuno o svemu što je bitno izvijestiti civilnog vrhovnog komandanta, a to je u Turskoj predsjednik države Erdoğan.

U državi u kojoj postoji efikasna kontrola nad vojskom vojnik ne smije ispaliti nijedan jedini metak ako za to nema uporišta u standardnim i posebnim procedurama odobrenim od civilnog vrhovnog komandanta. Ne smije nijedan vojnik izaći iz kasarne, a kamoli da iz kasarne izađu čitave pješadijske, avijacijske i druge formacije, da špartaju ulicama i nebom bez uporišta u onome što je odobrio civilni vrhovni komandant, a povrh svega toga da tragaju za civilnim vrhovnim komandantom da ga likvidiraju. Borbena upotreba vojske isključiva je nadležnost civilnog vrhovnog komandanta, a generali su izvršioci. Oni na odluke civilnog vrhovnog komandanta primjenjuju vojnu struku, i ništa više. Nije zadaća generala da kreiraju državnu politiku. Njihova je zadaća da razumijevaju onu politiku koja je njima zadata od strane civilnog vrhovnog komandanta.

Prvi politički stav koga moraju naučiti i primjenjivati generali jeste da oni ne donose nikakve političke odluke, pa ni one koje se odnose na vojsku. Njihov je zadatak da dubinski razumijevaju i provode političke odluke koje se odnose na vojsku, što podrazumijeva sposobnost generala da u smjeru podrške, bez imalo opstrukcija, objašnjavaju tu politiku bez ikakvog lutanja izvan njenih okvira. Ako generalima nešto nije jasno iz tih odluka, mogu da pitaju, ali, da svojevoljno odstupaju od tih odluka, na to nemaju pravo. Na pragu vojske prestaje demokratija. General koji želi politizirati treba skinuti uniformu, svrstati se u neku od političkih stranaka ili osnovati svoju. To je poštenije.

Generali koji su izvršavali Gülenovu politiku pokretanjem vojnog udara protiv vodstva Turske na čelu s Erdoğanom 15. jula 2016. godine uništili su svoj profesionalni integritet i svoje profesionalno dostojanstvo. General svoje profesionalno dostojanstvo potvrđuje neprikosnovenom lojalnošću svom civilnom vrhovnom komandantu, kao što trgovac na vagi svoje dostojanstvo treba da potvrdi tačnim mjerenjem. Kad general počne i u primisli da dovodi u pitanje svoju lojalnost civilnom vrhovnom komandantu, on je počeo varati isto kao kada netačnim mjerenjem to počne činiti nepošten trgovac. Dakle, general ima i moralnu obavezu da bude lojalan kao što trgovac ima moralnu obavezu da tačno vaga.

KIČMA VOJNE ORGANIZACIJE MORA BITI ZAŠTIĆENA

Prema onome što se u javnosti zna o mjerama koje je poduzeo predsjednik Erdoğan i Vlada Turske, zauvijek su prestali rizici od pokušaja vojnog udara u Turskoj. Uspostavljen je red u kome se jasno razlikuje nadležnost u oblasti pripreme vojske za svoju osnovnu namjenu, a to je spremnost za oružanu borbu ako zatreba, u odnosu na nadležnost u oblasti odlučivanja o borbenoj upotrebi. Vlada i njena ministarstva po zadatim okvirima u Ustavu i zakonima pripremaju vojsku, a pitanje odlučivanja za upotrebu pripremljene vojske, posebno za njenu borbenu upotrebu, treba biti isključiva nadležnost civilnog vrhovnog komandanta.

Razni organi Vlade, Generalštaba i njemu podređenih komandi, na dnevnoj osnovi, iz časa u čas moraju vladati stanjem u vojsci, posebno po jednom najvažnijem pitanju: Kako funkcionira “kičma” vojne organizacije, a to je sistem komandiranja, odnosno kako se podređeni, počev od običnog vojnika, odnose prema svojima nadređenima, sve do civilnog vrhovnog komandanta. Ta linija komandiranja po vertikali ne smije biti nigdje prekinuta neposlušnošću podređenih. U kontroli te “kičme” trebaju učestvovati svi organi komandi, ali komandanti u tom pogledu ne mogu svoju odgovornost dijeliti ni s kim. Hipotetički, postoji mogućnost da neko u sistemu komandiranja javno ostavlja utisak da poštuje liniju komandiranja, ali da tajno radi protiv te funkcionalnosti. Za otkrivanje tajnog ugrožavanja vertikale komandiranja, da ta “kičma” ne bude nigdje u prekidu, mora se uspostaviti kontraobavještajna djelatnost s nadležnostima primjene tajnih metoda da se otkrije ono što se tajno radi protiv vertikalne linije komandiranja. U svemu tome, na “kičmi” sistema komandiranja najosjetljiviji “pršljen” jeste onaj koji povezuje civilnog vrhovnog komandanta s prvim generalom u Generalštabu. Predsjednik Erdoğan osigurao je ustavne i zakonske pretpostavke koje sužavaju prostor samovolji generala, te da će se odgojnim i političkim mjerama raditi na tome da kontraobavještajna zaštita bude kontrolirana, pravilno usmjerena i, kao takva, omiljena u narodu, među vojnicima i oficirima, dakle, i među generalima. Svi u interesu Turske trebaju pomagati tu funkciju sigurnosti države i društva.

Na sve naprijed izneseno ukazuje se iz iskustva u vrijeme odbrane Bosne i Hercegovine od oružane agresije (1992–1995). Predsjednik i civilni vrhovni komandant Alija Izetbegović svoju je historijsku ulogu državnika u ratu realizirao u uvjetima i konvencionalne oružane i nekonvencionalne, podrivačke, subverzivne agresije u kojoj je bilo težnji i pokušaja da se “kičma” oružanih snaga prekine na najoosjetljivijim dijelovima. Bez obzira na teškoće, u konačnom su bile uspješne aktivnosti na zaštiti i odbrani Bosne i Hercegovine od nekonvencionalne, subverzivne podrivačke agresije koja se događala istovremeno s konvencionalnom oružanom agresijom. Ideološka i politička osnova te uspješnosti jeste čvrsta veza predsjednika Izetbegovića s narodom. Najveći politički kapital Turske čvrsta je veza njenog vođe Erdoğana s narodom, kao što je ogroman politički kapital patriota Bosne i Hercegovine bila čvrsta veza Izetbegovića s narodom.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Razvrstamo li stranke udesno i ulijevo, i to ugrubo, jer je za novoformirane partije još teško utvrditi u šta ih se može uračunati, ali to ipak možemo pokušati s obzirom na to da znamo kojim su strankama do jučer pripadali njihovi lideri i rukovodstva, vidljiv je pad ljevice i rast desnice u Kantonu Sarajevo.

Recept za svakog uspješnog političara kojem vjeruju jeste stalna konekcija s narodom. Narod zna. Narodu treba biti blizak i biti brižan prema svakom. Mnogo sam proveo vremena u bosanskohercegovačkim naseljima, odlazio u domaćinske avlije, družio se s ljudima u gradskim dvorištima, na društvenim događajima. Uvijek osluškujem šta narod govori, šta hoće i šta mu treba. U proteklom mandatu kao državni zastupnik sam dobio najviše pitanja od strane građana i na sva pitanja sam dao odgovore, ponudio rješenja i pokušao ih realizirati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!