Najmlađa “Krekina” smjena

Jedan od 180 poginulih rudara jeste Sadil Brašnjić, tada 30-godišnjak koji je bio uzor svojim komšijama i kolegama. U trenutku njegove pogibije sin Damir Brašnjić imao je šest godina i trebao je krenuti u prvi razred osnovne škole, dok je kćerka Sabina Zukić imala tri godine i oca Sadila se ne sjeća

 

Posljednja sedmica u augustu u tuzlanskom kraju puna je podsjećanja na najveću rudarsku nesreću u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji, kada je u Rudniku “Mramor” poginulo 180 rudara najmlađe “Krekine” smjene, prosječne starosti 28 godina.

Tragedija se dogodila 26. augusta 1990. godine, nekoliko sati iza ponoći, a čete za spašavanje danima poslije izvlačile su poginule iz jame. Nesreću je preživio samo Smajil Imamović, koji je bio povrijeđen. Danas nerado govori o tom događaju. Ranije je novinarima ispričao da je 40 dana bio u bolnici, te da prvih pet dana uopće nije znao da su svi osim njega poginuli. On događaj opisuje jednom riječju: “Strašno.”

Iza poginulih komorata ostalo je 365 djece, a brigu o porodicama i djeci preuzeo je Fond “26. august”. Neki su od njih stambeno zbrinuti, drugi su u međuvremenu završili školovanje, a 130 porodica odlučilo je uzeti otpremnine.

Do nesreće je “Mramor” imao dva rudnika lignita u funkciji, i to: Dobrnja-Mramor-Sjever i Dobrnja-Mramor-Jug. Nesreća se desila u Dobrnji-Jug i jama je nakon tragedije zatvorena, dok je i danas u pogonu druga jama.

Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona 2006. godine, odnosno 16 godina poslije nesreće, pokrenulo je istragu tokom koje su vještaci zaključili da je osnovni uzrok nesreće eksplozija oblaka ugljene prašine, do koje je došlo nepravilnim miniranjem čelične podgrade.

Jedan od 180 poginulih rudara jeste Sadil Brašnjić, tada 30-godišnjak koji je bio uzor svojim komšijama i kolegama. U trenutku njegove pogibije sin Damir Brašnjić imao je šest godina i trebao je krenuti u prvi razred osnovne škole, dok je kćerka Sabina Zukić imala tri godine i oca Sadila se ne sjeća.

“Blijedo se sjećam lika svog oca, ali su mi i majka i mnogi drugi pričali, a svi od prvog do zadnjeg smatrali su ga kompletnom ličnošću, izuzetnim čovjekom, koji je bio potencijal ne samo u poslu nego i u odgajanju porodice. U našem je mjestu on bio uzor svim ljudima, ali, nažalost, rano je izgubio život. Majci Nadiri je i danas teško pričati o tome, ali sam od sadašnjih radnih kolega čuo da je očevo tijelo izvučeno cijelo. To znači da je preminuo uslijed nedostatka kisika. Zahvaljujući dragom Bogu, majka se od svoje 26 godine borila da nam nadomjesti ljubav i sve što nam je trebalo. Bila nam je i majka i otac, tako da ni sestra ni ja nismo nikada u finansijskom smislu osjetili da nemamo oca. Ali, u momentima kada nam je trebala muška zaštita i neko na koga se možemo osloniti, otac nam je itekako nedostajao”, priča Damir Brašnjić, sin poginulog Sadila.

Kada priča o pogibiji oca i o majčinoj požrtvovanosti da othrani, odškoluje i od djece napravi “ljude”, Brašnjiću se oči pune suzama i glas mu drhti. Ponekad zastane, proguta bol koji mu se zgutio u grlu, a zatim nastavlja: “Dok sam se školovao, imao sam stipendiju Rudnika ‘Kreka’. Kada sam završio školu, odmah sam stupio u radni odnos u Rudniku ‘Mramor’. Isto se desilo i sa sestrom, koja se po završetku školovanja također zaposlila u Rudniku ‘Kreka’. Prilikom samog zasnivanja radnog odnosa pristao sam raditi u jami, gdje sam radio sedam-osam mjeseci, ali sam se u tom periodu psihički vrlo loše osjećao. Dešavalo mi se da se budim u noći, da sanjam neke stvari. Požalio sam se majci i otišli smo kod tadašnjeg direktora Mirsada Tatarića, kojem sam objasnio da je ta jama crna tačka u mom i u životu moje majke. Zamolili smo ga da me povlasti, da izađem napolje, a nije bilo bitno šta bih radio. Rekao sam mu da sam spreman raditi sve, samo da ne idem u jamu jer ondje ne bih dugo izdržao.”

Damir Brašnjić radi kao poslovođa na klasirnici i potpredsjednik je Izvršnog odbora sindikata rudnika.

Zuhdija Tokić, predsjednik Sindikalne organizacije Zavisnog društva Rudnici “Kreka” u Tuzli, za vrijeme nesreće radio je u Rudniku “Šikulje”.

“Stradanja naših 180 komorata svi se sjećamo, jer je dan dženaze i sahrane nemoguće zaboraviti. Kao mladi radnici, bili smo odjeveni u radna odijela, a vojna vozila bivše JNA vršila su ispraćaj posmrtnih ostataka u tri općine: Srebrenik, Tuzla i Lukavac. Bio je topao, sparan i težak dan. Svima nam je bilo teško iako nismo bili direktni učesnici nesreće, a ne mogu ni zamisliti kako sve to preživljava Smajil Imamović, jedini komorat koji je ostao živ.”

Govoreći o rizicima koje rudarski poziv generalno nosi, Tokić navodi da je riječ o izuzetno opasnom poslu.

“Ne kaže se džaba da je to hljeb sa sedam kora. Bez obzira na to koliko se uloži u rudnike i modernizaciju opreme, nikada se sa sigurnošću ne može kazati da ste i zaštitili radnika. Što se tiče lične zaštite, to je u redu, ali, ako kažem da danas rudari u ‘Mramoru’ rade s čelom koje je staro nekoliko desetina godina, sve je jasno, iako se nadamo da bismo uskoro mogli dobiti širokomehanizovano čelo i rotorni bager ogromnog kapaciteta za Rudnik ‘Dubrave’ i da će doći do revitalizacije opreme na potopljenom Rudniku ‘Šikulje’. Da bi se osigurala sigurnost na radu, mora se ulagati u opremu, ali opet, ponavljam, to nije nikakva garancija da se spriječe nesreće, jer jama je priroda. Ponosni smo što u zadnje vrijeme nemamo smrtnih nesreća, iako ima nesreća s težim i lakšim povredama koje su posljedica dotrajale opreme i uvjeta na radu”, izjavio je Tokić.

Rudari su, kaže Tokić, “posebna vrsta” koja se u društvu malo cijeni, a bez koje zajednica ne može. Tokić ističe da rudari ne žele nikakvu vrstu pomoći, nego samo ono što su časno zaradili kopajući u mraku na nekoliko stotina metara ispod površine tla: “Da bi rudar osigurao plaću, on se mora žrtvovati, a u tom se žrtvovanju ponekad pređu granice onog mogućeg. Vraćam se na nesreću, hvala Bogu da smo iskustvom i onim čemu rudar uvijek teži, a to je pokušaj da spasi druga, spriječili veće nesreće.”

U bivšoj zajedničkoj državi, ali ni u Bosni i Hercegovini, ni jedna rudarska nesreća nije do kraja rasvijetljena. Istrage uglavnom završavaju tvrdnjama o eksploziji ugljene prašine, iako se ne navodi ko je uzrokovao eksploziju, je li riječ o nestručnom ili nemarnom radu, da li je neko zapalio cigaretu…

“Ne želim ulaziti u pravne odluke jer nisam ni advokat, ni pravnik, ali rudare boli to što ni jedna nesreća, bez obzira na to u kojem se rudniku dogodi, nema izvještaj o konkretnom krivcu. Razumijemo okolnosti u kojima djeluju sudstvo i pravosuđe, ali rudar koji radi radi u izuzetno teškim uvjetima i nemoguće mu je osigurati sto posto sigurne uvjete. I rudari i njihove porodice konačno bi trebali znati čija je odgovornost bila što se nešto desilo. Ovi ljudi zaslužuju da se stane ukraj pričama o rudarima samo kada je Dan rudara ili kada se desi neka nesreća. Društvo u cjelini treba se što više posvetiti pozivu rudara i omogućiti mu onaj minimum, a rudar samo hoće nekoliko stvari – da mu se da oprema, da se stvore uvjeti da radi i da kao plod svog rada dobije plaću koju ne mora tražiti protestima i štrajkovima”, poručio je Tokić.

PROČITAJTE I...

Arapske vođe u Zaljevskim zemljama znaju da je potrebno muslimansko jedinstvo i u politici, i u ekonomiji, i u vjerskim pitanjima. Pošto su nacionalnosti, rase i klase u islamu sporedne, onda to ne mora biti Arap naravno. Ipak, djeluje kao da nekim arapskim vođama smeta ako to nije Arap. Jedini koji trenutno na političkom planu nešto pokušava uraditi na obnavljanju muslimanskog jedinstva jeste turski predsjednik Erdoǧan, ali mu neke arapske vođe to ne odobravaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!