NAJJAČI BRAT

Derviš je izgledao drukčije od bilo koga u njegovoj tamnoputoj i bučnoj porodici. Bio je plav. I ličio je na Herkulesa iz filmova koji su u to vrijeme dolazili u naš grad. Jedina razlika između njega i glumca koji je igrao Herkulesa bila je u tome što je Dervišovo maljavo tijelo bilo prekriveno tetoviranim ženama, zmijama i sličnim stvarima. Kad se umivao i prao na česmi u dvorištu, te su žene poskakivale kao da se bude iz sna. O zmijama da i ne govorim

Nekih se prizora iz djetinjstva jednostavno ne možemo osloboditi.

Ne možemo ih ni protumačiti iako su naizgled posve jednostavni.

Koliko sam se samo puta sjetio tog što se dogodilo u staroj avliji?! Čak sam možda u jednom od onih razgovora-sjećanja nekome i ispričao.

Nikad to nisam zapisao. Sve do trenutka kad je pripreman jedan izbor mojih knjiga za mlade.

Bio je tu i rukopis Skrivenog sokaka ispunjen mnogim uspomenama.

Međutim, kao što se to kod nas često dogodi, izbor nije izišao.

Nema ga, kao što nema ni kuće i prozora na njoj kroz koji sam gledao u susjednu avliju.

Nema ni ljudi iz te avlije.

Ostalo je samo sjećanje.

I nešto u tom sjećanju što nisam sebi uspio protumačiti do dana današnjeg:

Derviš je izgledao drukčije od bilo koga u njegovoj tamnoputoj i bučnoj porodici. Bio je plav. I ličio je na Herkulesa iz filmova koji su u to vrijeme dolazili u naš grad. Jedina razlika između njega i glumca koji je igrao Herkulesa bila je u tome što je Dervišovo maljavo tijelo bilo prekriveno tetoviranim ženama, zmijama i sličnim stvarima. Kad se umivao i prao na česmi u dvorištu, te su žene poskakivale kao da se bude iz sna. O zmijama da i ne govorim.

Zašto se Derviš uvijek pljuskao na avlijskoj česmi? Možda u kući nije ni imao vode. To nismo znali. Nije nam bilo ni važno. Gledali smo ga s prozora ili iz susjednih bašči i divili se njegovim mišićima.

Mislili smo da je on zasigurno najjači čovjek u našem dijelu svijeta. Naš Herkules.

A onda se jednog dana dogodilo nešto nezamislivo. Nešto što sam vidio i što ni dan danas ne mogu u potpunosti razumjeti. Osim čitave priče koju sam zapamtio takvu kakva se ukazala pred mojim očima.

Jednog dana Derviš se, kao i obično, umivao na česmi. Onda se začula galama i u avliju je ušao njegov glavati i trbati brat Ramadan. Tražio je Derviša i galamio na njega. Derviš je najednom izgledao zbunjen. Nije smatrao da je kriv zbog onoga za što ga je brat optuživao. Ali brat Ramadan nije htio ni čuti. Zalijepio mu je šamarčinu. I tu se završilo sve. Iskopnila je Dervišova snaga.

Tad je kazao nešto što mi se učinilo neobičnim. Možda zato što to nisam očekivao od Derviša.

– Vidjet ćeš ti kad dođe Sakib! – proderao se izobličeno.

Ličio je na sasvim malog dječaka dok je to izgovarao.

Ramadanova ručerda, koja se spremala da Derviša pljusne i s druge strane, zastade u zraku i odmahnu nešto neobavezno, a zatim potapša mlađeg brata po obrazu, gotovo nježno, kao “ovo je bila šala, Derviše”.

Nisam znao ko je Sakib.

Jednom sam samo čuo da je to njihov najstariji brat koji je mornar i plovi po nekim dalekim morima, a kad nije na brodu, živi čas u jednoj, čas u drugoj zemlji.

Prošlo je mnogo dana od tada.

Stvari su se vratile u svoju kolotečinu. Kao da se ono nije ni dogodilo.

Ipak, jedne nedjelje dogodilo se nešto. Derviš se upravo brisao kad je u avliju ušao neki visok, mršav čovjek u bijelom odijelu s bijelim šeširom i čudnim putnim kovčegom od pletenog šiblja. Kao da je izišao iz nekog od filmova koje smo tih mjeseci mogli vidjeti u našem malom kinu “Vrbas”. Kovčeg mu je bio prekriven različitim naljepnicama egzotičnih gradova i hotela (sve mi se to činilo nekako lažno u tom trenutku).

Tu je stajala i Dervišova Razija.

Kad su ugledali čovjeka koji je ličio na nekog tajanstvenog prodavača, oboje ispustiše sve što su držali (Derviš ručnik, Razija Dervišov pribor za brijanje) i potrčaše mu u susret – u zagrljaj.

Ko bi drugi mogao biti taj mršavi, umorni čovjek ako ne Sakib – onaj kojeg se Ramadan uplašio kad je Derviš samo spomenuo njegovo ime.

Sutradan sam vidio Sakiba na avlijskoj česmi. Bio je gol do pojasa i pljuskao se. Nije više izgledao mršav. I on je bio tetoviran, ali samo na nekoliko mjesta. Mnogo manje nego Derviš. Njegove su tetovaže izgledale zagonetno. I opasno.

Ništa više na njemu nije bilo lažno.

Podigao je glavu i pogledao u mene. Čini se da je čitavo vrijeme znao da ga gledam.

Namignuo mi je, a ja sam se prijazno nasmiješio.

I to je bilo sve.

Nisam ga više vidio.

Mala kuća u kojoj je živio njegov brat i gdje je došao u posjetu sad je bila mirna i spokojna. Čak i kad je u nju svraćao Ramadan.

Čitav jedan neispisani, nepročitani roman.

Njegovi likovi razbježali su se po šaru i izgubili u nepoznatom.

Ipak, ne mogu to zaboraviti. Tad sam, čini mi se, nešto vidio ili shvatio. Možda to da je snaga nešto što se skriva u čovjeku. Nešto što se ne vidi tako jednostavno izvana.

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!