Nagrade nas zavaravaju da je sve u redu

U Berlinu je premijerno prikazan film Kada dan nije imao ime, za koji je Tataragić napisala scenarij. Film je inspiriran istinitim događajem iz aprila 2012. godine, kada su u blizini Skoplja na jezeru pronađena tijela ubijenih tinejdžera

Nakon prošlogodišnjeg osvajanja nagrade Srebrni medvjed za ostvarenje Smrt u Sarajevu Danisa Tanovića, bosanskohercegovačka kinematografija ponovo ima svog predstavnika na Međunarodnom filmskom festivalu Berlinale, iako u BiH u 2017. godini nije završen niti jedan film.

Na ovogodišnjem festivalu u Berlinu, jednoj od najvažnijih filmskih smotri, svjetsku premijeru imao je film Kada dan nije imao ime makedonske režiserke Teone Mitevske, za koji je scenarij napisala Elma Tataragić. Tim povodom razgovarali smo s ovom uspješnom bosanskohercegovačkom scenaristkinjom, selektoricom glavnog Takmičarskog programa na Sarajevo Film Festivalu (SFF), docenticom na predmetu Scenarij pri Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Tataragić je u intervjuu za Stav predstavila novu filmsku godinu bosanskohercegovačke kinematografije, ali i izrazila veliku zabrinutost za njenu budućnost i kontinuirani napredak.

STAV: Film Kada dan nije imao ime makedonske režiserke Teone Mitevske, za koji potpisujete scenarij, svjetsku premijeru imao je na ovogodišnjem 67. Berlinaleu u Takmičarskom programu “Panorama”. Da li u ovome slučaju možemo govoriti o uspjehu bosanskohercegovačke kinematografije?

TATARAGIĆ: S obzirom na to da sam ja bosanskohercegovačka scenaristica, onda možemo. Ovo me pitanje natjeralo da razmislim šta je to bh. kinematografija danas i šta predstavlja identitet kinematografija malih zemalja poput naše kinematografije, gdje filmovi nastaju u koprodukcijama, posebno s državama s kojima dijelimo mnogo toga zajedničkog. S obzirom na to da sam se obrazovala u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da ovdje živim, smatram se dijelom bosanskohercegovačke kinematografije, mada se ne promatram isključivo u tom kontekstu. Sretna sam kao scenaristica, ali i kao bosanskohercegovačka autorica, zato što prilika da radimo svoj posao u našoj državi baš i nema previše.

STAV: Radnja filma Kada dan nije imao ime smještena je u ljetni dan u Makedoniji, a glavni su protagonisti tinejdžeri? O čemu je, zapravo, film? Postoje li određene sličnosti u formi i sadržaju između ovoga filma i filmova Aide Begić Prvo smrtno iskustvo, Sjever je poludio i Snijeg, za koje također potpisujete scenarij?

TATARAGIĆ: Sam film inspiriran je istinitim događajem iz aprila 2012. godine, kada su u blizini Skoplja na jezeru pronađena tijela ubijenih tinejdžera. Film je, naravno, potpuna fikcija i govori o grupi tinejdžera i njihovom jednom danu. Kroz taj dan vidimo sociološki i kulturološki procjep u kojem odrastaju današnje generacije. Tematski se film možda može povezati s kratkim filmom Sjever je poludio iz 2003. godine, a po savremenosti pristupa sigurno se može povezati sa Snijegom. Ovo me pitanje podsjetilo na opservaciju koju sam dobila na kratki film Sjećam se prije nekoliko mjeseci u Zagrebu. Nakon što je pogledala film, kolegica mi je rekla da se vidi jaka sličnost između tog kratkog filma i Snijega. Kada pišem, uopće ne razmišljam o tome, a kada sagledam o čemu sve pišem, zaključujem da se bavim poprilično različitim stvarima. Mislim da je to velika prednost scenarističkog posla.

STAV: Značaj svjetskih filmskih festivala mijenja se konstantno. Koji je trenutno status SFF‑a u odnosu na Cannes, Berlinale i Veneciju?

TATARAGIĆ: Svijet festivala jeste izuzetno dinamičan i promjenjiv, ali ono što godinama opstaje isto jeste taj niz festivala A kategorije, poput Cannesa, Berlina, Venecije itd. To su veliki festivali koji iza sebe imaju tradicije duže od 60 godina i jake zemlje s reguliranim sistemima finansiranja, infrastrukturom itd. SFF je uspio u izuzetno kratkom periodu postati važan festival za filmske profesionalce, ali mi se ne možemo niti želimo takmičiti s ovim festivalima A kategorije. Čak i festivali s kojima se možemo porediti po broju gostiju, filmova, po značaju prisustva filmskih profesionalaca i po publici, imaju po 4 puta veće budžete od SFF‑a i infrastrukturu koja se stalno razvija. SFF nije festival A kategorije, ali je izuzetno važan i cijenjen, posebno kao festival profiliran za kinematografije Jugoistočne Evrope. Po tome smo izuzetno značajni i posebni.

STAV: Prošle ste godine predstavili svoj režiserski prvijenac Sjećam se, koji je uspješno prikazan na nekoliko evropskih festivala i nagrađen na Festivalu autorskog filma u Beogradu. Koja je razlika između pisanja scenarija i režiranja filma? U kojoj se poziciji ugodnije osjećate?

TATARAGIĆ: Ja sam scenaristica i to je moja omiljena pozicija. Iskreno, uživala sam u režiranju kratkog film Sjećam se, i to je bilo odlično iskustvo koje ću vjerovatno ponoviti. U oba je posla važno znati šta hoćeš, biti uporna (ili uporan), a u režiserskom poslu izuzetno je važno biti spreman. Posao scenariste izuzetno je neobičan. Mjesecima, godinama radite na nečemu, pišete, a ne znate da li će se ikada išta desiti. Potrebno je mnogo predanosti, upornosti i pozitivne energije. Ali, to je naš odabir.

STAV: Na ovogodišnjem Berlinaleu ne učestvuje nijedan bh. film jer, zapravo, niti jedan nije završen. Da li do kraja godine možemo očekivati premijeru ili eventualno učešće na festivalima poput Cannesa, Venecije, Locarna, Rotterdama ili SFF-a nekog bosanskohercegovačkog filmskog ostvarenja?

TATARAGIĆ: Ova će godina biti izuzetno zanimljiva za bosanskohercegovačku produkciju jer se upravo završava nekoliko igranih filmova i nadamo se da ćemo većinu moći prikazati na SFF‑u. Ne mogu biti sasvim sigurna koji će filmovi biti završeni, ali neka su ostvarenja u fazi postprodukcije: Ptice kao mi Faruka Šabanovića, Žaba Elmira Jukića, Muškarci ne plaču Alena Drljevića, Ništa osim vjetra Timura Makarevića. Svi su debitantski filmovi. Aida Begić trenutno snima film u turskoj produkciji na lokacijama u Turskoj. Također, trebala bi se snimati dva filmska projekta za koja potpisujem scenarij: Šavovi u režiji Miše Terzić i Bog postoji i zove se Petrunija Teone Mitevske.

STAV: U kakvoj je situaciji bosanskohercegovačka kinematografija u odnosu na evropsku ili samo regionalnu? Kako objašnjavate činjenicu da se u BiH godišnje snimi jedan film koji zatim osvoji važnu nagradu, dok recimo kod kinematografija susjednih zemalja slične nagrade često izostanu uprkos znatno većem novčanom ulaganju?

TATARAGIĆ: Mislim da moramo prestati naglašavati nagrade i uspjehe zato što nas to stalno uljuljkuje i daje potpuno pogrešnu sliku. Moramo realno sagledati našu poziciju, a ta pozicija nije nimalo dobra. Prvo, kinematografija ne pripada samo režiserima ili autorima, kinematografija okuplja mnogo profesija, i te profesije u našoj državi umiru upravo zbog toga što se gotovo ništa ne snima. Kinematografija je posao, a ne hobi, a plašim se da će se pretvoriti u hobi nekolicine ljudi ako se stvari sistemski ne promijene. Danas Bosna i Hercegovina izdvaja najmanje za filmsku djelatnost od svih zemalja Evrope, i to je činjenica. Hrvatska i Srbija proteklih godina sredile su audiovizualni sektor i napravile odlične uvjete za svoje filmaše. To čine i Makedonija i Kosovo. Mi polahko gubimo konkurentnost. Bez zakona o audiovizualnoj djelatnosti teško da ćemo napredovati. Sa SFF‑om, aktivnostima Udruženja filmskih radnika BiH o pitanju promocije bh. filma i drugima imamo zaista dobru bazu, ali nužno je sistemsko rješavanje oblasti kinematografije. Srećom, filmska je zajednica izuzetno informirana i aktivna po ovim pitanjima i svi znamo koji su nam prioriteti i ciljevi. Samo s nekoliko dobrih poteza mi bismo davali mnogo više i bili bismo konkurentniji na tržištu koje je izuzetno dinamično. A za to nam je potrebno malo više sluha i političke volje. Onda bismo se mogli toliko hvaliti nagradama, ali, realno, od nagrada se ne živi. One su fantastične i pružaju dobru bazu za naredne projekte, ali nemojmo se zavaravati da je sve u redu.

STAV: Položaj scenarista u svjetskoj, a pogotovo bh. kinematografiji nikada nije bio nezavidniji. Je li režiranje vlastitih projekata jedina sigurna budućnost za scenaristu?

TATARAGIĆ: Pa, evo, ja sam primjer da to ne mora biti tako. Tačno je da nema posla, ali mislim da se uvijek može naći izlaz. Bilo bi fantastično da, recimo, u Bosni i Hercegovini televizija ima produkciju poput hrvatske ili srpske. Ljubomorna sam na moje kolege koji ondje žive i u stanju su da mnogo više pišu i da od toga žive. S druge strane, zašto ne i režirati!?

STAV: Imate li uzora u scenarističkom svijetu?

TATARAGIĆ: Naravno. Mnogo čitam scenarije, a jedan od omiljenih scenarista mi je Charlie Kaufman. U posljednje vrijeme više sam fascinirana scenaristima televizijskih serija, osobito Skandinavcima.

STAV: Kako uvjeriti studente dramaturgije i nove generacije scenarista da razvijaju svoje ideje, pišu scenarije, s obzirom na to da je mala vjerovatnoća da će ih nekada gledati na filmskom platnu?

TATARAGIĆ: Kada neko ima strast i kada ovaj posao osjeća i živi kao svoj životni poziv, onda se ne mora uvjeravati u to. Ono što mladi ljudi često ne znaju jeste da neće moći raditi samo jednu stvar. To općenito danas više ne postoji. Svi scenaristi koje poznajem, iz mnogo stabilnijih društava, znaju da moraju raditi nekoliko stvari istovremeno. Mi živimo u vremenu multitaskinga, i to je ponekad teško objasniti.

STAV: Nedavno ste učestvovali u anketi Stava u kojoj su filmski radnici izabrali tri najbolja postratna bh. filma: 1. Ničija zemlja, 2. Grbavica, 3. Kod amidže Idriza. Možete li prokomentirati ovaj izbor s obzirom na to da se on znatno razlikovao od Vašeg (1. Epizoda u životu berača željeza, 2. Grbavica, 3. Djeca, 4. Gori vatra, 5. Ljeto u zlatnoj dolini)?

TATARAGIĆ: Uvijek sam bila drugačija od drugih. Šalim se, ne vidim baš znatnu razliku, a svakako i dalje stojim iza svog izbora.

STAV: Godišnje gledate po nekoliko hiljada filmskih ostvarenja. Koje filmove novije produkcije biste preporučili čitaocima Stava?

TATARAGIĆ: Toplo preporučujem film Elle Paula Verhoevena. Mislim da je trenutno u distribuciji u Bosni i Hercegovini, tako da se može vidjeti na velikom platnu.

 

PROČITAJTE I...

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!