Nada za Siriju nije izgubljena

Rođen u Damasku 1989. godine, Taweel je na vlastitoj koži nekoliko puta osjetio dokazanu nemilost Asadovog režima, budući da mu je sirijska obavještajna služba zabranila recitiranje poezije 2009. godine, dakle, dvije godine prije sirijske revolucije, te da je poslije izbijanja sirijske revolucije bio uhapšen tri puta kao aktivist same revolucije, ali i kao nepodoban pjesnik

Piše: Naida MUJKIĆ

Šta znamo o riječima koje nestaju? Jesu li riječi koje nestaju poput ljudi ili cijelih naroda koji nestaju? Širom svijeta, svakodnevno, nestaju deseci hiljada ljudi i njihov se nestanak, za razliku od riječi koje nestaju, ne može pratiti niti mu se može ući u trag. Jedna od riječi koja nestaje iz našeg, bosanskog jezika jeste riječ šamija (per. šāme, tur. şame), a koju je u skorije vrijeme zamijenila mahrama ili marama. Prema predajama starijih Bošnjakinja, šamije su na karavanama u Bosnu stizale iz Šama, nama poznatijeg kao Damask (aš-Šam الشام), jednog od najstarijih u kontinuitetu naseljenih gradova svijeta koji je u muslimanskom svijetu proglašen simbolom otvorenosti i tolerancije.

“Prije sirijske revolucije, za Sirijce je njihova domovina bila kazamat. Istina je da su jeli, učili, bili zdravstveno zbrinuti, ali nisu imali snove. Asadova porodica i uži krug utjecajnih ljudi oko nje kontrolirali su sva područja života – obrazovanje, književnost, ekonomiju, ukupno bogatstvo zemlje, čak i ljudske snove i potrebe. Zabranjivali su politički život, slobodu štampe, slobodu medija, dok su se sigurnosne i obavještajne službe širile po cijeloj zemlji. Asad je sjedio na vratu ljudima i niti ih je davio niti im je dozvoljavao da slobodno dišu. I to je stanje trajalo još od Hafiza al-Asada (oca), koji je vladao Sirijom od 1971. godine, nastavljajući i pošto je vlast predao u ruke svog sina Bašara al-Asada, dakle 2000. godine, pa sve do 2011. godine, kada započinje sirijska revolucija i kada narod Sirije podiže svoje glasove, skuplja svoje ukradene dahove i još pokušava da se izbori za svoje mjesto u svojoj domovini”, kaže Mahmoud al-Taweel.

“REVOLUCIJA, A NE RAT”

Rođen u Damasku 1989. godine, Al-Taweel je na vlastitoj koži nekoliko puta osjetio dokazanu nemilost Asadovog režima, budući da mu je sirijska obavještajna služba zabranila recitiranje poezije 2009. godine, dakle, dvije godine prije sirijske revolucije, te da je poslije izbijanja sirijske revolucije bio uhapšen tri puta kao aktivist same revolucije, ali i kao nepodoban pjesnik: “Sigurno sam ponosan kada se vratim tim dvjema pjesmama zbog kojih mi je zabranjeno javno čitanje, ali u isto vrijeme u sebi osjećam neku gorčinu. Te davne 2009. godine na licima ljudi vidio sam ljutnju i poraz, zbog čega sam i napisao to što sam napisao. Sada, kada sam svjedok da su se ljudi digli protiv nepravde i sjetim se da mi je bilo zabranjeno javno govoriti u Damasku, poželim da mogu doći do svih mučenika, uhapšenih neistomišljenika, izbjeglica i onih koji traže svoju slobodu i reći im: ‘Da – na ovo sam mislio, iako je cijena previsoka. Slobodan život toga je vrijedan.'”

Budući da, sve dok ima vojnu nadmoć i pomoć saveznika, Asad neće otići s vlasti, tako politika u Taweelovu pisanju ima utjecaj u onoj mjeri u kojoj kao takva ima odraz na ukupan život u Siriji, te on nastoji opisati patnje svog naroda na putu ka slobodi. U tom pogledu, njegovu poeziju ne možemo nazvati političkom, iako ona koju je pisao ranije doista ima izvjestan politički angažman, odnosno, ona je pisana s mjesta jedne pozicije s ciljem da se ta pozicija promijeni. Mnogi Sirijci, uključujući i Taweela, ne pristaju na to da se stanje u Siriji naziva ratom, nego su za to da ga se zove revolucijom, borbom za slobodu i pravdu, ali, kako god da ga nazovemo, čini se da, bar sudeći prema programima sistemskih rješenja “problema” ili “krize” izbjeglica, kao i planova distribucije humanitarne pomoći u oslobođenim teritorijama Sirije, ono što se događa u ovoj zemlji neće baš ubrzo biti svršeno.

Svaka je književnost angažirana i ona, na svoje osobite načine, obuhvata različite društvene teme, ali koliko zaista može doprinijeti njihovu rješenju? Za Taweela poezija i književnost donekle mogu opisati ono što se dešava u Siriji, no, skoro da niti jedna riječ ne može u potpunosti obujmiti strahotu mučenika u zatvorima, patnju izbjeglica ili smrt najbližih. “Svaka osoba u Siriji ima vlastitu mapu bola i tragedije, što nije lahko obuhvatiti jednim zapisom, jednom pjesmom. Asadov režim zabranio je moje pisanje, moju riječ. Da sam u njihovom dometu, uhapsili bi me ponovo. Ali ono što je važno jeste da su ljudi ipak u dodiru s onim što pišem, da moja riječ do njih dolazi, oni je vide i doživljavaju kao svoju realnost, i ta vjera u to da moja riječ, koja je i naša riječ, može da nas zaštiti, da govori za nas – to me duboko pogađa, ali i ohrabruje”, kaže Taweel.

Danas se Damask nalazi na popisu mjesta svjetske baštine u opasnosti. Restorani i bazari zatvoreni su ili su prazni. Ulice su zagrađene cisternama i bodljikavom žicom. Svake večeri režimska artiljerija cilja neprijateljska predgrađa. Oni koji se zateknu u Damasku kažu da se ta pucnjava čini kao grmljavina u daljini. Pa ipak, ljudi koji žive u ovom gradu i izbjeglice koje su došle iz ruralnih područja dobro znaju da to što se čuje u daljini nije grmljavina. Oni ne vide kraj ovakvom stanju, a cijene svakodnevno rastu. Za mnoge je Damašćane Sirija samo igračka u rukama moćnika koju ne kontrolira vojska nego obavještajna služba, s čime će se složiti i Taweel: “Učimo iz svojih grešaka, ali i iz grešaka drugih. Naša borba i visoka cijena koju plaćamo jednog dana će nas dovesti na mjesto kojem se nadamo – slobodnu zemlju. Zato nam treba vremena. Nadu za uspostavljanje čvrstih struktura civilnog društva Sirijci nisu izgubili, iako se suočavaju s granatiranjem, zatvoreništvom, raseljenošću. Svakako da te svakodnevne tragedije imaju užasan i negativan efekt u procesu izgradnje slobodnog društva.”

IZBJEGLICE ZAUVIJEK OSTAJU STRANCI

Posljednja dva stoljeća jesu stoljeća izbjeglica. Izbjeglicom se, prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o statusu izbjeglica iz 1951. godine, smatra svaka osoba koja se ne nalazi u svojoj matičnoj zemlji iz straha od progona zbog svoje rase, vjere ili nacionalnosti. No, u javnosti se termini izbjeglice i migranata često pojavljuju kao sinonimi, iako termin migrant podrazumijeva izbor da se napusti zemlja državljanstva s ciljem da se poboljša kvalitet života. Kako u svom istraživačkom radu Interpretacijski okviri: kontekstualizacija “problema” izbjeglica primjećuje Amela Delić, i u bosanskohercegovačkoj medijskoj prezentaciji izbjeglica uočavaju se dihotomni frejmovi; izbjeglice su predstavljene pozitivno (kao oni kojima treba naša podrška i pomoć) i negativno (kao grupe koje predstavljaju prijetnju za nas, ali i za Evropu i svijet).

Upravo će tretman izbjeglica kao mase koju treba kontrolirati doprinijeti depersonalizaciji izbjeglica, što onda nužno vodi ksenofobiji i netoleranciji. “Izbjeglica je poraženi”, kaže Taweel, “onaj prema kome se u njegovoj zemlji odnosilo nepravedno i, umjesto da ga civilizirano društvo brani, da brani njegovo pravo na slobodu u njegovoj zemlji, to društvo ga tjera da riskira svoj život na moru ili ispred bodljikavih žica na granicama. Da, prihvatiti izbjeglice je dobro, ali podržavati njihov cilj u njihovoj zemlji je mnogo bolje. Bez obzira na to koliko se izbjeglice adaptiraju u novoj zemlji, one cijeli život ostaju slabi i stranci čiji su snovi usmjereni isključivo i samo ka razvoju njihove zemlje.”

I sam izbjeglica, Mahmoud al-Taweel utočište je pronašao u Istanbulu. U Istanbulu je i dio njegove uže porodice, dok su drugi u inostranstvu, a treći još u sirijskim zatvorima. “Kada odlazite iz svoje zemlje, vi napuštate sve poznato. Bez obzira na to koliko bila lijepa zemlja u koju ste došli, vaša duša u jednom trenutku napušta vaše tijelo. Rodna zemlja ima drugačiji miris, prašina u njoj vas poznaje, kamenje uz trotoare vas poznaje i vi također poznajete njih”, objašnjava Taweel.

U Istanbulu Taweel radi na sirijskom kanalu Orient, specijaliziranom za novosti iz Sirije, čija je centrala sada u Dubaiju, budući da je prijenos ove TV kuće u Damasku zabranjen još od izbijanja revolucije. Od 2015. godine, otkako je napustio Siriju, Taweel se vraćao nekoliko puta u mjesta koja nisu pod kontrolom režimske vojske: “Silno vjerujem da moja borba, kroz moje pisanje u različitim smislovima, dakle ono što pišem za novine, kao i poezija koju sam imao priliku čitati na različitim festivalima po Turskoj može biti i jeste dio renesanse u Siriji. I zato stalno pišem, kako bi krici uhapšenih i snovi mučenika mogli da se čuju. To je, prije svega, ono što dugujem svojoj domovini. Neke moje pjesme prevedene su na druge jezike.”

PROČITAJTE I...

Gene Bunin je naučnik, prevodilac i pisac koji godinama istražuje život i jezik Ujgura, kineskih muslimana koji žive u Xinjiangu, ujgurskoj autonomnoj regiji. Bunin je pet godina živio u Xinjiangu, a proteklih 18 mjeseci istraživao je tamošnju kuhinju kako bi o tome napisao knjigu. Početkom mjeseca objavio je, nakon brojnih susreta s Ujgurima u cijeloj Kini, članak u kojem otkriva kako ova muslimanska manjina svakodnevno živi u strahu od hapšenja, zatvora, protjerivanja i “preobrazovanja”

U odluci se tvrdi da je ministar pravde Abdulhamit Gül imao “vodeću ulogu” u hapšenju pastora Brunsona. Činjenica da je Gül došao na čelo ministarstva pravde sedam mjeseci nakon što je Andrew Brunson stavljen u pritvor, a da prije toga nije imao nikakvu ulogu u unutrašnjim poslovima i policiji – odnosno da nije mogao imati nikakvu ulogu, a kamoli “vodeću” u njegovom hapšenju – nije samo promakla donosiocima odluke nego, čini se, i svim medijima van Turske

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!