Nada Đurevska: Dama rijetkog glumačkog dara

Nada Đurevska nikada nije glumila jednu određenu ženu, već je bila utjelovljenje simbola bosanske žene, nevidljive, ugnjetavane, ali uvijek hrabre, ponosne i moralne do srži. U svojim ulogama nikad nije prestala biti damom, niti kada ljubi i voli, niti dok kleči na zemlji i moli. Njene uloge postale su njen život

Gluma… nebeska ptica, moja jedina mogućnost slobode… bijeg od sebe, od svega što me koči, od navike površnosti, od zabrana iz nedostatka hrabrosti. Gluma kao autoterapija… gluma me pročišćava, čini me boljom. Ne oslobađa me stida, ali me čini hrabrijom.

Nada Đurevska, Sineast (1986)

Nada Đurevska, jedna od najvažnijih bosanskohercegovačkih glumica svih vremena, preminula je u Sarajevu 13. septembra u 65. godini. Svoju prvu filmsku ulogu ostvarila je u televizijskom ostvarenju Okuka (1978) Ivana Fogla, igrajući razvedenu samohranu majku Mariju. Od ove uloge, Nada će do kraja svoje karijere ostati Majka, čuvar ognjišta, izvor života, to brižno ljudsko stvorenje s očima natopljenim suzama, s rukama uvijek spremnim da zagrle i utješe. Nada Đurevska nikada nije glumila jednu određenu ženu, već je bila utjelovljenje simbola bosanske žene, nevidljive, ugnjetavane, ali uvijek hrabre, ponosne i moralne do srži. U svojim ulogama nikad nije prestala biti damom, niti kada ljubi i voli, niti dok kleči na zemlji i moli. Njene uloge postale su njen život.

BOSANSKA MERYL STREEP

Glumački stil Nade Đurevske predstavlja definiciju glume Zaima Muzaferije, koji je rekao: “Najbolja gluma je kad ništa ne glumiš. Za to se treba roditi.” I Nada se rodila 8. januara 1952. godine u Skoplju, a u Sarajevo dolazi kao šestogodišnja djevojčica. Zaljubljuje se u glumu i, kao i svom omiljenom gradu, ostaje joj vjerna do kraja života. Diplomu za ovaj umjetnički poziv Nada Đurevska dobila je 1979. godine na sarajevskom Filozofskom fakultetu, jer u Sarajevu još nije bila osnovana Akademija scenskih umjetnosti. Tokom studija bila je angažirana u Kamernom teatru 55, a od 1979. postaje članica Narodnog pozorišta, koje joj je do kraja života bilo druga kuća. Istovremeno je gradila filmsku te karijeru na televiziji, a njene uloge međusobno su se ispreplitale i nadopunjavale kreirajući lik i djelo “bosanske Meryl Streep”.

Kao i čuvena Meryl, i Nada je glumačku karijeru počela u teatru, s ulogom u Višnjiku Antona Pavloviča Čehova, u kojem je utjelovila lik posvojene kćerke Varje, naizgled iznimno hladne i zatvorene, ali i žene iščupane iz korijena života koja vapi za ljubavlju i srećom. Nakon uloge u filmu Ivana Fogla, Nada glumi Zagorku u televizijskom filmu Izvor (1978) Muhameda Mehmedovića. Igra mladu i lijepu seljačku ženu koju muž psihički i fizički zlostavlja zbog njene navodne neplodnosti. Ne podnoseći “jalovušu” u svom krevetu, njen muž Rade (Živomir Ličanin) bez ikakvog objašnjenja odlazi od kuće. Jednog dana, Zagorka krene u grad, a prijevoz joj ponudi naočiti komšija (Tahir Nikšić) kao Radetova sušta suprotnost i bosanski muškarac koji se ne srami pokazati nježnost i strast. Kao i Sofiju (Meryl Streep) u filmu Sofijin izbor (1982), život i Nadu Đurevsku stavlja na raskršće, gdje je, s jedne strane, očekuje prihvatanje podređenog položaja žene u patrijarhalnom svijetu u kojem se neplodnost smatra samo ženskim problemom, a s druge, konačno ostvarenje identiteta žene koja žudi za ljubavlju. Zagorka bira ljubav i konačnu potvrdu svog postojanja.

Film počinje krupnim planom Zagorkinog lica dok leži na krevetu nakon vođenja ljubavi s mužom i “trpi” njegove riječi: “Kučko jalova!” Završava scenom Zagorkine konačne pobune, u kojoj se fizički obračunava s Radetom i u samoodbrani mu zadaje smrtonosni udarac sjekirom. “Ne u trbuh, Rade, ubij me, unakazi me, zaslužila sam! Samo te jedno molim, Rade, nemoj po trbuhu! – Zašto ga čuvaš, jalovušo, k'o ugarak je!? – Nije ugarak, Rade, nije ugarak. Tu mi je život. Nisam jalova. – Šta, zar…? – Jeste! I nije tvoje! – Šta si to rekla, nesrećo? – Drugi mjesec nosim dijete Rade, ali nije tvoje, nisam ja jalova”, sukobljava se Zagorka s Radetom, uporno ustajući i ponosno dižući glavu dok je on udara i vraća na zemlju.

Dok je većina jugoslavenskih glumica status zvijezda ostvarivala zahvaljujući filmovima s obnaživanjem i isticanjem ženske tjelesnosti, Nada Đurevska, kao i Meryl Streep, izabrala je mnogo teži put, utemeljen na glumi i licu kao njenim osnovnim sredstvom umjetničkog izražaja. Upravo zahvaljujući ekspresiji lica, Nada je gradila svoj glumački stil uz pomoć kojeg je oživljavala najsloženije ljudske karaktere i odnose. Taj stil zasnovan je na svojevrsnoj “patnji u tišini”, odnosno zadržavanju emocija u sebi (na licu, pogledu, osmijehu) i izbjegavanju njihove verbalizacije.

Nakon Izvora, uslijedile su sporedne uloge u filmovima i TV serijalima Tale (Vida, 1979), Bife Titanik (Agata, 1979), Ćilim (Mukelefa, 1980), Miris Dunja (Azra, 1982), Nastojanje (Majka, 1982), Igmanski marš (Crnogorka, 1983), Srebrna lisica (Mici, 1985), Priče iz fabrike (Tereza Kovačić, 1985), Od zlata jabuka (Stamena, 1986), Strategija švrake (1987), Moj brat Aleksa (Majka Mara, 1991). Teatarske glumačke kreacije ostvarila je u gotovo svim bh. pozorištima igrajući u predstavama: Tri sestre (Maša), Hasanaginica, Učene žene (Filomena), Roman o Londonu (Nađa), Majka, Čekajući Godoa, U agoniji, HamletBiće, bićeDerviš i smrtKraj igre, Hanka, TvrđavaSakati BillyVišnjikLegenda o Ali-pašiPrvi put s ocem na izboreŽenski turbo-folk bend… S kolegom Tahirom Nikšićem ponovno je zaigrala 1995. godine u prvoj bosanskohercegovačkoj poslijeratnoj TV drami Svjetlosti Bajrama.

JEDNA JE HASANAGINICA

“Stare žene kažu da su najbolje hurmašice koje, kad ih baciš preko kuće – one se ne razbiju, a kad ih jedeš – tope se u ustima. Eto, tako kažu”, objašnjava nana Safa (Nada Đurevska) u filmu Jasmina (2010) Nedžada Begovića. Upravo ova filmska replika predstavlja konačnost postojanja bosanske žene, vrhunac prema kojem se prepoznaje ta svojevrsna stijena zarivena duboko u bh. zemlju, na osnovu jedne rečenice, u kojoj akcenat nije samo na tradicionalnoj bh. kuhinji već i u načinu njenog prezentiranja. Ipak, ispod površine kriju se sve one nemoćne majke i nevidljive žene u sjeni muškarca, sve one hasanaginice kojima je, kroz historiju tragičnog postojanja u patrijarhalnom društvu, srce raspuklo od tuge.

S druge strane, u historiji brojnih teatarskih dramatizacija i adaptacija te filmskih ekranizacija, Hasanaginica je ostala samo jedna, i to ona koju je utjelovila Nada Đurevska. Iako ovu baladu svojata gotovo cijela Evropa, ona istinski smisao svog postojanja može pronaći jedino u bh. kulturi, umjetnosti i tradiciji, upravo zbog historije višestoljetne borbe za identitet i položaj bosanskohercegovačke i bošnjačke žene u društvu muškog svijeta. Položaj žene u bosanskoj tradiciji, kulturi i umjetnosti vjerno je dočaran u TV filmu Hasanaginica iz 1983. godine Aleksandra Jevđevića, nastalom prema istoimenoj drami Alije Isakovića.

Sve dotadašnje uloge Nade Đurevske spojile su se u liku Hasanaginice – žena, Bosanka, majka i dama, koja u posljednjoj sceni, uprkos izrazitoj psihološkoj torturi, pronalazi duboko zatomljenu snagu, zaustavlja svatove, skida vjenčani veo i daruje svoju djecu. Nakon što Hasanaga (Josip Pejaković) pozove djecu da se vrate u dvor: “Hod'te amo, sirotice moje”, Nada Đurevska kao Hasanaginica ne progovori niti jednu riječ, ne izusti niti jedan jauk, niti jednu suzu. Samo pogledom isprati svoju djecu, a zatim spusti glavu i umre u tišini. Tokom svoje karijere, kroz teatarske, filmske i TV uloge, Nada Đurevska “izgradila” je konačan prikaz bosanskohercegovačke žene, izrazito duhovite, milostive, moralne i vizualno prepoznatljive (dimije, šamija, prstenje) kao mozaik sklopljen od pojedinih detalja – likova (Fata, Begzada, Mubera, Marija, Safija, Fatima, Safa, Milena…).

NAJNAGRAĐIVANIJA BOSANSKOHERCEGOVAČKA GLUMICA

Za ulogu Stamene u filmu Od zlata jabuka Nikole Stojanovića Nada Đurevska 1986. godine osvojila je Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli. Centralni narativni siže u ovom ostvarenju prati hercegovačku porodicu Vukobrat, koja je netom poslije završenog Drugog svjetskog rata odlučila se preseliti u plodnu Vojvodinu, nadajući se boljem životu. Ipak, u kolonizaciji ih dočekuju nova životna iskušenja i problemi, prouzrokovani Titovim “raskidom” sa Staljinom 1948. godine te, u konačnici, tragični epilog za porodicu. Stamena je tiha, požrtvovana žena i majka koja se, zbog dobrobiti svoje djece, odriče ljubavi s muškarcem koji nije njihov otac.

U stvaranju ove glumačke kreacije, Nada ponovo poseže za najvažnijim elementom svog glumačkog stila – šutnjom – te naposljetku stvara lik dostojanstvene i stamene žene, ali i zapostavljene i usamljene supruge, željne ljubavi i nježnosti. Žiri tadašnjeg Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli prepoznao je uspješno glumačko utjelovljenje lika žene svjesne svoje tajne ljubavi, ali i nemogućnosti njenog ostvarenja, te dodijelio Nadi Đurevskoj priznanje za najbolju epizodnu žensku ulogu. “Kada sam pročitala scenarij, učinilo mi se da je Stamena nešto što je već u meni završeno, onog trenutka kada sam pročitala, već je bilo proživljeno. Ustvari, Stamena je moja baba, moja tetka, jer i mi smo isto tako bili kolonisti. (…) I ja sam kao Stamena živjela životom svoje babe iz tih pedesetih godina. Bez obzira na to što je ona u meni bila kao neko emotivno pamćenje, ona je ipak trajala. Njen život se odvijao mimo mene, skoro nesvjesno u lik Stamene. I to je to. Ima nekoliko trenutaka u filmu gdje se vidi njena ljudska lomljivost, inače bi ona izgledala kao žena simbol. Toliko je nestvarna ta njena snaga”, izjavila je Nada Đurevska u intervjuu za časopis Sineast (1986).

Svoju drugu pulsku Zlatnu arenu dobila je 27 godina poslije, za ulogu Milene u filmu Odbrana i zaštita (2013) Bobe Jelčića. Nada u ovom filmu igra Milenu, naizgled tihu i povučenu suprugu tipičnog “ters” Mostarca, ali je, zapravo, riječ o iznimno odmjerenoj, neustrašivoj i moralnoj osobi. Nakon što Mostarcu Slavku umre prijeratni prijatelj bošnjačke nacionalnosti, on zapada u bezizlazni krug dilema bez konačnog odgovora na pitanje: Da li prijeći na drugu stranu Mostara i otići na prijateljevu dženazu!? Ako ode, u rodnom će gradu postati izdajica, a, ako, ipak, ne ode, Slavko će u svojim očima postati izdajica prijateljstva i etičnosti. Jedino Milena hrabro zagovara odlazak na prijateljevu dženazu i ispunjenje moralne, društvene i lične obaveze.

Negdje između, Nada je osvojila Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatra MESS 2002. godine, te Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva 2014. godine. Poslije preuzimanju ove nagrade izjavila je da se povlači sa scene, nakon 40 godina rada. “Ova nagrada je takva da briše sve uspjehe i neuspjehe, sve tuge, radosti, sve snove, pravde i nepravde na ovom mom često teško prohodnom putu, ali na putu na kojem mi je bilo najvažnije sačuvati ljudsko lice”, kazala je tokom primanja Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva.

PROČITAJTE I...

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi Izetbegovićevo obraćanje na svečanoj akademiji:

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi obraćanje prof. dr. Sanjina Kodrića na svečanoj akademiji:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!