Nad Miljackom ćuprija

Sarajevska ćuprija u jednom prednjači nad višegradskom: oko nje je narod ispreo više legendi i priča. Ima ih taman toliko da uz ljepilo historijskih događaja dostanu za jednu poštenu hroniku

Čovjek, doseljenik u ovaj grad ili, pak, onaj koji je odrastao u ravnicama sarajevskim pa nije imao posla s njegovim brdovitim mahalama, dok se upinje Velikim Alifakovcem ka muhadžirskom groblju i, zadihan i oznojen, jedva drži dušu u grlu, sklon je na tren povjerovati kako je maločas, umjesto preko Šeher-ćehajine ćuprije, prešao Mostom Mehmed-paše Sokolovića. I dok se bori za gutljaj zraka, u njemu se dešava neprimjetni prijenos iz stvarnosti u svijet imaginacije. Neće se u tom trenutku okrenuti, potpuno svjestan da bi tim činom, kada bi njegov pogled umjesto karavan‑saraja na obali Drine uhvatio Inat‑kuću na lijevoj strani Miljacke, čarolija pretapanja stvarnog u izmaštani svijet literature zauvijek bila raspršena kao mjehurić. Naprotiv, čak će i zažmiriti, ljubomorno sabijajući u sebi taj neshvatljiv grč u kojem se dešava pomicanje stvarnosti ka izmaglicama onkrajvremenog. Ne, ovo više nije Sarajevo, ovo je Višegrad, uvjeravat će se u nastojanju da zaboravi na umor. Eto tu, na ovoj kaldrmi, previjajući se poput obezglavljena horoza, u samrtnom ropcu, koprca se nesretni Alihodža. Strmiji sokak jedva da ćete igdje naći. Doda li se tome da vodi groblju, i to muhadžirskom, ka smrti dakle, posljednjoj stanici svega što je kročilo ovom planetom, dekor za završnu sliku hronike o prolaznosti čovjekovog trajanja i veličanstvenosti njegovog djela upravo je savršen.

Ustvari, Šeher-ćehajina ćuprija stara je taman koliko i višegradska. Obje su izgrađene kao dio Carigradske džade, jedna da premosti Drinu, a druga na njenom samom kraju, da bi se direktno s nje moglo ući na Baščaršiju. Isti im je pjesnik sastavio tarih. Nihadi je ovdje napisao:

Alija koga nazivaju Hafizadićem

U ime Boga podiže ovo dobro djelo

Na ovaj način sagrađen most

Nisu vidjeli ni oni koji su mnogo svijeta prošli

Kad je most postavljen Hadi mu reče hronogram:

“Ovo je čudesan prijelaz.”

Most za sina

Ipak, najjača zajednička crta ovim mostovima krije se u riječi čvrstina. Kako se god nije desio tako silovit povodanj koji bi odnio Sokolovićev most, tako se nije dogodilo ni da je Miljacka odnijela Šeher‑ćehajinu ćupriju, mada je znala ponijeti sve mostove među svojim obalama. Doduše, sarajevski se most po ljepoti i raskoši ni u po noći ne može mjeriti s višegradskim. On ima samo pet lukova i tri stupa s oštrim kljunovima ledolomcima. Ustvari, imao je pet, a danas ih ima četiri, kao što je Inat-kuća bila na desnoj, a sada je na lijevoj obali. Odsjekli su ga baš u vrijeme kada su vlasti kamenim zidovima krotile Miljacku da bi na njenoj obali načinili moderan kej nazvan po njegovom idejnom tvorcu: Apelova obala, a radnici prenosili ciglu po ciglu Inat-kuće, prolazeći pored starog Benderije, koji je sjedio nasred mosta i, uživajući u svojoj tvrdoglavosti, šeretski čibučio duhan. Ali u jednom Šeher‑ćehajina ćuprija prednjači nad višegradskom: oko nje je narod ispreo više legendi i priča. Ima ih taman toliko da uz ljepilo historijskih događaja dostanu za jednu poštenu hroniku.

Prvi je ovo most u Sarajevu sagrađen u osmansko doba, najvjerovatnije na mjestu gdje je za vrijeme bosanskog kraljevstva bio prijelaz ili skela. Izgrađen je iznad vodenica kako bi spojio Nadmline s Alifakovcem. Tako se s nje preko hrbata ovog mosta direktno ulazilo u srce šehera. Rodio se 1585. godine, a, na osnovu naziva, nije teško zaključiti da ga je gradio neki šeher-ćehaja, upravnik ovog grada. Prema Nihadijevom tarihu, bio je to “Alija koga nazivaju Hafizadićem”. Međutim, zabunu unosi jedan tekst objavljen 1881. godine u Sarajevskim novinama. Autor u njemu most na Bendbaši naziva Mustafa‑pašinom ćuprijom. Doda li se tome da neki historičari tvrde da je izgrađen 1620. godine, eto cijele zavrzlame. Ali narod se ne da smesti. Kako su god ga Sarajlije oduvijek više voljele zvati Šeherija, tepajući mu kao najmilijem, tako im je oduvijek srcu bliža bila legenda od historijske istine. One, historijske istine, pokušavajući stvari posmatrati iz svih uglova, na kraju najviše naude sebi pa se udvostruče, utrostruče, umnože se da te glava zaboli i više ne znaš gdje je jedna a gdje druga i koja je važnija, a sve u isto vrijeme, sto posto znaš, ne mogu biti.

Legenda kaže da je most gradio Hadži Husein Hodžić, što potvrđuje i historija: baš je taj 1610. godine bio šeher-ćehaja Sarajeva. I ni u čemu se više ne slažu. Narod priča da je Hasanov sin jedinac Mustafa bio odličan trgovac. Tako je često izbivao iz Sarajeva da ga se roditelji nisu imali vremena nagledati. Jednom se nikako nije vratio, ni za mjesec, ni nakon godinu, a umjesto njega, došla je priča kako je ostao u Carigradu. Pričali su da se zagledao u kćerku sultanovog terzibaše i ostao opčaran njenom ljepotom. Narodno predanje ne govori ništa o tome da je ženski dio rodbine počeo obilaziti razne bajalice u pokušaju da mu se napravi kakav sihir koji će ga natjerati kući. Za samog oca priličnije je da ga pošaljemo u obilazak hodža i iskanje zapisa, ili u lov na trgovce po kojima će u Stambol slati poruke pune prijekora. Na kraju, kad je vidio da ništa ne pomaže, odluči on, kaže priča, da ostavi spomen iza sebe, pa poče graditi jedan hajr. Nije usnio nikakav glas niti mu je Svevišnji na neki drugi način poslao poruku, kako to legende vole mistificirati. Odluka je bila sasvim njegova. Isto tako, legenda ništa ne priča ni o tome kako je izgradnjom mosta Husein možda želio olakšati povratak sinu, da što prije prijeđe Miljacku i da ga što kraće iščekuje. Ili da ga je ćuprijom pozvao da se konačno vrati ostarjelom ocu, poručivši mu: moja je želja tolika da i most gradim prema tebi.

Ova je legenda sasvim prizemna i otresita, a Mustafa se vraća tek kad je čuo da mu je otac umro gradeći ćupriju. Možda se ne bi ni vratio da je most imao ko dovršiti i da nije propisano da se gradnja obustavlja kada umre vakif. Sa sobom je Mustafa doveo prelijepu terzibašinu kćerku. Da bi svojoj priči dao opipljive dokaze, narod je Mustafu i njegovu suprugu smjestio u turbeta na Alifakovcu, ne mareći što su nastali mnogo kasnije i što na nišanima u njima tačno piše ko je ondje i kada sahranjen. Kažu da mu je prvo umrla žena, pa je, podižući njoj turbe, u isto vrijeme podigao i sebi, da se ni po čemu ne razlikuju.

Dijamant i djevojka

Kakva bi to legenda bila a da ne spominje kako je u stupove mosta nešto ugrađeno. Umjesto nevine djece ili čednih djevojaka, kažu da je Hadži Husein u jedan od stupova ugradio poveći dijamant. Ne pitaj kako je to uspio ako je umro a da nije dovršio svoj vakuf. Legende se ne osvrću na takve sitnice. Važnije je da gradnja ovog mosta nije umotana u magle predaja o tome kako su vile brodarice dolazile i obnoć rušile sve što bi neimari uzidali preko dana. Zato nije bilo nikakve potrebe praviti potragu za kakvim djetetom ili djevicom, ili, ne daj Bože, kakvoj majci istrgnuti iz naručja tek rođeno čedo, ili nju samu uzidati, pa bi se poslije morali ostavljati otvori za dojke da djeca ne bi pomrla od gladi. Ali, izbjegavajući kliše balkanskih legendi, valjalo je smisliti razlog i odgovor na pitanje zašto je Hadži Husein zamalterisao onoliki dijamant. Odgovor je djetinjast kao da su čaršijski dokonjaci pitali prvo dijete koje je naišlo dok su smišljali legendu: taj bi se dijamant poslije, ako bude potrebe, iskoristio za popravku ćuprije. Smišljači sarajevskih priča gledali su ga zgranuto, puni nepovjerenja. Ali ono nije dolazilo iz njihovog osjećaja banalnosti motiva koji bi natjerao čovjeka da u ćupriju uzida dijamant. To im je bilo sasvim logično i sjedalo je u njihovu priču. Drugo je njih morilo, i naposljetku jedan upita: “Da li bi i dva sahata nakon što bi majstori skinuli skele dijamant ostao na svom mjestu?” Ostali klimnuše glavama u znak da se i oni muče s istim problemom. Ta ko je bolje poznavao Sarajlije od smišljača čaršijskih priča. Tad dijete reče: “Za mjesto na kojem je uzidan dijamant znat će samo Hadži Huseinovi najpovjerljiviji ljudi”, i otisnu se niz sokak.

Ne prođe ni mjesec, a bijela ćuprija osvanu s rupom u stupu, baš ondje gdje je bio dijamant. Cijela kasaba dade se u potjeru za lopovom. Na kraju, uhvatiše ga baš oni, sastavljači sarajevskih priča. Bezbeli se nimalo ne obradovaše. Razočarenje u njima bilo je stoglavo, umjesto prevejanog hajduka, pred njima je stajao ćosavi mladić, pravi siromašak u razdrljenim ritama. Šta s njim, pobogu?

“Ako ga pokažemo svijetu, ode nam priča.”

“Ako ga pustimo, odoše nam i priča i dijamant.”

“Ne zna čovjek šta je gore.”

“U oba slučaja morat ćemo tjerati vile da ruše ćupriju i ganjati djevice i čednu djecu, halal nam bilo.”

“Ali Sarajevo je posebno, i mora imati legendu mimo svih.”

“Ha”, dosjetiše se iznenada. Nagovoriše mladića da pred kadijom izjavi da je ukrao dijamant kako bi ga poklonio djevojci. Znali su da je i njihov kadija veliki ženskar i da će ga zasigurno osloboditi svake kazne. O dijamantu nisu razmišljali. Hoće li ga vratiti Hadži Hasanu ili njegovom sinu Mustafi? Šta ako su oba umrla čekajući kraj njihove priče? Hoće li ga Hadži Hasan, ili Mustafa, ili bilo ko drugi ponovo uzidati u ćupriju? Ništa više nije bilo važno. Konačno, imali su legendu, potpunu, bez vila, djevica i dojilja, onakvu kakvu nema ni jedan grad u cijelom carstvu.

I treća priča izniknula iz kamena ovog mosta daleko je od legendi kakve smo navikli čuti. Ona je poučna. Kaže, priznade sluga svom gospodaru kako je najveći baksuz na svijetu. Bio je sav u suzama i govorio je iskreno i molećivo. Čas prije gospodar ga je izgrdio na pasja preskakala. Korio ga je za ovo i za ono, a najviše zato što je trapav i što bi svi poslovi kojih se dohvati krenuli po zlu i naopako. Sam sluga bijaše navikao na ovakve nasrtaje i sve bi se završilo kao i uvijek da tog dana i drugi nisu stajali gospodaru na žulj pa je od jutra sabijao bijes u sebi. Na kraju mu reče da kupi prnje i da ga njegove oči više ne vide. E tad je sluga zaplakao i po prvi put poče moliti gospodara da ga ne ostavlja na ledini. Ne bi mu to puno pomoglo da na kraju, sasvim iskreno, ne priznade da je baksuz kakvog svijet nije vidio.

Gospodaru bi milo što je barem neko tog dana rekao da je u pravu. Zato odluči da ga zadrži, ali i da se vlastitim očima uvjeri u istinitost njegovog priznanja. Ovdje u priču ulazi Šeherija. Naime, sluga je svakog dana, po raznim poslovima, više puta morao preći preko nje. Jednog dana gospodar se prikrade do obale i, prije nego će sluga proći, postavi kesu s novcem nasred mosta. I gle, prođe ovaj a da se nije ni osvrnuo. Začuđen, gazda brže-bolje uze kesu dok neko drugi nije naišao, i ode kući. Kad se sluga vrati, upita ga da li je na mostu vidio nešto neobično. Ovaj odgovori: “Toliko sam puta prešao preko njega da je za neizbrojati. Neki dan spomenuh to pred jaranima pa dodah kako bih ga zatvorenih očiju mogao preći, i to sve po sredini, da ne diram kamen na ogradi. Oni mi se nasmijaše, a ja danas odlučih da probam prije nego ih izazovem na opkladu. I, bogami, gazda, prođoh žmireći, s kraja na kraj, a da se ogradi nisam primakao ni za pedalj. Vjerujte mi, sve po sredini.” “Baš po sredini”, priupita gazda kroz smijeh i odluči da ga ne otpusti. Zaista, takva mu je priroda, baksuzli je da baksuzniji ne može biti.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!