Nacionalne su stranke u BiH građanske po definiciji

U BiH se u poslijeratnom razdoblju javno nametnuo diskurs sukoba građanskog i nacionalnog, gdje se prvo proglašava naprednim, evropskim i modernim, te, u konačnoj instanci, spasonosnim za opstanak i razvoj države. Drugo se svrstava u nazadno, neevropsko i anahrono, te, u konačnoj instanci, opasno za opstanak i razvoj države. Nacionalno se prokazuje kao antipod građanskom, iako je građanska revolucija u Evropi 19. stoljeća inaugurirala naciju kao politički narod s osjećajem zajedničkog porijekla, zajedničkim jezikom, običajima i tradicijom, počesto i vjerom te identitetom

Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nebrojeno je puta ponovio kako Hrvatima ne odgovara građanski koncept uređenja zemlje, posebno nakon što se proširila interpretacija da Njemačka, neslužben lider EU, želi “nametnuti” taj model kao rješenje političke krize. Slične stavove zastupa i Milorad Dodik. Osnovni je prigovor da bi takav koncept doveo do majorizacije malobrojnijih “konstitutivnih” naroda, pri čemu se Čović osvrće isključivo na Federaciju, dok je Dodiku važno očuvanje što većih ovlasti manjeg entiteta, čiji je i naziv jednoetnički. Dok Čovića u njegovoj redukciji građanskog koncepta smeta princip “jedan čovjek – jedan glas”, Dodiku on odgovara u entitetu na čijem je čelu, gdje ga opća majorizacija nesrba ne smeta, ali mu nije draga njegova primjena na razini države gdje bi Srbi potencijalno mogli biti majorizirani u nekim segmentima vlasti, kao što ni Čoviću nije mila pomisao da bi u kantonima s hrvatskom većinom taj princip trebalo mijenjati te ga majorizacija Bošnjaka u, recimo, Kiseljaku nimalo ne smeta.

ZAŠTO (NI)JE NACIONALNO GRAĐANSKO

S druge strane, čitav niz stranaka u Federaciji koje sebe nazivaju građanskim, a članstvo, te posebno glasačko tijelo im je u dobroj mjeri jednoetničko, bošnjačko, problemu majorizacije ne pridaju značaja, a sve stranke koje nazivaju nacionalnim, pa i nacionalističkim, prozivaju za zastoj političkog razvoja zemlje. Tzv. “nacionalni ključ”, koji je u doba jednopartijskog sistema bio instrument osiguranja nacionalne ravnopravnosti, odnosno ravnopravne zastupljenosti pripadnika triju “konstitutivnih” naroda u upravljanju državom na svim nivoima, u dobroj je mjeri ugrađen i u višepartijsku stvarnost današnje BiH, ali ne dosljedno na svim nivoima i na cijelom području zemlje. Vrlo se striktno primjenjuje u Federaciji, ali ne i u kantonima, posebno ne u općinama, dok se izrazito oskudno pojavljuje u RS.

Zbog primjene demokratskog načina biranja vlasti, majorizacija je na nekim nivoima neizbježna, pa se mora korigirati instrumentima osiguranja proporcionalne zastupljenosti. Tim su trojnim ključem pripadnici tadašnjih narodnosti, a današnjih nacionalnih manjina u dobroj mjeri bili isključeni, obespravljeni, kao i danas. Zbog toga je Evropski sud presudio u korist tužitelja Sejdića i Fincija protiv Bosne i Hercegovine i naložio izmjene zakonskih rješenja kojima bi se postigla ravnopravnost zastupanja nacionalnih manjina u upravljanju državom, što je postalo preduvjet za članstvo u EU. BiH je jedinstvena i po činjenici da ne poznaje većinski narod i nije nacionalna država tog naroda (poput Hrvatske i Srbije), već ima “tri većinska naroda”, s paradoksom da dva od ta tri imaju nacionalne države svog naroda, dok jedan (igrom sudbine najbrojniji i većinski) u tim državama ima status nacionalne manjine, a povijesna mu se utemeljenost i identitet svako malo dovode u pitanje, čak i u “njegovoj” zemlji. U evropskoj praksi to nije poznato rješenje, a pozivanje na švicarski ili belgijski model nije utemeljeno, niti historijski niti činjenično. Zbog toga, problemu nacionalnog pitanja i građanskog principa u Bosni i Hercegovini treba prilaziti oslobođen okvira iskustava i rješenja drugih kako bi se nalazila fleksibilna rješenja koja nikoga neće dovoditi u osjećaj kolektivne nezastupljenosti i neravnopravnosti, a da pri tomu neće kršiti temeljna ljudska i prava građanina pojedinca.

Zapravo se u BiH u poslijeratnom razdoblju javno nametnuo diskurs sukoba građanskog i nacionalnog, gdje se prvo proglašava naprednim, evropskim i modernim, te, u konačnoj instanci spasonosnim za opstanak i razvoj države. Drugo se svrstava u nazadno, neevropsko i anahrono, te, u konačnoj instanci. opasno za opstanak i razvoj države. Nacionalno se prokazuje kao antipod građanskom, iako je građanska revolucija u Evropi 19. stoljeća inaugurirala naciju kao politički narod s osjećajem zajedničkog porijekla, zajedničkim jezikom, običajima i tradicijom, počesto i vjerom te identitetom. Nacionalizam je bio najšira platforma građanskih i političkih revolucija u posljednja dva stoljeća. Neki moderni teoretičari (H. Ottman u kritici B. Barbera) smatraju da je rodoljublje nužan sastojak svakog građanskog društva. Specifičnost BiH zbog institucionalne utemeljenosti triju političkih naroda, što je stanje koje će dugo potrajati i nije vjerovatno da će se mijenjati ka stvaranju jedne nacije, odnosno političkog naroda, proizvodi paradoks da se rodoljublje smatra negrađanskim, čak i da se ispoljavanje identitarnih odrednica kao što su jezik, vjera ili običaji smatra nemodernim, iako su upravo one temeljni dio korpusa građanskih prava.

Pitanje je, zapravo, zašto se građanin ili politička organizacija koji potenciraju nacionalnu emancipaciju imaju smatrati negrađanskim dok zastupaju sasvim građanski koncept ljudskih prava, demokratije, pluralizma, ravnopravnosti i političke inkluzivnosti, bez kojih ne bi ni mogli slobodno djelovati. Šta to nacionalne stranke, posebno SDA, kao prva demokratska stranka osnovana u Bosni nakon 1945., zastupaju što je protivno građanskom konceptu ili krše građanska prava, a šta to “građanske” stranke legitimira kao zaštitnike građanskog principa ako u obnašanju vlasti do kraja poštuju nacionalni ključ u raspodjeli funkcija, i to ne smatraju nimalo diskutabilnim? Čak im njihovi zastupnici mijenjaju nacionalne dresove kako bi ušli u kvotu drugog naroda i bili izabrani ili delegirani. Naime, tu je i kvaka. Kada bi nacionalnu ravnopravnost, koja uključuje i pravo na ispoljavanje, zaštitu i unapređenje svih odrednica nacionalnog identiteta kao i ravnopravnu zastupljenost, doveli u pitanje, bili bi s pravom prozivani da krše građanska prava. Sami su se, stoga, stavili u paradoksalan položaj da, zastupajući građanski koncept, zanemaruju temeljne građanske vrijednosti, čime gube na vjerodostojnosti i pokazuju kako nemaju argumenata. Iz tog paradoksa proizlazi shizofren diskurs u kojem je moguće da samoproklamiran “građanski” političar proziva svoje “nacionalističke” neistomišljenike, brojeći im etnička krvna zrnca, nekima se izrugujući imenom, a nekima porijeklom iz “mješovitog” braka, uopće ne shvatajući kako sam sebe pobija, ali i čini krivično djelo.

ŠTA KAZUJE TEORIJA

Zavirivanjem u teoriju neće se naći jednoznačni odgovori na dileme niti smiriti ovaj konflikt. Ipak, dobro bi bilo, za “građanske”, ali i “nacionalne” stranke i političare, ponoviti osnovna znanja iz evropskog pojmovnika.

Građanin je izraz koji, ovisno o pravnom, sociološkom ili historijskom kontekstu, ima različita značenja u različitim državama. Demografska definicija pod građanima podrazumijeva stanovništvo gradova, odnosno urbanih naselja u nekoj regiji ili državi, nasuprot stanovništvu seoskih naselja – seljacima. Ovakva je podjela napuštena jer se smatra kulturološki stereotipnom, ideološkom predrasudom. Danas se građanin smatra sinonimom za državljanina. To nije uvijek bio slučaj s obzirom na to da je pojam evoluirao iz koncepta građanina u starogrčkim polisima. Pod njim su se tada podrazumijevali isključivo slobodni muškarci. Građanin je član rodovske file (plemenske zajednice) i fratrije (bratstva) s pravom sudjelovanja u javnom životu, a to je pravo mogao izgubiti atimijom (gubitak časti, oduzimanje građanskih prava) ili progonstvom. Klistenovom reformom (510. p. n. e.), građanska i politička prava priznata su mnogim strancima i oslobođenim robovima. U helenističko doba gubi se značenje pojma građanin u tradicionalnom smislu, jer su gradovi, kao glavna uporišta robovlasnika, zavladali nad seoskim okruzima.

Koncept je preuzeo Rim koji je za vrijeme širenja imperije status građanina zadržao samo za osobe rodom iz Rima, dok su ostali pod rimskom vlašću bili podanici. Rim je vremenom dijelove stanovništva pokorenih provincija inkorporirao u svoje građanstvo, što je dovršio 212. godine imperator Karakala, davši svim slobodnim podanicima status rimskog građanina. Uspostavom feudalizma u Evropi, pojam građanina ograničava se na stanovnike srednjovjekovnih gradova. Prvi su građani regrutirani sa sela, od odbjeglih kmetova, i bavili su se zanatima i trgovinom. Razvoj robno-novčanih, kasnije i kapitalističkih odnosa i sve veća podjela rada između sela i grada izazvali su postepeno formiranje građanskog “staleža”. Građani, zavisni od feudalaca na čijoj se zemlji grad nalazio, od XI vijeka vode borbu za veće slobode. U lombardijskim gradovima stekli su samostalnost i kontrolu nad okolnim seoskim područjem, stvorivši gradove-države. U drugim evropskim zemljama izvojevali su punu samoupravu, prava komune (grad-komuna), dok su neki francuski dobili prava polovične samouprave. Pravni položaj građana bio je utvrđen gradskim privilegijama od feudalca ili vladara. Od 13. stoljeća ograničava se vlast apsolutista. U Engleskoj Magna Chartom 1215. ograničena je vlast kralja u korist dijela građana, barona. Slijede državni akti kojima se proklamiraju i osiguravaju pojedina prava širih slojeva građana: Petition of Rights 1628; Habeas Corpus Act 1679. i Bill of Rights 1689. U drugim evropskim državama pojavljuju se zakoni koji garantiraju pojedina građanska prava, uglavnom povlaštenih klasa.

Američka Deklaracija nezavisnosti (Declaration of Independence 1776) i Bill of Rights 1787. jesu prvi akti proklamacije i garancije uživanja određenih ličnih i političkih prava svim građanima. Ove ideje usvaja Francuska revolucija u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (Declaration des droits de l'homme et du citoyen 1789), što se potvrđuje američkim i francuskim ustavima. Marksistička doktrina uvodi pojam građanske klase buržoazije, naspram u kapitalizmu stvorene radničke klase. Službena je nominacija u socijalističkoj Jugoslaviji za stanovništvo koristila izraz radni ljudi i građani, a izraz građanske koristila za nemarksističke, nesocijalističke ideologije, društva i države. Zbog ovoga, dobar dio bh. “građanskih” stranaka ima problem s ukupnošću političkog i ideološkog naslijeđa jer moderan pojam građanskog koncepta nikako ne ulazi u okvire marksističke i samoupravno-socijalističke prakse, na koju se također pozivaju.

Savremeno značenje izraza građanin temelji se na konceptu jednakosti u pravima koju su provele građanske revolucije. Svi su državljani postali građanima. Otad se izraz “građanin” u višestranačkim sistemima često koristi za osobe koje aktivno koriste svoja građanska prava i vrše građanske dužnosti. Građanin je svaki državljanin koji uživa određen skup građanskih i državnih prava bez obzira na klasnu, nacionalnu ili rasnu pripadnost, spol, socijalno porijeklo. Od opsega tih prava i mogućnosti njihovog stvarnog uživanja zavisi i položaj građanina u državi. U socijalističkim zemljama građanima se garantiralo uživanje ličnih i političkih prava te ekonomsko-socijalnih i prava iz solidarnosti. S aspekta uživanja pojedinih građanskih prava (osim isključivo državljanskih) pojam građanin postaje širi od pojma državljanin, tako da obuhvata sve pojedince koji žive na državnoj teritoriji. Ta ravnoteža izvršavanja dužnosti i korištenja prava jeste ključ za razumijevanje građanskog koncepta i po tome se može ocjenjivati “stepen građanskog” kod pojedinaca i organiziranih skupina, stranaka, udruženja, institucija. Građanin bi danas trebao biti pojedinac koji ne šteti drugom, stvara najveće moguće i dopuštene vrijednosti i posjeduje svijest o stvarnim potrebama društva te aktivno učestvuje u njihovom unapređenju, čime odgovorno utječe na vlastitu i budućnost šire i uže zajednice.

Nacija je, sa stanovišta većeg dijela evropskog iskustva, politički osviješten narod koji ima svoju teritoriju, zajedničko porijeklo, historijsku svijest te jezično, kulturno i ekonomsko jedinstvo. Naravno, teritorija se ratovima mijenja, pa otud moderan pojam nacionalne manjine u drugoj državi. Nacija je i, temeljem nekih drugih, naročito američkih iskustava, politička zajednica okupljena pravnim i ekonomskim normama unutar jedne države, politički narod. Bosna i Hercegovina, historijskih razloga radi, mogla bi biti svrstana u ovu drugu definiciju, iako je historijsko iskustvo specifično, a nacionalna identifikacija s narodima iz susjedstva novijeg je datuma, te se zbog toga teško mogu porediti iskustva Švajcarske konfederacije ili Belgijske federacije ili SAD s historijski više ili manje unitarnom Bosnom. Tek je Daytonski sporazum Bosnu i Hercegovinu odredio kao državu dvaju entiteta i kasnije jednog distrikta i uveo princip promjenjivosti, prilagodbe.

 

PROČITAJTE I...

Nakon promptne reakcije Bruxellesa i Berlina, a njih mala Hrvatska sluša bespogovorno, stvari su se izmijenile. Mainstream mediji koji su sukreirali dvodnevno gubljenje opće pameti promijenili su ploču, pa se malo dalo čuti i vidjeti i o zločinima Praljkove družine i njihovih nalogodavaca iz UZP-a. Stvarno, šta bi bilo da EU nije svoju malu i nedoraslu članicu “zašpotala”, kako kažu Zagrepčani? Knjiga žalosti za Praljkom nije otvorena u nekom zvaničnom prostoru, već u udruzi generala. A hrvatski Bošnjaci? Najveći Hrvat među njima, Zlatko Hasanbegović, upisao se u knjigu žalosti. Od njega se očekivao ultimativan izraz lojalnosti – pljuvačka na žrtve svog naroda, i on je to učinio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!