Na potezu Banja Luka – Beograd – Moskva ne cvjetaju ruže

Nas to ne čudi jer smo zaista izgubili mjeru, a to možda ponajviše dokazuje slučaj napada na jednu dovu za mir. U dovi upućenoj narodu Turske, Sirije (Šama) i Palestine nema ni prizvuka političkog. Više je od dojma da je pisana u najboljoj namjeri da muslimani, osim brige za svoju obitelj, džemat i zajednicu, dove i za stanje u ummetu. To je i obaveza svakog muslimana na svijetu. Barem je tako oporučio Poslanik islama. Ali, među nama hodaju umišljeni “poslanici”, pa je valjda nemoguće to objasniti zlonamjernicima i kritičarima svake fele koji sada i dovu pretvaraju u mjesto spora.

Među Bošnjacima svi sve znaju o geopolitičkim i geostrateškim pitanjima od Polinezije do Bliskog istoka. U političkom šesnaestercu raspreda se sve u šesnaest, a svi su upućeni analitičari i svi svakoga sumnjiče. Uoči sastanka predsjednika Turske, Srbije i člana Predsjedništva BiH u Istanbulu nadigli se sarajevski mediji i vrli komentatori da po koji zna put mahalskim dnevnopolitičkim jezikom objasne narodu geopolitiku. Pa kažu da ćemo završiti k'o Kurdi, opasno je to što Turska radi u Afrinu, raspreda se o tome šta bi uopće Erdoğanu trebala značiti “Maslinova grančica”, pa valja li nama to što Turska ima prijateljske odnose s Rusijom, pa valja li što nešto ne begeniše Amerikance, a posebno se brutalno optuživala Islamska zajednica BiH, koja je proučila dovu za mir na Bliskom istoku.

Pritom je zanimljivo nekoliko medijskih pojava koje su očito namjerno željele uniziti važnost trilaterale Erdoğan – Vučić – Izetbegović, a pritom se nisu libili da ulaze i u prostor jedne dove za mir. Islamska zajednica BiH u najboljoj je namjeri u džumansko vrijeme u većim džamijama proučila dovu za mir na Bliskom istoku, a ta je dova napadnuta kao podanički čin naše vjerske institucije prema Turskoj. U drugom kraku ponovo se napadalo SDA i Izetbegovića za političko podaništvo Erdoğanu.

Mnogo smo puta pisali o fenomenu da se od dobrih odnosa Turaka i Bošnjaka želi raditi nešto što nema veze sa zdravim razumom, a bošnjačka politika nikada nije nijekala da su ti odnosi na visokoj prijateljskoj razini. Međutim, nikada nije niti postupala niti zagovarala da se istodobno ne održavaju prijateljski odnosi i s Njemačkom, Amerikom ili Velikom Britanijom. Isto je tako i tursko vodstvo održavalo i održava dobre odnose sa zemljama u okruženju BiH. Bez obzira na to, svjedoci smo beskrajnih javnih polemika na istu temu koja je iscrpljena, a time je postala i beskrajno dosadna i zamorna.

Međutim, mi smo u situaciji da preko svake mjere i granice pristojnosti moramo objašnjavati stvari koje se podrazumijevaju. To ide toliko daleko da je nedavno očito posve iziritirani premijer Denis Zvizdić osjetio da javnosti mora objasniti da je u ratu teško ranjen i da je zbog operacija i liječenja izašao iz ratnog Sarajeva i da nije razlog niti jedan drugi. Odnosno, do sada je vjerovatno ispravno smatrao da su takva vrsta objašnjenja ispod bilo kakve razine pristojnog čovjeka koji vrši političku funkciju.

Ali šta reći kada medijsku sliku kontaminira ličnost koja se hvali da je u ratu imala tri šehida (ne može im se ni imena sjetiti) u obitelji svoje “bivše” žene?! Šta reći kada se u javnosti pojavi akademik i prevoditelj Kur'ana koji bez imalo ustezanja objavi da Zvizdiću u vezi s popisom stanovništva ni Bog neće oprostiti?! Pa je l’ to moguće? Među nama, bit će, hodaju “poslanici” i komentiraju dnevnu politiku, a znaju kome će Bog oprostiti, a kome neće. A prevoditelj Kur'ana bi, u najmanju ruku, trebao znati ko je posljednji Božiji poslanik.

Nas to ne čudi jer smo zaista izgubili mjeru, a to možda ponajviše dokazuje slučaj napada na jednu dovu za mir. U dovi upućenoj narodu Turske, Sirije (Šama) i Palestine nema ni prizvuka političkog. Više je od dojma da je pisana u najboljoj namjeri da muslimani, osim brige za svoju obitelj, džemat i zajednicu, dove i za stanje u ummetu. To je i obaveza svakog muslimana na svijetu. Barem je tako oporučio Poslanik islama. Ali, među nama hodaju umišljeni “poslanici”, pa je valjda nemoguće to objasniti zlonamjernicima i kritičarima svake fele koji sada i dovu pretvaraju u mjesto spora.

Doviti za drugoga jeste i jedna vrsta pristojnosti, jedna vrsta vjerske uzajamnosti za sve dove koje su bosanskim muslimanima upućivane za vrijeme rata od Meke, Istanbula, Kuala Lumpura, preko Kazablanke, Ankare, Gaze, Damaska, i ko će sve znati gdje se sve nije po svijetu dovilo da Uzvišeni Allah olakša i pomogne Bošnjacima. Dovili su po Turskoj i kad su bile poplave u BiH 2014. godine, a vala su poslije dove i u siromašnim dijelovima Turske poslije džume sakupljane sergije za Bošnjake kojima su domovi otklizali u nepovrat.

Što se tiče sastanka u Istanbulu, mogli bismo reći da je riječ o jednom velikom koraku naprijed. Ne samo da se usaglasilo da će budući autoputevi ili brze ceste od Sarajevo do Beograda ići na dva pravca, i preko Tuzle i preko Višegrada, nego je poslana i jasna poruka Miloradu Dodiku da mu na potezu Banja Luka – Beograd – Moskva ne cvjetaju ruže. Vidjelo se to i u njegovoj ošamućenoj i zbrkanoj izjavi povodom sastanka u Istanbulu u kojoj je pokušao oslikati da je Vučić maltene u Istanbul otišao u šoping na Kapali čaršiju. A nije! Čović i Ivanić također su pokušali umanjiti uspjeh ovog susreta objašnjavajući da Predsjedništvo BiH nije usaglasilo ništa u vezi s autoputem pa se pozivali na ranije Izetbegovićeveve izjave da se vanjska politika BiH vodi u Sarajevu. Vodi se, naravno. Izetbegovićeve izjave nakon sastanka u Istanbulu posve su išle u tom smjeru. On je otvorio vrata za jedan važan i strateški projekt, a sada je na institucijama BiH u Sarajevu da taj projekt dogovore i provedu. No, kakvi smo, nas ne bi zadovoljilo ni da nam od mirišljavih ružinih latica izgrade autoput.

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!