Na podmetanja će Prosinečki morati računati

Izbor Prosinečkog sužava mogućnosti morbidnih kvalificiranja Sarajeva kao sredine rezervirane isključivo za Bošnjake, doživljaja koji se osmišljava i pothranjuje u Banjoj Luci i Čovićevom dijelu Mostara. Šta bi se tek dogodilo da se stručni saziv NS BiH opredijelio za Fatiha Terima, čiji se izbor u Srđanovim taborima priželjkivao? Kakva bi haranga uslijedila, teško je i zamisliti. Kakvih bismo se sve priča o neoosmanističkim planovima naslušali

 

Kakva god odluka da se u Sarajevu donosila, bit će predmet neke vrste spora ili javne polemike. Podjednako će razočarati one koji uvijek priželjkuju doživljaj i sliku Sarajeva kao “muslimanskog centra” do onih drugih kojima svaka normalna odluka smeta jer im uskraćuje neutaživu potrebu za kritikom po nikad istrošenom receptu identične krivice. Nasljeđena receptura po kojoj se za sve nedaće u zemlji uvijek imaju izjednačiti “sve tri strane” zahvaljujući kojoj su komunisti održavali stabilnost u zemlji, gdje bi svaki nacionalistički delikt, s jedne strane, podrazumijevao obavezujuće “nalaženje” i onog drugog i trećeg, bilo ga ili ne bilo, još je uvijek, na nesreću, živo prisutna u javnom prostoru kao nezamjenjiva metodologija razumijevanja društvenih pojava i procesa.

Spočetka rata, bestijalne oružane agresije na BiH, na Palama i Grudama priželjkivalo se da Alija Izetbegović slijedi njihov primjer i formira bošnjačku vojsku, a ne Armiju RBiH, da osnuje bošnjačku poštu i bošnjački telekom i bošnjačku elektroprivredu, da okolne šume proglasi bošnjačkim, i zemlju, naravno, kao bošnjački prostor, da Sarajevu i Želji podari ono veliko B koje bi prethodilo onom NK ili FK, da posmjenjuje srpsko-hrvatske uredničke kadrove s RTV BiH i pretvori je u bošnjačku, da više niko nikada u Sarajevu ne prošeta ulicama fra Anđela Zvizdovića, Vilsonovim šetalištem, Franje Račkog, Franca Lehara, Valtera Perića, La Benevolencije, Kotromanićevom, Augusta Brauna, Roberta C. Frasurea, Đoke Mazalića, Kalmija Baruha i inim, i šta sve još, ko bi mogao pobrojati. Ali, nije, na njihovu nesreću. Ipak, to nije spriječilo mnoge interešdžije čije se državne granice poklapaju s granicama njihovih džepova, posebno bošnjačke uhljebljene i ukruhljene sveznalice, da zaključe kako su mu se, iako nije slijedio primjer Pala i Gruda, takve pomisli zasigurno kotrljale glavom, što je dovoljno uvjerljiv argument da ga za isto i optužuju.

Do danas se u tom smislu ništa posebno nije izmijenilo osim što je takav “rezon”, lišen svakog smisla, promoviran u svojevrsno načelo prema kojem se mjeri “kritički duh”, “hrabrost”, “pronicljivost” itd. Argumente koji bi posvjedočili drugačije u takvoj atmosferi po automatizmu se obezvređuju i kvalificiraju se kao izraz podaništva, odbrane načina političke vladavine, imao onaj koji za njima poseže vezu s vlašću ili ne. Samo je na tom fonu moguće razumijevati reakciju Srđana Puhala, koji je, nakon izbora Roberta Prosinečkog za selektora nogometne reprezentacije, zapisao da Srbin vodi košarkašku, Hrvat fudbalsku reprezentaciju BiH, zaključujući kako je “braći Bošnjacima” ostalo samo da dove.

Izrečena opservacija izraz je nezadovoljstva, iza kritika na račun Milorada Dodika, manje ili više vješto prikrivenog bijesa uzrokovanog neplaniranim gubitkom podloge da se sva zbivanja u zemlji podijele na tri strane uvijek podjednako odgovorne za sve nedaće, ali i podjednako zainteresirane za njenu podjelu. Izbor Prosinečkog sužava mogućnosti morbidnih kvalificiranja Sarajeva kao sredine rezervirane isključivo za Bošnjake, doživljaja koji se osmišljava i pothranjuje u Banjoj Luci i Čovićevom dijelu Mostara. Šta bi se tek dogodilo da se stručni saziv NS BiH opredijelio za Fatiha Terima, čiji se izbor u Puhalovim taborima priželjkivao? Kakva bi haranga uslijedila, teško je i zamisliti. Sreća da je taj, bez sumnje, veliki stručnjak tražio previše novca?!? Kakvih bismo se sve priča o neoosmanističkim planovima naslušali?

Prosinečkog valja dočekati kao stručnjaka koji ima ambiciju da Zmajeve odvede na veliku smotru nogometa. On sam mora biti načisto da će se suočavati s podmetanjima, jer onih koji nogometnu selekciju ne bi voljeli da gledaju na Evropskom prvenstvu, nažalost, još uvijek ima. Ali, to je usud svakog posla, bez obzira je li to politička, kulturna ili ekonomska afirmacija. Ko voli ovu zemlju, bit će uz selektora. Oni drugi, pogotovo pođe li selektoru za rukom da konsolidira i upakuje tim kao solidan i dovoljno snažan da melje protivnike na terenu, još snažnije će ih motivirati da ga u tom poslu spriječe. To je nešto na šta će novi selektor morati računati.

Prethodni članak

POHITI POLAHKO

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!