My name is Samir, Samir Bond

Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama

Nedavno, za relativno toplih dana, bio sam na Ilinčici, brdu koje se postepeno pa strelovito uzdiže i upečatljivo dominira nad gradom. Na maloj zaravni, u potpunoj tišini koju su prekidali prolasci rijetkih automobila, sjedio sam na oborenom deblu, duboko udisao čist zrak i gledao u prozirnom izmaglicom poklopljeni grad.

U blizini je kafana s prostranom i neukusno uređenom ljetnom baštom. Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama, onim koje se dugo i pažljivo grade, a kad sazriju, prsnu i razliju se u naviku, dosadu i netrpeljivost, brzo se i mučno razgrađuju.

Tog lijepog, osunčanog dana ušao sam u kafansku baštu i poručio čaj. Na suprotnoj strani sjedila je bučna peteročlana porodica. Djeca su obijesno divljala tražeći sladoled, majka je nemoćno i, na koncu, histerično ponavljala kako je hladno i da sladoled ne mogu dobiti, dok je otac, usred vreve, kao da ga se cijela ta gungula uopće ne tiče, mirno sejirio i odbijao dimove.

Tri stola dalje sjedili su muškarac i žena. Na pragu pedesetih, plameno crvene kose, napadno našminkana i otmjeno odjevena, žena je, ne obazirući se na mene i bučnu porodicu, tiho i sasređenog pogleda govorila nešto krupnom muškarcu koji je oborene glave nepomično slušao.

Izvadio sam notes i olovku i počeo pisati kroki za novinski tekst. Dok sam uobličavao inicijalnu ideju, prisjetih se nekih pisaca i muzičara koji su odlazili u mirne, izolirane planinske kuće ili zimi na opustjele otoke kako bi u samoći i rustikalnom ambijentu, ničim ometeni, uobličavali svoje umjetničke kreacije. Osim bučne porodice, koju je ovog puta ljutiti otac potrpao u auto i odvezao, mir oko mene bio je upravo takav, rustikalan.

Ali, ništa. Dok čitam ono što sam napisao, uviđam da je inicijalna ideja slabašna, neuvjerljiva i da mi valja pisati novi tekst. Spustio sam olovku na sto i prešao dlanovima preko lica. Kad sam otvorio oči, žena plameno crvene kose i muškarac koji je do tada bio okrenut leđima pažljivo su me gledali. Polahko i s mukom dižući svoje krupno, muskulozno tijelo, muškarac je ustao i prišao mom stolu.

– Dobar dan! Vi ste Samir?

– A ko pita?

– Oprostite, baš sam neuljudan! Nisam se ni predstavio! Zovem se Sead! Ako se sjećate, upoznali smo se u Dubrovniku, davno prije rata! Odsjeli smo u istom pansionu, a s Vama je bio… Eh, ko bi sad nakon toliko godina… Onako, visok, korpulentan, eto, tako, otprilike kao i Vi!

– Sadik – rekoh ne trepnuvši, naslućujući, razotkrijem li se, niz njegovih pitanja na koja mi se baš i ne odgovara.

– Da, baš tako! Kako je on? Je li živ? Čime se bavi?

– Živ je. Rijetko se viđamo, a, koliko znam, piše za neke novine. Kao i mnogi drugi ovdje, bori se kako zna i umije.

– Da, da… Teška vremena! A, znate, ostao mi je u sjećanju kao jako fin momak!

– Da, bio je jako fin.

Uslijedio je poziv za njihov sto, upoznavanje s njegovom ženom, kurtoazan pa neusiljen razgovor, serija znatiželjnih pitanja i, budući da sam Samir i živim miran, sređen život, serija mojih odgovora prepunih zadovoljstva i svekolikih postignuća.

Pola sata poslije, dižemo se, pozdravljamo, razmjenjujemo učtivosti i lijepe želje. Oni odoše, a ja, poput glumca koji je uspješno odigrao svoju rolu i izašao iz tuđeg karaktera, shvatih da imam u glavi gotov, posložen tekst.

Kroki sam pocijepao i bacio i svjež, odmoren od sebe, nogu pred nogu, bez žurbe se spuštao u prozirnom izmaglicom poklopljeni grad.

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!