My name is Samir, Samir Bond

Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama

Nedavno, za relativno toplih dana, bio sam na Ilinčici, brdu koje se postepeno pa strelovito uzdiže i upečatljivo dominira nad gradom. Na maloj zaravni, u potpunoj tišini koju su prekidali prolasci rijetkih automobila, sjedio sam na oborenom deblu, duboko udisao čist zrak i gledao u prozirnom izmaglicom poklopljeni grad.

U blizini je kafana s prostranom i neukusno uređenom ljetnom baštom. Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama, onim koje se dugo i pažljivo grade, a kad sazriju, prsnu i razliju se u naviku, dosadu i netrpeljivost, brzo se i mučno razgrađuju.

Tog lijepog, osunčanog dana ušao sam u kafansku baštu i poručio čaj. Na suprotnoj strani sjedila je bučna peteročlana porodica. Djeca su obijesno divljala tražeći sladoled, majka je nemoćno i, na koncu, histerično ponavljala kako je hladno i da sladoled ne mogu dobiti, dok je otac, usred vreve, kao da ga se cijela ta gungula uopće ne tiče, mirno sejirio i odbijao dimove.

Tri stola dalje sjedili su muškarac i žena. Na pragu pedesetih, plameno crvene kose, napadno našminkana i otmjeno odjevena, žena je, ne obazirući se na mene i bučnu porodicu, tiho i sasređenog pogleda govorila nešto krupnom muškarcu koji je oborene glave nepomično slušao.

Izvadio sam notes i olovku i počeo pisati kroki za novinski tekst. Dok sam uobličavao inicijalnu ideju, prisjetih se nekih pisaca i muzičara koji su odlazili u mirne, izolirane planinske kuće ili zimi na opustjele otoke kako bi u samoći i rustikalnom ambijentu, ničim ometeni, uobličavali svoje umjetničke kreacije. Osim bučne porodice, koju je ovog puta ljutiti otac potrpao u auto i odvezao, mir oko mene bio je upravo takav, rustikalan.

Ali, ništa. Dok čitam ono što sam napisao, uviđam da je inicijalna ideja slabašna, neuvjerljiva i da mi valja pisati novi tekst. Spustio sam olovku na sto i prešao dlanovima preko lica. Kad sam otvorio oči, žena plameno crvene kose i muškarac koji je do tada bio okrenut leđima pažljivo su me gledali. Polahko i s mukom dižući svoje krupno, muskulozno tijelo, muškarac je ustao i prišao mom stolu.

– Dobar dan! Vi ste Samir?

– A ko pita?

– Oprostite, baš sam neuljudan! Nisam se ni predstavio! Zovem se Sead! Ako se sjećate, upoznali smo se u Dubrovniku, davno prije rata! Odsjeli smo u istom pansionu, a s Vama je bio… Eh, ko bi sad nakon toliko godina… Onako, visok, korpulentan, eto, tako, otprilike kao i Vi!

– Sadik – rekoh ne trepnuvši, naslućujući, razotkrijem li se, niz njegovih pitanja na koja mi se baš i ne odgovara.

– Da, baš tako! Kako je on? Je li živ? Čime se bavi?

– Živ je. Rijetko se viđamo, a, koliko znam, piše za neke novine. Kao i mnogi drugi ovdje, bori se kako zna i umije.

– Da, da… Teška vremena! A, znate, ostao mi je u sjećanju kao jako fin momak!

– Da, bio je jako fin.

Uslijedio je poziv za njihov sto, upoznavanje s njegovom ženom, kurtoazan pa neusiljen razgovor, serija znatiželjnih pitanja i, budući da sam Samir i živim miran, sređen život, serija mojih odgovora prepunih zadovoljstva i svekolikih postignuća.

Pola sata poslije, dižemo se, pozdravljamo, razmjenjujemo učtivosti i lijepe želje. Oni odoše, a ja, poput glumca koji je uspješno odigrao svoju rolu i izašao iz tuđeg karaktera, shvatih da imam u glavi gotov, posložen tekst.

Kroki sam pocijepao i bacio i svjež, odmoren od sebe, nogu pred nogu, bez žurbe se spuštao u prozirnom izmaglicom poklopljeni grad.

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!