My name is Samir, Samir Bond

Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama

Nedavno, za relativno toplih dana, bio sam na Ilinčici, brdu koje se postepeno pa strelovito uzdiže i upečatljivo dominira nad gradom. Na maloj zaravni, u potpunoj tišini koju su prekidali prolasci rijetkih automobila, sjedio sam na oborenom deblu, duboko udisao čist zrak i gledao u prozirnom izmaglicom poklopljeni grad.

U blizini je kafana s prostranom i neukusno uređenom ljetnom baštom. Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama, onim koje se dugo i pažljivo grade, a kad sazriju, prsnu i razliju se u naviku, dosadu i netrpeljivost, brzo se i mučno razgrađuju.

Tog lijepog, osunčanog dana ušao sam u kafansku baštu i poručio čaj. Na suprotnoj strani sjedila je bučna peteročlana porodica. Djeca su obijesno divljala tražeći sladoled, majka je nemoćno i, na koncu, histerično ponavljala kako je hladno i da sladoled ne mogu dobiti, dok je otac, usred vreve, kao da ga se cijela ta gungula uopće ne tiče, mirno sejirio i odbijao dimove.

Tri stola dalje sjedili su muškarac i žena. Na pragu pedesetih, plameno crvene kose, napadno našminkana i otmjeno odjevena, žena je, ne obazirući se na mene i bučnu porodicu, tiho i sasređenog pogleda govorila nešto krupnom muškarcu koji je oborene glave nepomično slušao.

Izvadio sam notes i olovku i počeo pisati kroki za novinski tekst. Dok sam uobličavao inicijalnu ideju, prisjetih se nekih pisaca i muzičara koji su odlazili u mirne, izolirane planinske kuće ili zimi na opustjele otoke kako bi u samoći i rustikalnom ambijentu, ničim ometeni, uobličavali svoje umjetničke kreacije. Osim bučne porodice, koju je ovog puta ljutiti otac potrpao u auto i odvezao, mir oko mene bio je upravo takav, rustikalan.

Ali, ništa. Dok čitam ono što sam napisao, uviđam da je inicijalna ideja slabašna, neuvjerljiva i da mi valja pisati novi tekst. Spustio sam olovku na sto i prešao dlanovima preko lica. Kad sam otvorio oči, žena plameno crvene kose i muškarac koji je do tada bio okrenut leđima pažljivo su me gledali. Polahko i s mukom dižući svoje krupno, muskulozno tijelo, muškarac je ustao i prišao mom stolu.

– Dobar dan! Vi ste Samir?

– A ko pita?

– Oprostite, baš sam neuljudan! Nisam se ni predstavio! Zovem se Sead! Ako se sjećate, upoznali smo se u Dubrovniku, davno prije rata! Odsjeli smo u istom pansionu, a s Vama je bio… Eh, ko bi sad nakon toliko godina… Onako, visok, korpulentan, eto, tako, otprilike kao i Vi!

– Sadik – rekoh ne trepnuvši, naslućujući, razotkrijem li se, niz njegovih pitanja na koja mi se baš i ne odgovara.

– Da, baš tako! Kako je on? Je li živ? Čime se bavi?

– Živ je. Rijetko se viđamo, a, koliko znam, piše za neke novine. Kao i mnogi drugi ovdje, bori se kako zna i umije.

– Da, da… Teška vremena! A, znate, ostao mi je u sjećanju kao jako fin momak!

– Da, bio je jako fin.

Uslijedio je poziv za njihov sto, upoznavanje s njegovom ženom, kurtoazan pa neusiljen razgovor, serija znatiželjnih pitanja i, budući da sam Samir i živim miran, sređen život, serija mojih odgovora prepunih zadovoljstva i svekolikih postignuća.

Pola sata poslije, dižemo se, pozdravljamo, razmjenjujemo učtivosti i lijepe želje. Oni odoše, a ja, poput glumca koji je uspješno odigrao svoju rolu i izašao iz tuđeg karaktera, shvatih da imam u glavi gotov, posložen tekst.

Kroki sam pocijepao i bacio i svjež, odmoren od sebe, nogu pred nogu, bez žurbe se spuštao u prozirnom izmaglicom poklopljeni grad.

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!