Muslimani s velikim H ili malim…

Bošnjaci u Hrvatskoj na raspuću lojalnosti državi, naciji i vjeri trebaju građanski hrabro koristiti prava iz Ustava, Ustavnog i ostalih zakona. Nije isključeno da, na valu novog ateističkog zanosa, razočarenja crkvom i vjerskim zajednicama, društvo ne krene u pravcu revizije pravnog položaja svih vjerskih zajednica i pristupi reviziji ugovora i Islamske zajednice s državom. Vrh zajednice, osim što stalno ponavlja kako je ona multietnička i višenacionalna (iako Bošnjaci čine uvjerljivu apsolutnu većinu), intenzivno sarađuje s predsjednicom države, do mjere uključivanja i u njezine u javnosti prezrene inicijative poput “brendiranja Hrvatske”

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, sudjelujući na od rimskog biskupa koga katolici zovu papom skupu o prevenciji svećeničkog spolnog zlostavljanja djece, potvrdio je kako je i u Bosni i Hercegovini bilo takvih slučajeva koje su počinili svećenici. Dodao je da je ih bilo “vrlo malo” te da se crkva u BiH s tim problemom odmah i odlučno suočila. Njegova izjava izazvala je priličnu dozu konsternacije na hrvaćanskim dijelovima društvenih mreža. “U BiH je, nažalost, bilo, ali hvala Bogu, vrlo malo. Hrabro smo se suočili čim smo (to) uočili, sve smo stvari uputili na Kongregaciju za nauk vjere, koja je za to nadležna”, kazao je kardinal Puljić u Vatikanu za N1.

Nesvjestan posljedica izjave, nastavio je: “Naš pristup je da svaku stvar nazovemo pravim imenom. Crkva je prva i jedina koja hrabro pristupa tim stvarima, zloupotrebi djece”, i dodao da je najvažnije raditi sa žrtvama, a zatim poduzeti sve da se slična zlodjela ne bi ponavljala. Negirao je da su neki od slučajeva svećeničkog seksualnog zlostavljanja djece završili pred sudom u BiH. Kazao je da je problem u nedefiniranim zakonima i nesređenom stanju u bosanskohercegovačkom pravosuđu. Sada se čekaju upute i odluke Svete kongregacije, pa će onda crkva u BiH odlučiti šta dalje činiti.

HOĆE LI SE MIJENJATI POLOŽAJ VJERSKIH ZAJEDNICA

Na ove tri konstatacije mreže su reagirale bijesno, gotovo unisono. Prva je da je priznanje koje je iznuđeno papinskim naređenjem i pritiskom relativizirano zahvalom Bogu da ga je ipak bilo malo. Umjesto principijelne osude i gađenja, prvi čovjek rimokatoličke crkve u Bosni zahvaljuje Bogu na malom broju homoseksualnih silovanja koja su počinili njegovi podređeni. Drugo zgražanje izazvala je tvrdnja da se crkva hrabro suočila s tim zlom. Kako – prijavom čudnovatoj službi, Kongregaciji za nauk vjere. To je inače nasljednica inkvizicije, a ispada da će se izučavanjem i pravilnim naukovanjem vjere ta vrsta kriminalne devijacije i duhovno sankcionirati. Inače se crkva stoljećima nije hrabro niti uopće suočavala sa svojim zlima – od heteroseksualnog iskorištavanja časnih sestara, nasilnih pokrštavanja, blagoslova ropstva, ubijanja nelegalno rođene djece u spolnim vezama svećenika i “Isusovih supruga”. Ne bi bilo niti ovog hrabrog sučeljavanja da nije bilo novinarskog otkrića masovnosti pojave u SAD-u, pa onda i drugdje.

Konačno, ali ne i najmanje važno, vrli nadbiskup odgovornost za nečinjenje (zataškavanje zločina silovanja) svoje organizacije lakonski prebacuje na bosanskohercegovačko pravosuđe i zakone. Ergo, krivi su tužitelji i suci što nisu procesuirali neprijavljene i njima nepoznate zločine silovanja, a ne župnici i biskupi koji su za njih znali i takve ih zataškavali. Ovim manevrom Puljić je, osim što je politizirao etičko unutarnje pitanje svoje organizacije i neosnovano prebacio dio odgovornosti, zadao podmukao udarac državi u čijem okrilju djeluju njegovi silovatelji. Sramotno.

Gotovo da nema pozitivnog reagiranja na ove Puljićeve izjave. Zapravo, stvarno prevelika i u sekularnoj i modernoj državi neprihvatljiva društvena moć katoličke crkve u hrvaćanskom društvu i među Hrvatima opada, čemu svakako doprinose i ovakve izjave jednog prelata. Istovremeno, jača trend agresivnog ljevičarenja, ateistički inspiriranih javnih pokušaja generalizacije i transpozicije krivice za ovo i sva druga zla na vjeru ili barem organizirane religije, posebno islam. Taj je diskurs sve prisutniji i sve glasniji i ima sve manje argumenata, a sve više pristalica. Koloplet crkvenih afera i dugo prisutno nezadovoljstvo tzv. Vatikanskim ugovorima koje je Tuđman sklopio s papinskom državom prije dvadesetak godina artikulirao je sve jaču inicijativu za izmjenama tih sporazuma koje bi vodile ograničavanju utjecaja crkve u društvu. Naravno, te bi izmjene značile i neke obaveze državi kojih se riješila kao i neispunjive obaveze povrata imovine na koje je crkva pristala u zamjenu za veći društveni utjecaj.

Međutim, načelno se nekatolika u Hrvatskoj to ne tiče jer svakako ne mogu utjecati na rasplet, pa i povećanje budžetskih izdvajanja za eventualan masovan povrat imovine. Ali, muslimana se itekako tiče pitanje statusa Islamske zajednice koji je bio sporazumno riješen nakon katoličke crkve i ugovora koji se danas dovode u pitanje. Nije isključeno da na valu novog ateističkog zanosa, razočarenja crkvom i vjerskim zajednicama društvo ne krene u pravcu revizije pravnog položaja svih vjerskih zajednica i pristupi reviziji ugovora i Islamske zajednice s državom. Vrh zajednice, osim što stalno ponavlja kako je ona multietnička i višenacionalna (iako Bošnjaci čine uvjerljivu apsolutnu većinu), intenzivno sarađuje s predsjednicom države, do mjere uključivanja i u njezine u javnosti prezrene inicijative poput “brendiranja Hrvatske”.

Naime, Center for Cultural Dialogue unutar Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj priključio se “brendiranju” i organizira skupove na kojima promovira tzv. hrvatski model odnosa s Islamskom zajednicom, a nedavno je Mešihat organizirao i naučni skup čiji je cilj bio izvoz “hrvatskog” modela u zemlje Istočne Evrope. Osim što je pridjev “hrvatski” problematičan jer pretpostavlja etničku odrednicu, pa onda sve muslimane smješta u taj etnički i nacionalni kontekst, Stav je u nekoliko navrata pisao da taj model ne postoji, da je on samo u ovo vrijeme smješteno rješenje koje su inicirale ruska i osmanska imperija, a nastavile habsburška i osmanska, te obje Jugoslavije kao pravni okvir za niz muslimanskih manjina ili većina (kako na kojem teritoriju) koje su odjednom postale dio sasvim drugačijeg pravnog i političkog sistema i izvan dosega i vjerske jurisdikcije islamskih autoriteta.

Također, upitna je transpozicija tog modela na zemlje EU, pa i Istočne Evrope, jer je baš etnički i nacionalni sastav tih zajednica drukčiji, povijest njihovih odnosa s državom i vlastima većinom bitno različit, a i sam model prvi je put uspješno realiziran u BiH, tek potom u prvoj Jugoslaviji i u Hrvatskoj, ali sa zakašnjenjem, u nekim aspektima i višedecenijskim. No, svo to sekundiranje, čak i ovim besmislenim i neproduktivnim inicijativama jer stvarnog znanja i autoriteta u plavuše-predsjednice nema, neće pomoći ako se društvena klima prema vjeri općenito počne njihati na suprotnu stranu Foucaultovog klatna. Stvarno, šta je ispravan stav i koje je optimalno ponašanje muslimana u Hrvatskoj? Već spomenutoj katoličkoj crkvi u BiH ne pada napamet stalno ponavljati da je multietnička i višenacionalna, iako stvarno jeste, već se bavi isključivo Hrvatima, pa i političkim podmetanjima poput Puljićevog. Ovim se ne zagovara isto ponašanje, ali se preporučuje sličan senzibilitet za duh vremena i stvarnost odnosa, posebno nacionalnih koje Islamska zajednica u Hrvatskoj, čini se, zanemaruje.

GRAĐANSKA HRABROST

Rezultate kroatizacije muslimana, posebno Bošnjaka u Hrvatskoj, ilustrira intervju s Hidajetom Biščevićem u Globusu. Globus je sedmičnik hrvatske firme “Hanza Media” koji objavljuje i tekstove jugooobavještajaca, hrvatskih nacionalista, lijevih liberala. Biščević je Bošnjacima ostao poznat po svjedočenju Denisa Kuljiša, jednog od osnivača Globusa. Pita tako Franjo Tuđman, hrvaćanski demokrator koji je sebi tepao da je predsjednik svih Hrvata, Hidu Biščevića nakon što mu se ovaj stavio na raspolaganje: “Jeste li Vi, Hido, musliman s velikim ili malim m?” Hido, sav ushićen pažnjom, odgovara svom predsjedniku da je musliman s velikim H. Bošnjaci u Hrvatskoj tada su zaključili kako ovakve izjave svjedoče o muslimanima s malim “k”. Šta je za tu vrstu lojalnosti dobio Hido, inače odličan novinar, malo slabiji publicista, s posebnim interesom za vanjsku politiku? Bio je ambasador u Turskoj, Tadžikistanu i Rusiji, dakle najviše u muslimanskim zemljama jer muslimani s velikim H mogu biti poslanici i pismonoše Hrvatima katolicima najbolje među svojtom – drugim muslimanima koji nemaju veliki H, a niti mali “k”.

Jedno je vrijeme predsjedao neproduktivnim paktom stabilnosti u Jugoistočnoj Evropi i bio državni tajnik Ministarstva vanjskih poslova u vrijeme Ive Sanadera. Unatoč u intervjuu izrečenoj tezi da je bio u užem Tuđmanovom krugu (dakle, i za vrijeme agresije i udruženog zločinačkog poduhvata), nije dobacio dalje, bez obzira na veliko H. Šta je s drugim muslimanima s velikim H, ljudima koji se stide svog bošnjačkog identiteta i porijekla, dokle su dospjeli i koliko je to hrvatovanje pomoglo integraciji muslimana? Ovdje se pod integracijom podrazumijeva znatno više od tolerancije organizirane Islamske zajednice. Prije svega je riječ o učešću muslimana, napose većinskih Bošnjaka u svim oblastima javnog života u Hrvatskoj, kvotama pri zapošljavanju u javnim službama, prepoznatljivost i vjerskog i nacionalnog aspekta identiteta i njihovom ispravnom predstavljanju javnosti, ne samo u medijima već i u odgojno‑obrazovnom procesu.

Kao neka vrsta antipoda, može se navesti primjer drugog Hrvata islamske vjere, Osmana Muftića, redovnog profesora i dekana na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, koji je kao ministar znanosti 1991. podnio ostavku kada je Tuđman bio krsnim kumom djeci jednog muslimana. Taj građanski hrabar potez u turbulentnom vremenu nije mu naškodio. Osim što je sačuvao obraz, nastavio je nesmetanu karijeru na sveučilištu i na koncu mu je isti Tuđman ponudio mjesto ambasadora u Teheranu. Nije nikada odustao od svog hrvatskog nacionalnog osjećaja, što se među muslimanima uvažavalo, ali nikada nije pretendirao zastupati Bošnjake i služiti kao pokriće za nepostojeću integraciju.

Drugi primjeri, poput Salima Šabića ili Sulejmana Mašovića, koji su, uz vjerski, čuvali i promovirali i nacionalni bošnjački identitet, najilustrativniji su za indikaciju ispravnog stava. Naime, Šabić je godinama predsjedavao Udruženjem obrtnika grada Zagreba, bio poslanik u Vijeću udruženog rada Sabora za vrijeme komunizma, kao vjernik i nečlan Saveza komunista, osnivač i potpredsjednik SDA, i sve vrijeme vrlo ugledan građanin. Mašović je bio profesor na Pedagoškom fakultetu, priznat znanstvenik, a istovremeno najugledniji član Islamske zajednice, osnivač SDA. Uz islamski identitet, bošnjačko nacionalno opredjeljenje i njegova javna promocija nije im ugrozila društveni ugled, a kamoli egzistenciju. Uz više građanske hrabrosti i odlučnosti, pouka je primjera ovih ljudi, bez obzira na trenutno nezadovoljavajuće stanje, moguće je u Hrvatskoj (jer to omogućuju ustavna i zakonska rješenja) postići zadovoljavajući nivo integracije.

Uskoro će redovni popis stanovništva, u proljeće 2021. Na prošlom su primijećena dva fenomena, rast relativnog učešća Hrvata i pad učešća katolika u stanovništvu. Istovremeno, porastao je broj deklariranih Bošnjaka, skoro 50 posto u odnosu na 2011, nauštrb “Muslimana” (onih Tuđmanovih “s velikim m”), ali je odjednom, nakon više desetljeća, zabilježen broj Hrvata koji su deklarirali svoju islamsku vjersku pripadnost i taj je broj narastao nekoliko puta. Različiti su komentari ovog fenomena, no zahvaljujući potpuno zbunjenom, nekonzistentnom djelovanju bošnjačkih asocijacija, ovaj posljednji trend jača te bi rezultati popisa mogli biti iznenađujući.

 

PROČITAJTE I...

Velika prednost HDZ-a, po ispitivanjima nekoliko agencija, počela se topiti, iako stvarno stranka Zna se nema trenutno ozbiljnog izazivača. Premda su rezultati izbora za Evropski parlament pokazali prve znakove slabljenja podrške aktivnog biračkog tijela koje većinski glasa za HDZ i, zbog neaktivnosti drugih birača, dovodi tu stranku na vlast u barem dva mandata uzastopno. Glavni razlog pada nije samo razočarenje biračkog tijela i nešto veća aktivnost glasača tzv. lijevog centra na čelu sa SDP-om već i polarizacija desnog spektra i glasača HDZ a na stvarno desne i one koji slijede Plenkovića

Do sada su se ključne odluke za TK donosile na poluprivatnim i privatnim sijelima. Moramo vratiti povjerenje građana u institucije Kantona koje predstavljaju državu. Pravda je devalvirana i odsutnost ovog pojma prisutna je među građanima TK. Odgovorno tvrdim da je nepravda, odnosno odsustvo pravde, otjerala više ljudi iz BiH nego siromaštvo. Institucije države institucije su građana, a sada smo došli u situaciju da su institucije svedene na način da je institucija jednako direktor, direktor jednako stranka, stranka jednako tamo neki čovjek koji iz sjene upravlja svim procesima. Građani TK te iste institucije poistovjećuju sa strankama, pa je, npr., neka SBB-ova ili SDA škola, PDA-ov zavod, SDP-ov UKC itd., itd. Moramo vratiti javno dobro građanima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!