Muke višeg reda

Snimka Srebreničana koje ubijaju “Škorpioni” može poslužiti kao paradigma današnjeg ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.) Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju

Bošnjaci su narod koji nikako da iziđe iz svoje rane modernosti, svog svojevrsnog klasicizma. Nikako da izližemo te matrice. Ovo književnosti što imamo na temu posljednjeg rata često je obilježeno istrošenim obrascima. Bošnjaci, posebno oni veliki, pišu o genocidu iz devedesetih kao da je to bilo prije petsto godina. Kao da epoha nema ništa s tim. Svi klišeji su tu. Ali, kod nas je svugdje na djelu naš klasicizam: na fakultetima, u religiji, politici, pa tako i u književnosti. Sve su to obrasci s istog vrela: jedanaesterac, monumentalni smisao za historiju, kletve i naricanje, manihejska slika svijeta, vjera u metanarative i političko jedinstvo. Ali, velike priče više nisu vjerodostojne, valjda smo toliko naučili.

Svima su poznate Kunderine stranice o kiču iz Nepodnošljive lahkoće postojanja: “U carstvu kiča vlada diktatura srca. Osjećaj koji kič izaziva mora, naravno, biti takav da ga može dijeliti velik broj ljudi. Zato se kič ne može bazirati na nekoj neobičnoj situaciji, već samo na osnovnim slikama koje su već čvrsto urezane u ljudsku memoriju…” Te osnovne slike kod Bošnjaka jesu: četnik koji kolje, četnik koji je prljav i ima bradu, osveta, miroljubivi i pobožni Bošnjani, pravilo nepominjanja vlastite korumpiranosti… Prvi stereotip: klanje. Niko više ne kolje, klanje je zastarjelo. Snimka Srebreničana koje ubijaju “Škorpioni” može poslužiti kao paradigma današnjeg ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. (O genocidu treba pisati kao žarištu moderne, a ne religijskog sukoba iz 14. stoljeća.) Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.) Koliko bi prostora trebalo da se nabroje naši stereotipi? Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju?

Literatura o genocidu mora imati veliku komunikativnu moć i nipošto ne smije biti hermetička. Ne smije biti ustupaka estetskom idealu jer se time vrijeđaju žrtve. Ostaju naturalizam, dokumentarnost, vjerodostojnost. A ima ih koji pišu romane o genocidu kao da pišu vaz. Singer je odličan argument protiv ovakvog pisanja. Iako je pisao na jidišu, prevodi njegovih djela tako funkcioniraju kao da ništa nije izgubljeno. Čovjek uzme olovku s namjerom da bilježi misli velikog pisca, ali velikih misli nema. Sve je krajnje reducirano, jednostavnost jezika i vjerodostojnost slika lede čitaoca, nema kletvi, naricanja, patriotizma. Nerazumno pisati joyceovski na temu genocida. U literaturi o genocidu nema mjesta, da se izrazimo Herbertovim riječima, majstorijama mašte, niti džunglama nagomilanih slika, sfingi i labirintima, niti vještačkim vatrama poezije. Ona mora biti tautološka, papagajski ponavljati da je ptica ptica, ropstvo ropstvo, da je nož nož i smrt smrt. Književnost o genocidu treba imati lepezast pokret, ići precizno od patnje do patnje, vučena ravnim horizontom i zemljinom težom. Ali, za to je potrebno lično iskustvo. O ofanzivama može pisati samo vojnik. Oni što su bili u dijaspori mogu pisati samo o iskustvu dijaspore. Preživljeno je iskustvo mjera.

Kad se tako pojme stvari, forma prestaje biti bitna. Nije presudno je li poezija ili proza, dok je moguće sporazumijevanje (pričanje / slušanje mučnih iskustava). Bitno je, kako kaže C. Miłosz u pjesmi Ars Poetica?, ne izlagati čitaoca mukama višeg reda. Najbolja literatura o genocidu bila bi ona iz koje bi se moglo vidjeti da bi autor radije šutio, ali zidovi o koje udara (krik Antigone što traži svog brata) nagone ga da govori. Kod njega ne bi bilo iskonske želje za pripovijedanjem, grafomanije niti bilo kakvih umjetničkih impulsa, tek svjedočenje o muci, nerado ispričano (s malo talenta) pod nesnosnim pritiskom.

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!