Mujo kuje već pet decenija

Iako ovaj zanat polahko izumire, ljudima još treba potkovica za konja, držalica, motika, grablje, plug i sjekira, treba još ponekom potkovati konja... Danima sam znao potkivati, nekad konje i volove, ali tog je posla sve manje, ističe Mujo Cvrk

 

Srebreničku mjesnu zajednicu Sućeska čini veliki broj sela i zaselaka. Jedno od sela jeste i Žutica, koje se nalazi na samoj obali Jadra, na mjestu granice između općina Srebrenica i Milići.

Žuticu, kao i ostala srebrenička sela, nije zaobišla sudbina iz jula 1995. godine. U genocidu je veliki broj stanovnika ubijen, kuće spaljene, a imanja uništena. Nekoliko godina poslije rata vratili su se prvi povratnici, gradili svoje kuće i obnavljali imanja koja podsjećaju na krajolike švicarskih Alpi. Tragovi rata sve su manje vidljivi, iako na stradanje podsjećaju brojne spomen‑ploče ubijenim stanovnicima sućeskog kraja.

Kada idete iz Sućeske (Brda) prema Žutici, vodi vas krivudavi put u dužini od nekoliko kilometara. Još malo treba pa da put bude u potpunosti asfaltiran. Da će do toga doći, nadaju se i stanovnici koji vjeruju u obećanja, ali se i sami organiziraju da prikupe nešto novca. Obećanje je ispunilo Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica kada je prošle godine finansiralo (uz sufinansiranje Opštine Srebrenica od 10%) asfaltiranje dionice puta Brda – Žutica. Ova je dionica veoma bitna i zato što je to najkraća veza Srebrenice sa Sarajevom. Tada je obećano da će i preostala dva kilometra biti asfaltirana, što će mnogo značiti stanovnicima Sućeske, Meraja, Žutice i drugih sela koja gravitiraju tom području.

Sve bi ovo mnogo značilo stanovništvu koje se bavi stočarstvom, ali posljednjih godina intenzivno i malinarstvom.

Kada prolazite kroz Žuticu, često možete sresti Mevlu, Ramiza, Muju, Safeta, Asima i druge mještane koji kažu da žive i rade, bore se kako znaju i umiju. Objašnjavaju da je Žutica dobila ime zbog rude koje ima dosta u ovom kraju. Žutici su od Srebrenice mnogo bliži Milići, pa često u ovom gradu obavljaju neophodne poslove. Žale se jedino što su na rubu mjesne zajednice Sućeska i općine Srebrenica pa se nekako osjećaju zaboravljenim jer nikako da im Opština popravi mostić preko potoka koji selo razdvaja na dva dijela. Most je oštećen u poplavama 2014. godine, i od tada nije funkcionalan, pa mještani iz osam kuća ne mogu autom preći, što im otežava svakodnevni život.

U selu se nalazi i područna škola u kojoj nastavu pohađa dvadeset dvoje djece, a đaci od prvog do petog razreda i njihove dvije učiteljice bili bi presretni da im se asfaltira nekoliko desetaka kvadratnih metara dvorišta da, barem kad je lijepo vrijeme, imaju gdje nastavu fiskulture izvoditi i da za kišnih dana ne gaze blato.

U Žutici živi i sedamdesetdvogodišnji Mujo Cvrk. Mujo je kovač više od pet decenija, a ima i svoju radionicu. S istim žarom i danas kuje predmete od čelika na tradicionalan način.

“Učio sam od dobrog majstora. Znao je biti strog, ali sam ja naučio. Bilo je teško”, kaže Mujo, koji je uz tešku muku naučio zanat koji ga je vodio i do Libije, gdje je jedno vrijeme radio. Ali, uprkos svemu, uvijek se vraćao kući. Sve dok nije morao izbjeći.

Danima je u julu 1995. godine hodao šumom do Tuzle. Izgubio je tada brojnu bližu i daljnju rodbinu. Mujo je i u izbjeglištvu živio od svog rada. Zov rodne grude opet ga je vratio kući u Žuticu. Majstor kakav je Mujo vratio je brzo mušterije.

“Mušteriju koja mi dođe u radnju ne pitam za vjeru ni naciju, već ga pitam šta mu treba, da pomognem ako mogu”, priča živahni starčić Mujo dok pokazuje svoju kovačku radnju.
To je jedan od starih zanata koji polahko izumiru, a kovača ovakvih kakav je Mujo gotovo više da i nema.

“Mojih mušterija ima do Kladnja, Han-Pijeska, Sokoca, Bratunca, Zvornika, Srebrenice, Sasa, Ljubovije. Iz Kraljeva (Srbija) mi čovjek donio plug. Nema odakle ne dolaze ljudi. Navikao sam da radim. Zdravlje me prilično služi i volim da mi bude sve na svom mjestu i uredno. Iako ovaj zanat polahko izumire, ljudima još treba potkovica za konja, držalica, motika, grablje, plug i sjekira, treba još ponekom potkovati konja… Danima sam znao potkivati, nekad konje i volove, ali tog je posla sve manje”, ističe Mujo, koji nije previše optimističan da će ga neko zamijeniti i naslijediti njegovo znanje.

“Nekoliko mladih je pokušavalo da uči kod mene, ali je teško. Mladi su danas nestrpljivi, hoće sve i odmah. Interesuju ih kompjuteri i mobiteli. Zanat kovača im se čini pretežak i prljav, iako to nije. Meni ljudi dolaze iz daleka jer su čuli za mene, a ja volim da im budem na usluzi. Ne valja sam sebe hvaliti, ali kažu da sam dobar majstor i zato jedan drugom pričaju o meni kad im treba kovač Mujo koji je i na mjesecu konje potkivao”, kaže Mujo u šali, aludirajući na staru narodnu pjesmu. Mujo Cvrk jedan je od posljednjih kovača u istočnoj Bosni i još se nada da će svoje kovačko znanje prenijeti nekom od mladih.

PROČITAJTE I...

Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. U novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa

Takva dehumanizacija neistomišljenika, kojem se najprije uskrati sposobnost racionalnog misaonog procesa (kao što je Haverić uradio u Kritici bosanskog uma), a zatim ga se demonizira kao besprizornu hulju ili šljam, jeste Haverićev današnji intelektualni doprinos nastavka obračuna s “neprijateljima” s kojim su se Haverićevi ideološki prethodnici obračunavali prijekim sudom i kuršumom u gluho doba noći.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!